Rijetko se u Hrvatskoj dogodi da roman donedavno nepoznata autora toliko brzo postane književna senzacija koju složno slave i kritika i publika, kao što je to slučaj s "Listanjem kupusa" Igora Beleša. Uzlazna putanja Beleševa romana usporediva je s onom Kristijana Novaka prije deset godina, kada je objavljena "Črna mati zemlja", a usporediva je i važnost koju "Listanju kupusa" književna kritika već sada pridaje, ocjenjujući da je riječ o jednom od onih djela koja zaslužuju svoje mjesto u školskoj lektiri.
Igor Beleš rođen je 1978. godine u Vukovaru, a posljednje desetljeće živi i stvara u Rijeci, gdje je dio neformalne književne skupine Ri Lit. Prije Rijeke, živio je u Crikvenici, gdje već godinama svira klavijature u kultnom lokalnom alter rock bendu Xpanic. "Listanje kupusa" njegova je priča o odrastanju koju opisuju kao mješavinu slavnog serijala "5 prijatelja" Enud Blyton, filma "Ostani uz mene" snimljenog po predlošku Stevena Kinga i Netflixove serije "Stranger Things". Priča je to o družini jedanaestogodišnjaka iz Borova naselja, vukovarskog radničkog kvarta u kojem je Igor odrastao, čije djetinjstvo 1991. naprasno prekida rat. U osvit tragedije koja se sprema, Beleševi junaci uočavaju da u njihovoj okolini nestaju djeca i kreću u detektivsku potragu za svojim školskim kolegama, pokušavajući shvatiti što se oko njih događa.
Beleševo Borovo naselje, kakvo danas više ne postoji, vrvi životom, na svojem je vrhuncu, sa 7 tisuća stanovnika, škola je puna đaka i nastava se prema eksperimentalnom modelu odvija u tri smjene, po četiri sata dnevno, što djeci ostavlja dovoljno slobodna vremena za jurcanje biciklom i potragu za avanturama koje se skrivaju iza svakog ugla. Njegovi su junaci djeca iz radničkih obitelji koje prehranjuje tvornica obuće Borovo, industrijski div s 28 tisuća zaposlenika. To su obitelji bez visokoobrazovanih članova, ponekad i disfunkcionalne, koje nisu formirane po nacionalnom ključu pa jedanaestogodišnjaci niti ne znaju što je to nacionalni ključ, a jednom kad nauče, procijenit će da im to nije ni najmanje važno. Četiri dječaka i jedna djevojčica, nerazdvojni prijatelji okupljeni u "An družinu", funkcioniraju u opreci prema svijetu odraslih u kojem etnička pripadnost zauzima sve veću važnost. Djeci su, pak, važne njihove, dječje stvari - bicikli, nogomet, stripovi, filmovi, pop-glazba i "nove tehnologije" poput videorekordera ili audiokaseta koje su platforma za distribuciju popularne kulture. U stilu serije "Stranger Things", "Listanje kupusa" obiluje popkulturnim referencama karakterističnim za vrijeme i prostor, što ovom antiratnom romanu daje i dodatnu nostalgičnu dimenziju. No, za razliku od Netflixove hit serije, u kojoj je kraj i dalje otvoren, ali smo svejedno sigurni da će završiti pobjedom dobra nad zlom, kod Beleša je kraj omeđen dobro poznatim povijesnim događajima na koje dječja mašta nije mogla utjecati.
Na riječkom književnom festivalu "Vrisak" Beleš je u sklopu programa "Brusilica za srednjoškolce" o knjizi razgovarao sa 150 tinejdžera, što je fantastičan odaziv za ovakvu vrstu događaja, a potom je, uz moderiranje urednika romana Krune Lokotara, "Listanje kupusa" predstavio i "odrasloj" publici. Roman je ispripovijedan glasom 12-godišnjaka, što sa sobom nosi zamke pretjerane infantilizacije ili s druge strane neuvjerljive starmalosti, no autor je to vješto izbjegao. Uostalom, "Listanje kupusa" Beleševa je osobna priča koju je u jednom trenutku života jednostavno morao ispričati i utoliko roman djeluje iskreno, autentično, nepretenciozno i bez ikakvih natruha eksploatacije tragedije kakvu često znamo viđati kod obrade "teških" tema u domaćoj književnosti.
- Iznenadila me ovakva recepcija, sve što se događa oko romana nadilazi sva moja očekivanja. Mislio sam da će ljudi odmahnuti rukom uz komentar "ah, još jedna knjiga o ratu". Jedina želja mi je bila objaviti knjigu za nacionalnu izdavačku kuću, u tvrdim koricama, i da je jednoga dana vidim kako stoji u izlogu knjižare u gradu. Majci nisam niti rekao da sam napisao roman, želio sam je iznenaditi i dati joj knjigu u Vukovaru, kada je posjetim. Ali, vidjela me na televiziji, tako da mi je taj plan propao - govori autor.
Promocija u Rijeci protekla je u prijateljskom i izrazito toplom okruženju "domaćeg terena". Došli su mu i prijatelji iz benda koji, kako su mi kasnije otkrili, nisu imali pojma niti da Igor piše niti da je objavio roman, sve dok knjiga nije bila vani, što je još jedna potvrda autorove samozatajnosti.
Roman je, priča Beleš, rezultat njegove potrage za odgovorima, koja i dalje traje.
- Uvijek sam se pitao kako bi mi život izgledao da sam ostao tamo, da se nije dogodilo to što se dogodilo. To ću si pitanje postavljati vjerojatno dok sam živ. Imao sam 13 godina ‘91. i tada mi nije bilo jasno kako se uopće moglo dogoditi toliko razaranje, kao što mi nije jasno ni danas. S druge strane, pisanje mi je bila svojevrsna katarza i uspio sam samome sebi ponuditi neke odgovore - kaže.
