NEZAUSTAVLJIVI PAVAO PAVLIČIĆ OBJAVIO SVOJU 101. KNJIGU 'Staro tijelo je kao auto na rezervi. Uskoro će ostati bez goriva, ali sretni ste dok ide'

Ima godina dana da je Pavao Pavličić, nedugo nakon što je s Filozofskog fakulteta otišao u mirovinu, objavio - “Pohvalu starosti”. Zašto je u starosti san “tanji” i kraći, zašto vrijeme, makar ga stari imaju više, leti brže, zašto stari za obroka najradije šute, ta zbirka eseja o vidljivim i nevidljivim manifestacijama starosti u devet je mjeseci doživjela dva izdanja.

Hiperaktivan i hiperproduktivan, sad bez profesorskih obaveza, Pavličić piše možda i više nego ikad.

Ovih je dana izašla “Pohvala tijelu” (Mozaik knjiga).

U četrdeset i četiri eseja pripovijeda o tijelu od glave do pete, od kose do kralješnice, ne preskače, primjerice, ni guzicu (kaže bilo bi licemjerno zvati je stražnjicom ili pozadinom), u eseju naslovljenom “Sise”, pripovijedajući kroz osobni doživljaj, priča o seksualnoj revoluciji, emancipaciji tijela... pa tako one starije od četrdeset godina pita – kad su zadnji put na plaži vidjeli ženu u toplesu? Davno, jer 1950-ih su dojke služile prvenstveno za dojenje, dolaskom 1960-ih grudnjaci lete u zrak prvo na rock-koncertima, potom ih spaljuju feministkinje, a toples uskoro postaje gotovo sveprisutan po plažama. U ovo naše doba trend je paziti na zdravlje, ne izlagati se suncu, pogotovo ne nježnu kožu grudi, pa se i sise štite, ne toliko od pogleda koliko od UVZ zraka.

Zašto nakon “Pohvale starosti” “Pohvala tijelu”?

Obveza manje

“Nisam navalio pisati “Pohvalu tijelu” zato što bih vidio da pohvale dobro idu, nego sam odavno želio napisati knjigu o tijelu, pa sam je u novije vrijeme i napisao i tako skinuo s vrata jednu obavezu. Marketinški potez sastojao se samo u izboru naslova: njega je stavio urednik Zoran Maljković, a ja sam se s time složio, jer sam mislio da je doista dobar. A nije loše ni da dvije knjige sličnoga naslova upozore na to kako na ovome svijetu ima i stvari koje treba hvaliti, a ne samo takvih koje treba kuditi ili nad njima zdvajati”, kaže Pavličić.

Već i sami naslovi (“Pohvala starosti”, “Pohvala tijelu”) upućuju na prihvaćanje i dobrohotno gledanje na starost, na tijelo kao takvo, kakvo god da nam bilo dodijeljeno. Ima li još kakva pohvala o kojoj moguće kani pisati? Tako gledajući, kroz prizmu pozitivnog stava i životnog optimizma mogao bi, u maniri Erazma Roterdamskog, nagodinu možda napisati i “Pohvalu ludosti”...

“Ne bih se ja usudio uspoređivati s Erazmom, a, osim toga, on svoju pohvalu izriče ironično, jer ona ja zapravo pokuda. A meni su takve suptilnosti teško dohvatljive, pa kad hvalim, onda hvalim ozbiljno, barem u onoj mjeri koja mi je dostupna. Hoće li biti još koja pohvala, to ne znam, nije isključeno da bude. Napisao sam knjigu o pučkim pjesmama (znate ono: Škripi đeram, tko je na bunaru, Da smo se ranije sreli, Kad bi ove ruže male, i te fore), pa ako se uredniku stvar svidi, možda i njoj stavimo neki sličan naslov, pa dobijemo trilogiju. A da ću nekada napisati trilogiju, nisam sanjao ni u najluđim snovima.”

Knjiga završava esejom o mudrosti tijela, tako se zapravo zvala knjiga s kojom se Pavličić susreo još u mladosti, u njoj su stajale pouke o anatomiji, fiziologiji i higijeni. “Njezin naslov zvučao mi je silno poetično, ali sam se tek nakon mnogo godina upitao u čemu se ta poetičnost sastoji. I došao sam do zaključka da mudrost tijela leži upravo u njegovoj tjelesnosti, to jest u njegovu postojanju i funkcioniranju. Sve u vezi s tijelom zapravo je mudro, od, recimo, imuniteta pa do činjenice da drhtimo onda kad nam je hladno, i tako se grijemo. Naravno, takve tvrdnje treba uzeti sa zrnom soli, pa shvatiti da su one samo uvjetno istinite, ili da su barem na svoj način lijepe, baš kao što to biva i u poeziji. A poeziju sam pisao u doba kad mi je knjiga ‘Mudrost tijela’ zapela za oko, premda te pjesme, na svoju veliku sreću, nisam i objavljivao”, govori.

