Nova književna zvijezda zove se Siniša Crmk i piše romane za djecu

Nova književna zvijezda je rođena, tako je, u najkraće, završio pokušaj Siniše Cmrka da napiše roman za djecu. Njegov prvijenac, “Nulti sat”, vješto je ispisan, bogatoga i funkcionalnog stila i rječnika, pogođenih likova, duhovit ali odmjeren. Fabula je tečna, a sadržaj poučno-aktualan. Tu je tek pokoje krajnje duhovito ali i izazovno prekoračenje, kojim provocira sedmaše, ujedno glavne junake djela i pretpostavljene idealne čitatelje. Primjerice: “Miss Mlejsis, profesorica engleskoga Mlačić, posebno je trebala biti tu. Vrijeme je da vam otkrijem kako je dobila nadimak, a za one koji odmah misle na njezino poprsje, koje i nije bilo nestandardno za profesoricu od trideset godina, zgodnu majku dvoje male djece koja su imala iz čega sisati i raditi ono što već bebači rade…” (str. 60.)

Obilne igre riječi

Ovakvo izravno obraćanje, prekoračenje granice između književnog i izvanknjiževnog svijeta, naziva se metalepsa. Cmrk se njome služi i spretno i lako i učestalo, sve do ovitka: “Sretno čitajte i nek vam je zabavno, a ako nije!? Onda je ovaj pisac fulao temu školske zadaće i knjigu preimenujte u Multi sat, jer ju je napisao Mulac.” Takve igre riječi također dakle obilno krase Cmrkov prvijenac: “…nastavnici i ice, ravanatelji i ice, pedagozi i ice, domari, uglavnom, bez ice” (str. 19.), “sve je sličilo na to da će sat geografije bit danas i sat gegografije” (str. 45.), “…

Brojne su i kovanice: “da im šiške ne idu na drugu stranu i pokvare gelolakirane kreacije” (str. 46.), “…a on i Marko će poselotejpirati po školi…” (str. 52.)

Cijeli je roman, od više od 200 kartica, zapravo bujan retorički vrt ispisan i standardnim jezikom, i razgovornim, i đačkim slengom, i kajkavskim mjesnim govorom, proviđen točnim dijalozima i duhovitim opisima. Čitatelja Cmrk postupno uvlači u svoju priču. Radnju vodi sveznajući pripovjedač koji od čitatelja stalno nešto skriva. Mnogo je ime ili nadimak inteligentna i prisna igra riječima. Primjerice, isprva apsurdnim nadaju se imena trojice glavnih likova: Bunt, Bunta i Baunti. Tek postupno, kad ih već dobro upoznamo, doznamo da su to sasvim obični Dario Buntić, Blaženko Bunta i Branko Jurjević, trojica sedmaša iz škole u zagrebačkom predrađu, ujedinjeni u rep bendu RBB.

Korumpirani direktor

Dakako, tu su i njihovi antagonisti iz razreda, zavidni na dečke, koji ih pokušavaju omesti, a usput im spremaju i gadnu podvalu. Cijeli razred, zbornica, direktor Bleko (od: B. Leko), uključeni su pak u glavnu radnju: odlazak na maturalac. Direktor ih (sitno korumpirani) kani povesti u Istru, a oni žele na otok. Ovako ga opisuje Cmrk, očito namjerno rabeći niski stil nadjeven “kojekanjem”: “Ravnatelj je zaključio da je rano zvati rođaka koji poznaje čovjeka koji ima radnike, a koji liče izvana i iznutra. Zašto ne nazove šefa ličioca sam? E, taj je dužan uslugu drugom ravnateljevu rođaku, koji nije mogao redovno upisati svoju malu u srednju jezičnu…”

Trojica klinaca vođe su pobune. Cmrk precizno vodi radnju, udubljen u dječju psihologiju, pa i u psihologiju grupe, te suvereno vlada i razredom i zbornicom, ali i roditeljima. Cmrku nisu strani ni socijalni momenti, majka jednoga od njegovih junaka samohrana je, to je lijepa, dirljivo vođena epizoda.

Osjećaj za mjeru

Cmrkov roman zapravo nema ničeg spektakularnog u sebi. Radnja je, dakle, poput kakve Družbe Pere Kvržice u 21. stoljeću, s tim da se Cmrk kloni preteških stvari, i nema tu ni gušenja u bunaru ni ikakvog zapravo fizičkog nasilja. Premda otvoreno nastoji biti poučan, i neprestano nešto soli pamet i objašnjava, Cmrkov pripovjedač nikad nije monoton, suvišan ili dosadan. Zapravo, možda je potpuna pozitiva jedna od slabijih aspekata ovoga pitkog i ne baš kratkog romana pogodnog i za mlađe uzraste. Moj desetogodišnji sin Marko gotovo u dahu ga je pročitao.

Najbolje je u Cmrkovu pisanju što ima bogomdan osjećaj za mjeru, čega god se dohvati, u tome ne pretjera. Nisam u cijeloj knjizi pronašao ni jednu jedinu usiljenu rečenicu, kakvima inače domaća književnost za djecu obiluje.

Bila bi zapravo prava šteta da Siniša Cmrk ne nastavi pisati. Jedno djelo predstavlja tek bizarnu činjenicu u inače nekonvencionalnom životu autorovom. Kao da se njime ispričava što je svojedobno, kao velika dječja tv-zvijezda, izudarao pred mališanima asistenticu. Čitajući njegov prvijenac, stekao sam čvrst dojam da piše lako i da mu ne nedostaje ni ideja ni tema. Taj talent, međutim, otići će brzo u vjetar ne prihvati li se odmah posla.