NIKOLA PETKOVIĆ, PREDSJEDNIK HRVATSKOG DRUŠTVA PISACA Sin mi je odavno rekao: 'Ne vodi me više tim piscima'

Što očekujem od predsjednika Hrvatskog društva pisaca? Očekujem, prvo, da onom mladiću koji nam je posudio svoj lik i svoj skateboard kao snimateljske rekvizite, p ošalje novo vozilo. Postojeće je nizašto. Očekujem, zatim, da tvorcima kurikularne reforme objasni da pisci nisu devijantni zato što pišu o devijacijama u društvu. Očekujem da spasi pisce od lopovskih knjižara i mutnih izdavača. Napravi od njih ljude. Očekujem! Tražim...! Sto čuda, kao i sami pisci. Donekle sam očekivala i da prevede/iznova napiše na engleskom svoj roman “Kako svezati cipele” (2010.) nedavno objavljen u Americi, kao što je učinio Nikola Petković, aktualni predsjednik HDP-a, sveučilišni profesor na Kulturalnim studijima Filozofskog fakulteta u Rijeci.

Kurikularna reforma lomila se, nevjerojatno, i zbog pisaca. Hoće li se HDP konačno uključiti u taj beletrističko-politički skandal?

- To se pitanje stalno povlači, jesmo li mi cehovska udruga, izvan politike, ili smo politično kolektivno tijelo. Ja mislim da smo ovo drugo, i naravno, mi se jesmo oglasili kada je udruga U ime obitelji vodila kampanju o definiciji braka i kada je tek počelo ovo izvlačenje hrvatskoga društva iz 21. u 7. stoljeće, agresivna hajka na modernost... na konferenciji za tisak rekli smo da je Hrvatska sekularna država, da ne prihvaćamo ultrakonzervativnu revoluciju... ali, nekad smo i tiši.

Zašto?

- Ne može uvijek inicijativa dolaziti od predsjedništva i upravnog odbora društva... neka nekad dođe i od pojedinaca. Pa ima nas oko 300 u HDP-u, a zasad nijedan nije spomenuo kurikularnu reformu kao povod za kolektivno djelovanje. A ona je već trebala biti provedena. Moj sin i ja čitamo istu lektiru, a njemu je 13 dok je meni 55. Da se ni ne dotičem kreacionističkih lupetanja i mlaćenja po majmunu...

I propast knjižara je lijep povod.

- Tu je lijevak vrijednosti okrenut naopako. Spominju se, u Ministarstvu kulture i Ministarstvu znanosti: lanac knjige, knjižni blok, vjerovnici, naplata, prostori... ali riječ pisac još nisam čuo. Kao da ili ne postoji ili je na samome dnu hranidbenog i proizvodnog lanca.

Ali i jest, stara stvar je to.

- Da, kao da su pisci tu zbog izdavača. Ili su na njihovoj milosti i nemilosti... O tome što povodom Algoritma napraviti pričali smo na posljednjem upravnom odboru. Ali, kontekst je lud. Ono što karakterizira modernu demokraciju je da su se zakoni od srednjeg vijeka, od predmoderne, depersonalirizirali, a kod nas se repersonaliziraju, pa imate lex Agrokor, lex Perković, a ovo je... nije valjda da je lex Antičević?

Nije... Književnost je nevažna.

- Mi pisci kao da uvijek ispočetka čitamo Havelov esej o moći nemoćnih... iako djelujemo unutar parametara građanskog i civilnog društva. Nekoliko ljudi ima ideju kako bi se mogla napraviti knjižara kao javno dobro, kuje subvencionira grad, županija, lokalna samouprava, izdavači koji bi u nju ušli, imaju je Španjolska, Danska, Francuska... Pročelnik za kulturu Rijeke Ivan Šarara vrlo je otvoren. Možda Rijeka bude prvi grad s takvom knjižarom.

Zagreb?

- Nitko sretniji od mene, ali u Zagrebu postoji niz paradoksa koji obeshrabruju tako da bih, jer živim u Rijeci pa mi je jednostavnije, sve u Rijeci i započeo. U Zagrebu je, recimo, sjedište HDP-a, ali ne i rezidencijalna kuća ili stan za pisce. U Rijeci imamo “Kamova”, u Splitu “Marulića”, “Hiža od pisci” je Pazinu. Puno sam pregovarao da se suteren vile Arco, gdje je sjedište HDP-a, zaštićeni spomenik, renovira, jer će se kuća urušiti. Spasimo vilu i u smjestimo tu mali studio za pisce. No, šest godina, moja dva mandata, ništa. Nikako da se kaže tko je točno vlasnik te vile...

