Za čitatelja vjerojatno nema ugodnijeg trenutka od onoga kad naiđe na odličnu knjigu pisca o kojemu nije imao nikakvih predznanja. S radošću mogu konstatirati da se upravo to zbilo s prvim hrvatskim prijevodom mlade makedonske spisateljice Rumene Bužarovske. Naknadno informiranje dovelo je do podataka kako je riječ o autorici, rođenoj 1981. u Skoplju, koja je do sada objavila tri zbirke priča, znanstvenu studiju o humoru u književnosti, prevoditeljici s engleskog i docentici američke književnosti na Filološkom fakultetu u Skoplju. Toj vrlo bogatoj karijeri u i oko književnosti vrijedi dodati i podatak kako je Bužarovska česta gošća regionalnih književnih festivala, a upravo će ovih dana nastupati na splitskom Pričiginu, gdje je gostovala i prošle godine. Bužarovska je već prepoznata kao zanimljivo i važno ime ne samo makedonske, nego i mlade književnosti regije, a ova će zbirka nekima otkriti ili učvrstiti takav položaj na književnoj sceni.
Jer, “Osmica” je doista odlična knjiga kojoj laskave usporedbe ispisane na koricama, u kojima se kao reference prizivaju Raymond Carver i Alice Munro, neće nimalo štetiti jer one nisu puki marketinški trik, nego proizlaze iz činjenica, odnosno teksta. Kad nekome nabacite usporedbe s najboljima, podigli ste ljestvicu čitateljskih očekivanja prilično visoko, ali “Osmica” to srećom može izdržati. Bužarovska, naime, piše odlične, tematski vrlo univerzalne priče, manje proizašle iz tradicije makedonske pripovijesti, a više one koji manifestiraju upravo dva spomenuta imena. Bužarovska, istovremeno, piše i priče u kojima se prepoznaju “ženske” teme, njezinim je junakinjama nelagodno u čekaonici ginekološke ordinacije ili kabinama za isprobavanje odjeće u trgovačkom centru, ali u tome nema pokušaja nasilnog upisivanja u tradiciju ženskog pisma, niti koketiranja s njezinim “light” inačicama. Ako do sada nije bilo jasno, Bužarovska je vrlo svoja i dovoljno talentirana da joj tako nešto nije potrebno. Njezine su priče ispripovijedane iz pozicije ženskih pripovjedačica, različitih generacija, u rasponu od djevojčice koja svjedoči raspadu vlastite obitelji, do starice koja nakon smrti supruga dolazi živjeti kod svoje neobične sestre. U svima njima polazište je jedan, konkretan i podosta dramatičan događaj koji predstavlja okidač za dublje propitivanje međusobnih obiteljskih, bračnih, pa i širedruštvenih odnosa. U pozadini onoga što proživljavaju njezine junakinje iščitavaju se i one teme koje izlaze iz okvira privatnog i intimnog, one koje čine tipičnu posttranzicijsku svakodnevicu koju obilježavaju raznorazne gospodarske malverzacije, korupcija, nedostatak novca, tajkunizacija, blještavilo skupih dućana, nasilje i dr.
No, ti su impulsi tek upisani u intimne drame pojedinaca, bez njihove šire i bespotrebne eksplikacije. U središtu su interesa one drame koje se često odvijaju iza zatvorenih vrata stanova, u njezinim pričama junakinje osjećaju kako se ruše njihovi svjetovi; muževi postaju stranci, roditelji postaju neprijatelji, svekrve sadističke mučiteljice, učiteljice umiru, a djeca su izložena vršnjačkom nasilju u nevinoj atmosferi kvartovskoga parka. Junakinje priča Rumene Bužarovske nisu velike fajterice, posebice kada je perspektiva pripovijedanja infantilna, ali su spremne za neku svoju malu tajnu i izlazak iz začaranog kruga svakodnevice, kao i priznavanje vlastite slabosti koja u trenutku kad proradi okidač katastrofe izlazi na svjetlost dana, odnosno priče. Upravo su zato nevjerojatno uvjerljive, “žive”, a Bužarovska je prava majstorica psihološkog nijansiranja i bilježenja onog trenutka u kojem je jasno da stvari itekako ne štimaju i da je sve do tada veliki privid. Mnogo toga u ovim je pričama neizrečeno, ali opet jasno, i to ispisivanje između redova, u trenutku kad je za mnoge stvari već prekasno, rijetka je osobina i vještina pripovijedanja. Priče ove zbirke ekonomične su onoliko koliko to dobra kratka priča treba biti, jednostavne i sa znakovitim, često otvorenim završecima. Posjeduju odličan smisao za dinamiku i ponekad su vrlo napete, pokazujući kako svakodnevica u svojim “običnostima” (kao što je, primjerice, zubobolja) krije pregršt intrigantnosti, ako je znamo promatrati. A Bužarovska to svakako zna. Cjelokupni dojam bio bi još malo bolji da je razina prijevoda (i lekture) nešto bolja. “Osmica” i njezina autorica svakako zaslužuju da na njih obratite čitateljsku pažnju, sada i ubuduće.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....