Što je sve dobro u ostarjelu tijelu?

“Rekao bih da je u ostarjelu tijelu dobra upravo njegova mudrost. Ono je svjesno vlastitih granica i ujedno zahvalno što te granice nisu posve tijesne. Kad uspijete zavezati cipele a da pri tome ne sjednete na stolicu, onda se možete veseliti što vam je to pošlo za rukom, a možete se i žalostiti zbog spoznaje da to uskoro nećete moći. Izbor je na vama. Dok je čovjek mlad, onda samo teorijski zna da je smrtan, ali to u sebi ne osjeća. Kad je star, ta je svijest dublja i neposrednija, pa odatle valjda dolazi i mudrost. Kao kad vozite auto, pa znate da će vam u dogledno vrijeme nestati goriva, ali ste sretni što se stvar još kotrlja.”

U “Pohvali tijelu” ne piše ništa o, primjerice, trepavicama. “Na trepavice sam se postavila ne bih li pronašla rečenice o trepavicama”, hrabro ustvrdim pred profesorom. “Ima i o trepavicama, i to pod natuknicom Kapci. Vidim ja da ste vi knjigu čitali pokraj ventilatora, što je Tenžerin termin za dijagonalno čitanje. Ali, u ovom slučaju to je u redu, jer ‘Pohvala tijelu’ predviđena je da se i tako čita.”

Zemlja koja ne čita

Je li uspjeh “Pohvale starosti”, makar smo u zemlji u kojoj knjige puno ne čitaju, ipak bio očekivan? Jer, osim što je to dobro i duhovito štivo, živimo u zemlji starijih i starih ljudi, pa teme poput starosti sad kod nas imaju prirodno tržište.

“Najlakše bi bilo odgovoriti da je stvar u tome što čitateljsku publiku kod nas ponajviše i sačinjavaju starije osobe, čak i bez obzira na demografsku situaciju. Čita, dakle, onaj koga se cijela stvar tiče. Ali tome proturječi ono što ste rekli o dobroj prodaji te ‘Pohvale starosti’: starije osobe obično nemaju novaca za knjige, pa ih posuđuju u knjižnicama (uostalom, ja sebe i smatram piscem za knjižnice), te je, dakle, “Pohvalu starosti” morao kupiti i ponetko mlađi, možda kao pripremu za ono što ga tek čeka ili kao dar starijim članovima obitelji. Tako meni ne preostaje drugo nego da zaključim kako odgovor možda leži u činjenici da mi ne živimo toliko u društvu starih ljudi koliko u društvu u kojem je mladost (a s njom ljepota i sreća) neka vrsta imperativa, dok se starost smatra hendikepom i nečim što je gotovo nepristojno. A u mojoj se knjizi starost prikazuje kao nešto dobro ili kao životno razdoblje koje ima lijepih, ili barem smiješnih, strana. A budući da ljudi vole čitati o lijepim stvarima više nego o ružnima (i vole sretne završetke), tako onda i ‘Pohvala starosti’, makar i nehotice, ugađa toj njihovoj želji.”

Koža za kraj

Na kraju se, kao zadnjim organom u knjizi, poslije podlaktice, dlana, svih prstiju ruke i noge, pupka, boka, spolovila muškog, spolovila ženskog, bedara, koljena i ostalog, autor bavi - kožom. Kako je biti u koži Pavla Pavličića? “O koži govorim zato što sam knjigu napisao metodom vlastite kože, kako se to obično kaže, to jest onda kad sam na sebi osjetio sve lijepe i ružne manifestacije starosti. Zasad se u svojoj koži osjećam dobro, ali mi sreću kvari pitanje koliko će dugo još tako biti. Ako se javi kakav znak da mi ne ostaje još mnogo vremena, ja se sjetim one izreke koja kaže: kad se poslije šezdesete ujutro probudiš i ništa te ne boli, znači da si umro. Prema tome, zasad me ponešto pomalo boli, što znači da je sve u redu. Zato me najviše veseli svakodnevni život, male radosti i brige, koje su i glavna tema onoga što pišem. A u mome slučaju i radosti i brige dolaze ponajviše od rada. Ja, naime, pripadam među one sretnike (ili nesretnike) koji vole raditi, ako se mrčenje papira može nazvati radom. Nije mi to uvijek drago, ali kasno je da u tom pogledu bilo što promijenim.”