Jednu od točnih opaski u vezi Béle Hamvasa (1897. – 1968.) zapisao je Antal Dúl, ustvrdivši da je teško odrediti što točno piše Hamvas, ponekad to izgleda kao filozofija, pa teologija, etnografija, historija kulture, čak historija nauke. No on ne piše ništa od toga, pa ga Dúl uspoređuje s čvornovatim stablom Zhuanga Zhoua, koje je imalo krive i kvrgave grane, nepogodne za daske, žile razgranate, nepodesne za načiniti krčag, lišća gorkog, opojnog i prodornog mirisa – ništa se ne dade od njega napraviti. No to stablo stoji i "blistavom ljepotom izdiže [se] nad prostorom", na jedan potpuno, izvan ove dimenzije, nesvrsishovit način.
Knjiga koja je pred nama mogla bi zazvučati "domaće" upućenijem čitaču knjiga. Naime, Vladimir Dvorniković, danas temeljito zaboravljen autor, napisao je "Karakterologiju Jugoslovena", spis koji s Hamvasevom knjigom povezuje čak i određena stilistička sličnost: oba autora pišu stilom koji zvuči kao tekst objave, viđenja, a ne gledanja, odnosno pukog piljenja u temu. Ovo, naravno, može biti izrazito odbojno današnjem specijalističkom stručnjaku sastavljenom od samih skepsa, no utješno je znati da je i Hamvas sličnu, ako ne i jaču odbojnost pokazivao spram tipičnog profesorskog i znanstvenog diskursa. Iz ovoga ne treba zaključiti kako se radilo o taštoj neznalici i znalcu jedne knjige, kakvi su preplavili podjednako znanstvenu i paraznanstvenu zajednicu, radilo se o zapanjujuće obrazovanom čovjeku polivalentnih znanja, o čijoj su se erudiciji još za života ispredale legende.
Preslagivanje znanja
Stanko Andrić, urednik ove biblioteke u kojoj je objavljen Hamvas, u izvanrednom pogovoru opisuje njegovo naukovanje kao nezasitno čitanje "od filozofije i srednjovjekovnih mistika preko fizike do svjetskih pisaca", što se izvanredno odražava u svemu napisanom njegovom jedinstvenom rukom. Moguće je pomisliti kako nijedan njegov redak nije on smislio, sve zvuči kao da smo to već čuli, ali nikada ovako lako i samopouzdano, kada se najsloženije metafizičke i eshatološke teme pojavljuju kao svojevrsna poezija u prozi, gotovo kao šapat stabla kroz čiju krošnju šumi vjetar. I onda mu je teško ne povjerovati, ta gomila prirodnosti nagnat će mnogog osjetljivog čitača da podigne glavu i pomisli: e da, ovo sam već čuo, nekada, ali kada… Kao da je nekom magijom Hamvas uspio ispravno presložiti sva golema znanja prošlosti i nastaniti sve to u ljudskom biću – to više nije puka erudicija koja se razmeće podatkom, nego udisaj, izdisaj, nešto što je jednostavno kao hodanje, a ipak ga gotovo nitko ne zna pravilo izvesti, pa se klimatamo, isprsujemo i prigibamo, hodajući kao uskličnici i upitnici. Moglo bi se reći: vidi ga, ima šezdeset godina a još nije naučio hodati. Što se za Hamvasa nipošto ne može reći.
Duh koji izbija iz mjesta
Ako su marksisti utopisti budućnosti, onda su antimodernisti i tradicionalisti utopisti prošlosti. Od svih njih, ovih potonjih, Hamvas je najmanje tradicionalist, najviše stoga jer je njega moguće interpretirati i bez poznavanja Veda, Upanišada, budizma, taoizma. Njegov prozračni, lepršavi, zajedljivi stil prije asocira na Rabelaisa (kojemu se divio) nego na sumračne tekstove Guenona i Evole, npr., gdje biste mogli imati povremeni osjećaj forsiranja teme, situacije kada koncept guta stvarnost. Kod ovog Mađara gotovo nikad ili nikad nije tako: on je bio zanesen vječnom proizvodnjom fenomena i briljantno ih je povezivao s pojmovima iz filozofije i velikih religijskih sistema. No njemu su ti pojmovi bili točke na mapi, nekad uspjele, nekad nedovoljno dobro objašnjene. Jednom je rekao da bi se već po čovjekovu hodu mogao odrediti stupanj njegove korumpiranosti – takvu slitinu misli, osjećaja, pogleda i životnog stava smatrao je ključem ljudske egzistencije, i takva vrsta sintetičkog pogleda, koji se slobodno služi materijalima iz različitih sfera znanja bila mu je potrebna da napiše i ovu knjigu. Kao uostalom i sve što je pisao – njegova supruga Katalin Kemény (1909. – 2004.) inzistirala je da ga se ne brka s autorima poput Mircea Eliadea, na čiju je "sintetičnost" gledala kao na "sinkretičnost".
Pisanje knjige "Pet genija", gdje genij označava duh koji izbija iz mjesta, podrazumijevalo je ovu kompleksnu, široku paletu potrebnu da bi se takva ambicija mogla zaokružiti u suvislo djelo. Osam genija vlada europskim kontinentom: atlantski, (sjeverno)afrički, južni ili sredozemni, zapadni, sjeverni ili provincijski, bizantski, istočni i arktički. Mađari imaju tu (ne)sreću da se kod njih jedinih sudara čak pet genija. Ovi geniji su nadahnuće i prokletstvo podjednako i nisu uvijek naklonjeni jedan drugome – u njihovoj uravnoteženosti ili kreativnom suprotstavljanju krije se tajna. Iz njihova međusobna djelovanja Hamvas interpretira mađarsku kulturu i sudbinu. No on nije tupadžijski pisac standardna kova, pa sam daje i ocjenu vlastite interpretacije, napisavši da se ovdje ipak radi o svojevrsnoj "čaroliji", jednoj mašti koja jedina uspijeva ostvariti komunikaciju sa stvarima o kojima priča, a koje nisu činjenice nego nekakve nad-činjenice, nešto tajanstveno i daleko kao glazba ili poziv na mistično i misaono putovanje. Prijevod Kristine Peternai Andrić je već standardno precizan i lijep, kao što smo već pomalo i navikli kada je ona u pitanju, a pogovor Stanka Andrića je briljantan, vrijedan knjige.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....