No, silom zatvorene knjižare... neupućeni su žalosni, ali mislim da prije oplakivanja tu posla ima za Državno odvjetništvo. Knjižar, recimo Algoritam, i s njim povezani knjižari, koji su i izazvali propast knjižara, sad će ponovo raditi, kao knjižari, ali - s kim? Pa, recimo, s Algoritmom! Jer – gdje će drugdje prodavati svoje knjige? I ponovo će mu podilaziti da izloži njihove knjige na bolje mjesto, da im eventualno nešto plati... Sve je to bilo predvidljivo, osim da će se momci koji su izazvali lavinu propasti slikati u novinama kao spasitelji hrvatske kulture.

- Apsolutno, sve što se dogodilo “s Algoritmom”, je posao USKOK-a, pravnih službi, naprosto nije posao HDP-a. Posao HDP-a je upozoriti pisce – vaše knjige su sada zaključane u skladištu. Postoji talačka kriza knjige. Ja ću pokušati doći do te knjige, ali mučno mi je kada osobe izravno krive za propast hodaju po medijima i zazivaju javnu sućut. Postoji paradoks po kojemu pisac nije vlasnik knjige, jer knjiga je materijalni objekt, a pisac je vlasnik nematerijalne ideje koja je rezultirala kao papir i korice ispunjeni slovima... i sad kad bih ja pozvao pisce na građanski neposluh, što mi uopće nije strana ideja - idemo u knjižare po naše knjige, uzeti samo ono što nama pripada, a na čemu su se izdavači itekako nahranili... Ne znam niti jednog pisca koji ima penthaus, a znam nekoliko izdavača koji itekako luksuzno žive, pa ne znam na čijoj su se mizeriji okoristili. Pisac se ne spominje i na nama je da se postavimo kao subjekti, kao nositelji radnje. Honorare uglavnom nismo dobili i to od ljudi koji danas glumataju da su naši predstavnici i zastupnici, da štite naše interese. Pa ako već nisu honorirali knjige poput mojih nekoliko, neka nam iste te knjige daju i neka se ne vade na legalnost definicije što je knjiga i kome pripada, jer da su poštivali legalnost u poslu od kojega su jako osobno profitirali, do ove katastrofe ne bi došlo. Očito i u lancu knjige postoje blokovi nerazumijevanja, a koje čine oni jednakiji od jednakih među nama.

OK, nije meni do toga da se previše zalažem za hrvatske pisce. Taj kužni miris njihovih klika i kartela... ako pokušavate pisati, a niste u nekom od njih, bolje vam je da se bacite “iz drugoga kata”, pa makar to izgledalo “jadno i prilično namješteno”. A ja, recimo, želim živjeti.

- Ja sam zapravo u dobroj situaciji. Prvi sam predsjednik nacionalne udruge pisaca koji ne živi u Zagrebu, već u Rijeci, odnosno na obroncima Učke. Tako da ne da ne pripadam lobijima nego ni ne znam niti želim znati tko je čiji igrač. A to da se ako danas pišete knjigu s literarnim ambicijama možete baciti s balkona, slažem se.

Na što ste najponosniji u svom mandatu?

- Na to što sam, uz fenomenalnu grupu ljudi iz struke, zvanje “spisatelj” upisao u hijerarhiju nacionalne akademske zajednice. Nikada u povijesti ni jugoslavenskih ni hrvatskih književnosti nismo imali zvanje “spisatelj”. Kao da smo bili hobisti. Radna grupa napravila je pravilnik za napredovanje u zvanju i poslala ga nadležnim akademskim vijećima i odborima. Sada postojimo! A neki me pisci pitaju, što si išao ovo raditi ako ne misliš otvoriti fakultet za kreativno pisanje? Pa kažem, gledajte, pisci ste, sad imate licencu... Nije fer očekivati da sav posao padne na dvoje-troje ljudi. Krenimo s barem jednim programom za stvaralačko pisanje na nekom fakultetu u Hrvatskoj. Ali to trebaju započeti pisci.

Otkud ste, Nikola Petkoviću? Zamršena priča, rekla bih.

- Ako se referirate na moj roman “Kako svezati cipele”... tada jest.

I na to.

