Odluka švedske akademije

Nobelova nagrada za književnost pripala je Annie Ernaux, sjajnoj francuskoj književnici

Annie Ernaux

 Julie Sebadelha/Afp/Profimedia/Julie Sebadelha/Afp/Profimedia
Ova je književnica prevođena i na hrvatski jezik, te omiljena i domaćoj publici

"Kad sam bila dijete, luksuz su mi predstavljali krzneni kaputi, dugačke haljine i vile uz morsku obalu. Kasnije sam mislila da luksuz znači živjeti životom intelektualca. Sada mi se čini da luksuz znači i mogućnost proživljavanja strasti prema nekom muškarcu ili prema nekoj ženi" piše na samom kraju knjige "Samo strast" Annie Ernaux (kod nas je knjigu izdao nakladnik Vuković&Runjić).

Sjajna francuska književnica Annie Ernaux, osamdeset dvije su joj godine, rođena je 1. rujna 1940. godine, dobila je Nobelovu nagradu za književnost. Ona, obrazložili su nagradu, "vjeruje u oslobađajući snagu pisanja. Njezin je rad beskompromisan, piše jednostavnim rječnikom". S velikom hrabrošću ona ukazuje, smatraju, "na iskustva klase, opisuje sram, poniženje, ljubomoru, nesposobnost pojedinca da shvati tko je. Ona je postigla nešto vrijedno divljenja, nešto što će trajati".

Na hrvatski su prevedene mnoge njezine knjige, "Samo strast", koja govori o njezinom ljubavniku, potom "Događaj" (Booksa i Mama) knjiga u kojoj je opisala iskustvo s pobačajem, "Djevojačke uspomene", potom "Godine" (OceanMore), te "Jedna žena" u kojoj piše o preminuloj majci (Kulturtreger i Multimedijalni institut). Prošle se godine, podsjetimo, u kinima mogao pogledati i film o njezinom iskustvu s pobačajem, i to u doba kada je još bio ilegalan u Francuskoj, a na temelju knjige. Glumili su Anamaria Vartolomei, Kacey Mottet Klein, Luàna Bajrami, a redatelj je bio Audrey Diwan. Kritika je film dočekala s oduševljenjem.

Ove je godine na stranom tržištu, ne još kod nas, izdana i njezina knjiga "Getting Lost", u kojoj ponovno opisuje svoju ljubavnu aferu, a koju je Guardian opisao, "razotkrivajuću, seksualno iskrenu studiju žene u raljama ljubavi i požude". Naime, nakon što je otišla u SSSR, na turneju, zadnji dan turneje započela je aferu s ruskim diplomatom koji je bio u sovjetskoj ambasadi u Francuskoj. Afera se nastavila i po povratku u Pariz. U tom je razdoblju, kako opisuje, bila letargična, no nastale su dvije knjige na temelju ove afere, spomenuta "Samo strast", koju je The New York Times opisao kao "djelo lirske preciznosti i briljantne jasnoće" i nova knjiga. I dalje piše, u svojim osamdesetim godinama života, briljantna je, daje sjajne intervjue pune života. U knjizi "Samo strast" opisuje i kako nije imala nikakva interesa za razgovor, osim kada bi se spominjalo bilo što vezano uz njezina ljubavnika, kako su joj djeca već bila otišla od kuće, no kada bi birala tko da ju posjeti, djeca ili ljubavnik, nije se uvijek našla pred laganim izborom, kako je dok ga nije bilo razmišljala isključivo o njemu... Iskreno opisuje kako je u njezinom životu prevladala - strast. U samo dva mjeseca, u njezinoj je rodnoj Francuskoj, knjiga prodana u 200 tisuća primjeraka.

Annie Ernaux, rođena je u mjestu Lillebonne u Normandiji. Par godina kasnije, njezini su roditelji preselili u Yvetot, gdje su držali kafić i trgovinu s namirnicama, za radničku klasu. To opisuje među ostalim i u knjizi "Jedna žena", koja je posveta njezinoj preminuloj majci, majci koja je umrla nakon borbe s Alzheimerom. Naime, došli su iz izrazito siromašnih uvjeta, majka je odrasla u obitelji s mnoštvo djece, a svojoj je kćeri jedinici pokušala dati sve ono što ona nije imala. Majka je bila ta koja je danonoćno radila, koja se željela uzdići iznad okolnosti, koja se brinula da imaju novaca. Majka je pri tom bila ponekad i gruba, zašto ova književnica nije u mladosti uvijek i razumjela, no Ernaux je u knjizi sagledala njezinu stranu priče, pokušava sagledati otkuda je došla.

Potom je Ernaux, tada je još imala djevojačko prezime, krenula u katoličku srednju školu, gdje je susrela djevojke srednje klase, te opisuje i sram koji je osjećala radi imovinskog stanja svoje obitelji. U knjizi "Mémoire de fille" opisala je pak prvo svoje seksualno iskustvo, kada joj je bilo osamnaest godina, nakon čega odlazi u London. To joj je iskustvo, ljeta 1958. godine, bilo izuzetno traumatično,nakon čega je pala u depresiju i imala poremećaj prehrane.