Dodaje da mu je pisanje prvog dijela romana, u kojem rekreira Borovo zamrznuto u njegovu sjećanju, bilo sjajno iskustvo.
- Zapravo sam se vratio u djetinjstvo i svaki dan sam pisao s guštom, dok nije došlo do mučnih dijelova koji idu kasnije. Volio sam ponovno komunicirati s ljudima koji više ne postoje, s prijateljima koji su rasuti po cijelom svijetu - priča.
"An družina" zasnovana je na Igorovim vukovarskim prijateljima iz djetinjstva.
- Sada se događa jedna velika stvar koja je za mene najveća pobjeda ove knjige. Mi smo ‘91. izgubili kontakte, nekih ljudi se više niti ne sjećam, kako se zovu ili prezivaju. Preko Facebooka sam povezan s Majom, koja živi u Beogradu, i Draganom, koji živi negdje u Vojvodini, ali ništa aktivno, čestitamo si rođendane i slično. Knjiga se ne može nabaviti u Srbiji i oni su je naručili u Vukovar. Ta dva primjerka romana plovila su Dunavom, kao što plove likovi u knjizi, do nekog mjesta u Vojvodini. Maja i Dragan pročitali su knjigu i sada ta dva primjerka idu dalje, do svih mojih prijatelja koji žive u Srbiji. Jedna je knjiga trenutačno u Novom Sadu, a druga u Rumi. I onda je Dragan predložio da napravimo okupljanje tog našeg 6.d razreda koji nikada nije postao 7.d. Sada imamo Facebook grupu koja se zove 6.d., 90 posto razreda se uključilo pa ćemo se sljedeće godine naći u Vukovaru, nakon 33 godine, sada kao odrasli ljudi - naglašava.
Autor je, kako kaže, imao tu nesreću iz prve ruke pratiti svakodnevne događaje koji su kulminirali vukovarskom tragedijom pa je njegov pripovjedački glas proizašao iz sjećanja na osjećaj i perspektivu koji je imao u to vrijeme.
- Naoružavali su se i jedni i drugi, znači oni su se spremali za to. Kada su podignute barikade oko srpskih sela, podignute su i na hrvatskoj strani, oko Vukovara. Za rat je uvijek potrebno dvoje, kao i za ljubav. U knjizi sam samo prenosio kako sam ja to tada doživljavao. Pitanje nacionalnosti nas djecu nije zanimalo. To je doista bilo popularno pitanje, ali mi smo to riješili u 30 sekundi. Znači, ti si to, ja sam to, okej, idemo dalje. Odrasli ljudi to u 30 godina nisu riješili. Mi djeca to pitanje nismo mogli izbjeći, ali spoznaja o našoj nacionalnosti nije nimalo utjecala na naš odnos, na to kako gledamo jedni na druge. To smo riješili i otišli voziti bicikle, igrati nogomet - govori.
Beleševi roditelji žive u Vukovaru pa on u svoj rodni grad ide često.
- Svaki put kada odem bude mi drago i uzbuđen sam, ali i rastužen u isto vrijeme. Ne mogu definirati taj osjećaj, zato što je to isto mjesto iz mog djetinjstva, ali više ništa nije isto. Znam vrlo malo ljudi koje sretnem u Vukovaru, a to su uglavnom oni koje sam upoznao tijekom svojeg progonstva u Crikvenici. One iz djetinjstva, ako ih i sretnem, više se ne prepoznajemo jer smo sada odrasli ljudi i više ne izgledamo isto. U gradu u kojem sam rođen sam totalni stranac, a istovremeno je on totalni stranac meni. Vukovar je danas podijeljen grad, a bojim se da će zauvijek ostati u tom stanju vječne svađe. Borovo naselje je malo, obiđeš ga cijelog u 15 minuta. U tih 15 minuta, kada se šećem, sretnem tri policijska patrolna vozila na različitim mjestima. Oni su tu da kako bi spriječili sukobe mladih na nacionalnoj osnovi, što se, nažalost, događa - priča Igor Beleš.
Njegov roman završava epilogom iz današnjeg vremena u kojem doznajemo gdje su i kako završili glavni likovi. Autor je završio u Švicarskoj kod rođaka, potom u progonstvu u crikveničkom hotelu. Do današnjeg dana iz Vukovara ga slijedi osjećaj privremenosti. U Švicarsku su sestra i on otišli kod rodbine na ljeto ‘91. i, kako veli, čak je bio sretan što će praznike provesti u novoj zemlji, misleći da će se vratiti do početka školske godine. Otac mu je ostao u Vukovaru braniti grad te je završio u logoru.
- S ocem se nismo čuli od rujna pa sve do 25. prosinca 1991., dakle tri mjeseca, koliko je trajala opsada, i mjesec dana koliko je bio u logoru. Nismo znali je li živ sve dok nam se nije javio na Božić. Rekao je da je dobro, da je u Zagrebu, da su ga pustili u sklopu razmjene zarobljenika. U Švicarskoj sam živio godinu dana i mislio sam da ću tamo nastaviti živjeti. Onda to nije bilo ni realno ni moguće pa kada je tata došao iz logora, smjestili su ga u Crikvenicu. Prvo se mama vratila iz Švicarske, potom i ja. Onda sam u Crikvenici proveo 20 godina pa sam to htio promijeniti. Mene je i dalje strah pripadati nekom prostoru. Sada sam u Rijeci deset i pol godina, a imao sam krizu prije tri godine. Želio sam otići jer me je strah vezati se za mjesto. Bojim se vezati za grad jer mislim da ću ga, ako se vežem, izgubiti - kaže Igor Beleš.