- Ja sam iz Bakra. Mama je iz Bakra, nekad misterioznog djevojačkog prezimena Luzer. Dok to kao anglizam nije ušlo u hrvatski žargon, stalno je morala odgovarati na pitanje “Kako, kako se prezivate?” Sad se valjaju od smijeha, “čekaj, Luzer, nemoj me zajebavat...” Moj nono, Nikola Luzer, bio je čakavski pjesnik i sit down komičar u radijskoj emisiji od 1948. do 1984., Najprije se zvala “Mantinjada bez mužike”, pa “Mantinjada z mužikun”, pa “S primorske poneštrice”... Otac mi je iz jednog sela kraj Doboja, a postoji nekoliko verzija priča što se dalje događalo. Kad sam bio mali, o tome se nije pričalo, reaktualiziralo se devedesetih kada je započelo etiketiranje koje se, nažalost, opet vratilo među nas Hrvate. Tata - prostorno Bosanac pa prostorno Bakranin pa Riječanin (nešto i Opatijac) crnogorskih korijena nikad nije bio nacionalist. Dapače, bio je rijetko otvorena i tolerantna osoba koja nije pravila razlike među ljudima, pogotovo ne na nacionalnoj osnovi. Jako sam mu zahvalan, kao uostalom i cijeloj obitelji što su me tako odgojili: cijepljenog od predrasuda.

Godine 1990. otišli ste na jednosemestralnu stipendiju u SAD, vratili ste se 2003. “Zapeli” ste u Arlingtonu na sjeveru Texasa.

- Održao sam bio predavanje o Danilu Kišu na simpoziju. Engleski mi nije bio dobar, ali valjda je to što sam govorio o Kišovoj tripartitnosti jest, jer, nakon predavanja, pročelnik rusistike pitao me - gdje su ti koferi? U Dallasu, rekao sam. Vraćam se u Zagreb. Čekalo me mjesto u Leksikografskom zavodu.

Koferi su mi u Dallasu, dobar naslov... nisi čak ni tamo gdje su ti koferi.

- Da. Nemate pojma koliko ste u pravu. Profesor zapeo da me želi na doktoratu u Austinu, na slavistici. Kad ne znate što vam se nudi, ne znate da morate biti počašćeni, pa sam, nevježa u tuđoj kulturi, rekao da sam komparatist i da kakva slavistika. A nisam znao da je to bilo na rubu da me se spraši na avion... No, uređeno je i to. Tamo je sve vrlo prohodno, za razliku od nas gdje je sve kruto, svi bi nešto mijenjali u obrazovnom sustavu, ali ne znaju u koje polje, u koju granu to zapisati...

A kad su koferi stigli u Austin?

- Nakon semestra povjerili su mi nastavu. Pročelnik anglistike mi je rekao: “You are on the second floor. Your classroom is on the fourth floor. Your English sucks. You have two floors to learn the fucking language. And don’t take an elevator.” Učio sam sa studentima. Tamo se zaista vrednuje rad.

Da... “Kako svezati cipele”, “How To Tie Your Shoes”. Na čakavskom bi bilo?

- Kako zauzlat postoli... Najbolji mi je bio Igor Mandić kad je predstavljao moju knjigu u Bakru: pogleda me i kaže: šta nisi nosio mokasine, pizda ti materina?

U knjizi ste jako izložili svog oca..., a baš Igor Mandić jednom mi je rekao, razgovarali smo o liku oca u književnosti, “da je moj otac živ, što bih ja napisao o njemu”.

- Izložio sam i sebe, ne brinite. Gledajte, dok je moj otac bio živ, nikad nisam zamišljao dijalošku situaciju među nama, jer je nije bilo. Da je postojala, ne bi postojao ovaj roman. To je bila jedna monološka patrijarhalna situacija, što bi rekli Amerikanci, it comes with teritorry. Knjiga mi je otvorila i novu publiku. Dolazili su mi ljudi koji razvlače žicu za Hrvatsku radioteleviziju, tehničari, kamermani... s riječima: “Ej stari, da sam znaš kaj je moj stari meni delal, ovo kak je tebi bilo, to je kurac”. Moja knjiga je o onom o čem se ne govori, kao kad muževi mlate žene, ili kad žene u primorskim mjestima piju ko smukovi, ali ne u kavanama nego doma... I svi sve o tom znaju i svi šute: i to isto dolazi s podnebljem. Kultura se oprirodi i preseli u samorazumijevajuću tišinu.

Inzistirate na tome da vam je ovih dana iz tiska izašla engleska verzija romana “Kako svezati cipele”, ne prijevod s engleskog. Zašto?