Njezin prvi roman, kojeg je napisala na koledžu, izdavači su opisali kao "previše ambiciozan". Mlada se udala, rodila je dva sina, radila je kao učiteljica u srednjoj školi. No, sretna nije bila, nešto joj je nedostajalo. Nakon razvoda, a bilo je to u ranim osamdesetim godinama 20.stoljeća, Ernaux je ostala u svojoj kući u mjestu Cergy, gdje živi do danas. Godine 2000. godina odlučila je ostaviti posao učiteljice, i posvetila se pisanju. Osam godina kasnije, objavila je svoju danas kultnu knjigu "Godine", u kojoj piše o svojoj osobnoj, te o univerzalnoj povijesti kroz šest desetljeća. Za tu je knjigu dobila nagrade Marguerite Duras i François Mauriac bila je na listi i za Booker prize International.

Teme kojima se bavi u svojem stvaralaštvu su tijelo, seksualnost, intimni odnosi, socijalna nejednakost, vrijeme i sjećanje. Kada je radila na prvom objavljenom romanu, inače, nikome nije rekla, pretvarala se da piše doktorat. Njezin joj je tadašnji suprug rekao, u polušali, "ako možeš knjigu napisati u tajnosti, možeš me i varati". Nakon rastave, odlučila je da se ne želi ponovno udavati: "Živjela sam s muškarcima u raznim razdobljima svojeg života, no brzo bih se umorila".

Izdavač Jacques Testard opisao je za Guardian Ernaux kao jako važnu feminističku spisateljicu, a knjigu "Godine" kao "nedvojbeno remek-djelo. Njezine su knjige istodobno roman i autobiografija i publicistika. Pisala je o svim važnim događajima iz vlastita života, od toga da je postala svjesna socijalne pripadnosti kada je bila dijete, do smrti oca pa majke, preko ilegalnog abortusa u Francuskoj, prvih seksualnih iskustava, želje da piše o ljubavi, strasti i žudnji. I tako već pola stoljeća". Na nju su utjecali Proust, Simone de Beauvoir, Pierre Bourdieu.

Ernaux je prva francuska spisateljica koja je dobila Nobela od Patricka Modiana in 2014., i šesnaesta iz ove zemlje koja je dobila ovu nagradu.

Prošle godine, Nobelova nagrada za književnost, objavila je Švedska akademija, pripala je piscu iz Tanzanije, Abdulrazaku Gurnahu. Prethodnih godina, dobitnici Nobelove nagrade za književnost su bili Olga Tokarczuk te Peter Handke ... Te su dodjele uslijedile nakon #metoo skandala koji je potresao ovu nagradu.

Inače, sve je započelo 27. studenoga 1895. godine kada je Šveđanin Alfred Nobel napisao oporuku prema kojoj je svoje bogatstvo od 31,5 milijuna švedskih kruna ostavio, kako je naveo - čovječanstvu.

Na kladionicama je, kako to često i bude, bilo drugačije. Smatralo su da najbolje šanse imaju autori poput suvremenog francuskog pisca Michela Houellebecqa ("Pokoravanje", "Serotonin", "Elementarne čestice", "Platforma", "Mogućnost otoka"), britanskog pisaca indijskog podrijetla Salmana Rushdieja (1988. godine objavio je djelo "Sotonski stihovi", a godinu nakon zbog tog je romana tadašnji iranski vođa pozvao na autorovu smrt. Tijekom godina su uslijedili neuspješni pokušaji ubojstva pisca koji je zbog toga morao živjeti pod policijskom zaštitom. Zadnji pokušaj ubojstva dogodio se prošloga mjeseca u Sjedinjenim Američkim Državama), američkog pisca horora Stephena Kinga (čije su knjige česti filmski predlošci, kao što je slučaj s romanima "Ono", "Carrie", "Cujo", "Misery", "Zelena milja", "Isijavanje"), japanskog pisca Harukija Murakamija ("Kafka na žalu", "Lov na divlju ovcu", "Norveška šuma"), ali i neka cijenjena no manje razvikana imena poput Ngugija wa Thiong‘oa. Prognoza je svijetla i za pisce poput Jona Fossea, Annie Ernaux, Garielle Lutz, Pierrea Michona.

Među favoritima su bili kanadska spisateljica Margaret Atwood (čiji je roman "Sluškinjina priča" uprizoren u silno uspješnoj istoimenoj seriji s Elisabeth Moss u glavnoj ulozi) te američki pisac Cormac McCarthy ("Cesta", "Ovo nije zemlja za starce", "Svi lijepi konji").

Kladionice su spominjale, drugu godinu za redom, i hrvatsku spisateljicu Dubravku Ugrešić koja se na takvome popisu pojavila i prošle godine kada je nagradu odnio britanski pisac tanzanijskog podrijetla Abdulrazak Gurnah. Nešto slabije kotira južnoafrički pisac hrvatskih korijena Ivan Vladislavić. Za Vladislavića, podsjetimo, J. M. Coetzee kaže da je Vladislavić "pisac velike profinjenosti", "nepravedno dugo nedovoljno cijenjen izvan granica Južne Afrike". U Sunday Timesu pišu da je "rijetko briljantan pisac koji govori o bitnim stvarima i piše beskompromisnu prozu". Naklada Božičević je objavila njegov "Dvostruki negativ", a 1999. u biblioteci Feral Tribunea tiskan je roman "Mahnitost", oba u prijevodu Miloša Đurđevića.

Na popisu su se prvotno našli i španjolski pisac Javier Marías te britanska spisateljica Hilary Mantel, no oni su, nažalost, nedavno preminuli.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 00:29