- Jer vjerujem u školu prevođenja koju je zagovarao Andre Lefevre, Belgijanac koji mi je predavao u Austinu, a to je da je prijevod kulturalna adaptacija. Amerikancima prepričavate priču. Npr. epizodu koja je u hrvatskoj verziji kratka, primanje u pionire u zgradi kina u Bakru, u Engleskoj morate objasniti: što su pioniri, gdje je Bakar... Izdavač je “Dalkey Archive Press”. Veoma dobar i fenomenalno predan izdavač. Predan autoru, distribuciji, promocijama...

Hoće li preživjeti literatura u čovjeka?

- Apsolutno. Čitanja će nestati kad nas ne bude. Iako se pojavni i uporabni oblici mijenjaju. Protejski su, mimikriraju se. Nedavno sam čuo jednu od beskorisnijih javno izrečenih tvrdnji... da je vrijeme velikih pisaca, Tolstoja, Dostojevskog, prošlo, i da su došle neke male, beznačajne forme... ne znam koja je to nostalgija za kraljevstvom psihološkog realizma, kakav je to pasatizam? Jer, to čak nije ni točno: pogledajte Šnajderovo “Doba mjedi”. Velika knjiga, veliki narativni zahvat-roman kojim se u hrvatsku književnost takozvana velika literatura vratila na mala vrata! Tako da mislim da istovremeno može postojati i kratka forma, i SMS književnost i bogami, veliki roman.

Sin vam igra nogomet. Ne čita.

- Haha, možda se predozirao u ranim godinama. S pet godina mi je rekao “Tata, nemoj me nikad više voditi tim piscima”. Igra za riječku Lokomotivu, nogomet mu pomaže u samodisciplini, socijalizaciji, odgovornosti “za ekipu”. Ponekad mu kažem - prijeđi malo neke, možeš, pucaj... ali on je nesebičan, ali, vjerujte mi, njegova ekipa uvelike to i zaslužuje. Ali kada moj sin travnjakom valja altruizam, ja mu zapjevam: “Tko igra za raju, i zanemaruje taktiku, završit će karijeru u nižerazrednom Vratniku”. Pita me čiji su, a ja kažem: “Zabranjeno pušenje”.

Živite na obroncima Učke.

- Da, nedavno smo se preselili, supruga, sin i ja. Mi smo prvi otišli “u šumu”... Nas smo se dvoje zasitili betona, stambenih zgrada i gradova, a sin zasad nema ništa protiv. Liburnija je prelijepa i pitoma. Sve nam je na dohvat ruke, a tako smo lijepo izolirani. A i naš dnevni boravak, odnosno njegov dio u kojemu radim već je pri gradnji prošao elementarni test: ja tu mogu pisati. A gdje mogu pisati jedino mogu i živjeti. Lijepo, ne?

A ne, niste prvi, a ni zadnji koji ste otišli u šumu...

- Da, nadam se da će nas slijediti i oni manje odlučni. Imamo prekrasnog susjeda, liječnika koji obožava lijepu književnost. Posudio nam je livadu koju smo pretvorili u oranicu pa sad jako volim doći doma, uzeti vile, lopatu, kosilicu... donedavno nisam znao što je štihača, a sada njome baratam kao Jedi onim mačem...

Štijača, ja to znam cijeli život.

- Ne h? Šta j? Kod nas je s h. Nema veze. Uzmem dakle tu štijaču i udri. Nju pa vile. Vile su važne. Tek sada znam zašto mi se prva knjiga pjesama zove “Vile i vilenjaci”. Posadili mi salate, tikvice, balancane, lubenice... supruga je prirodnjak i novopečeni agronom. Ali, vratimo se mi štihači: nakon ubadanja štijače i bitke s motikama, ja sam se apsolutno predomislio oko tretmana svoje smrti. Do prije dva mjeseca mislio sam da ću se definitivno kremirati, i da ću žicati prijatelje da me, za par piva, kradom prospu u bakarsku valu. Ali, otkad sam shvatio čar zemlje, “povezao” se sa zemljom, želim u zemlju... u črnu mati zemlu, i onda neka me crvi jedu... jer, vidio sam te crve nekidan na štijači... impozantni su i jako vižljasti... što se mene tiče, neka jednom navale. Jer, htio bih doprinijeti da nečiji balancani i krumpir budu deblji od mojih, htio bih biti sastojak prirodnog gnojiva i nastaviti “ustajat u masi”...!