KRITIKA JAGNE POGAČNIK

'NEMA SE ŠTO UČINITI' Nevjerojatno zrela debitantska knjiga

 Siniša Bogdanić
Trenuci koje autorica bilježi su oni u kojima se brakovi, ljubavnici, majke i djeca, braća i sestre, zateknu na rubu

Vjerojatno nije najpametnije priznati, ako želim ostaviti dojam “objektivne” čitateljice, no ne mogu prešutjeti kako sam se na prvi pogled zaljubila u zbirku priča Korane Serdarević. Autoricu sam zapazila kao talentiranu kratkopričašicu, i to ne samo po dvije priče koje su već prošle filter kvalitete kao dobitnice nagrada “Ranko Marinković” i “Zlatko Tomičić”, već po svim onima koje imamo prilike čitati u časopisima i slušati na radiju. Proza Korane Serdarević odmah mi je zapela za oko i uho. Riječ je, dakle, o relativno afirmiranoj autorici, profesorici hrvatskog jezika i književnosti u jednoj zagrebačkoj gimnaziji i prevoditeljici, čija je prva knjiga priča objavljena u uglednoj nakladničkoj kući, pa sve djeluje kao jedna od rijetkih književnih storija s pozitivnim predznakom.

No, sav taj kontekst i ne bi bi bio važan da nema onoga što je u svemu tome jedino bitno - rijetko dobrih i dorađenih priča koje sada čitamo u samostalnoj knjizi. Korana Serdarević rođenjem je Zadranka, što dijelu njezine proze daje prepoznatljivu mediteransku atmosferu, premda je to daleko od nekakve lokalne ili čak sentimentalne uronjenosti u rodni kraj. Godinom rođenja (1982), pak, pripada generaciji čiji prvijenci često sadrže nešto od mladalačke nekritičnosti i razbarušenosti, a upravo je to ono čega u ovoj iznimno zreloj zbirci nema ni u tragovima.

Priče iz “Nema se što učiniti”, naime, bez obzira događale se one u zagrebačkim stanovima ili dalmatinskim kućama, komadići su univerzalnih ljudskih sudbina, životnih nijansi, uhvaćenih u trenutku kad likovi doista mogu pomisliti, kako to sugerira naslov, da se više ništa ne može učiniti, iako je jasno kako prostora za raznorazne manevre još uvijek ima, samo ih treba prepoznati i za njih pronaći snage.

Priče spadaju u skupinu onih koje ne trebaju velike teme i velike događaje, društveno-povijesni background ni snažne likove, jer se u njima osjeća vrlo jasna svijest o tome da se najveće drame i najsuptilniji preokreti događaju upravo u intimnim trenucima. Takve male, a zapravo velike i presudne trenutke bilježi ova autorica u pričama koje su unutar knjige vrlo inteligentno posložene, zbog čega čitava zbirka posjeduje rijetku unutarnju logiku i dinamiku, bez uspona i padova, što se ne viđa često u prvijencima.

Premda je njezin stil iznimno zavodljiv, pripovijedanje tečno, a rečenice stilski izbrušene, “Nema se što učiniti” nije “sretna” i bezbrižna knjiga, ali je istovremeno vrlo emotivna. Trenuci koje bilježi i koji je zanimaju oni su u kojima se brakovi, ljubavnici, majke i djeca, braća i sestre, prijatelji, nalaze na onom rubu na kojem više nema vremena za kolebanje i baš zato je tako lako pobjeći, odustati, prepustiti se strahu i kukavičluku. Upravo to događa se likovima ovih priča i upravo su zbog toga toliko simpatično i uvjerljivo ljudski. Jer, čovjeku se lako može dogoditi da odustane od svog života i “razboli se na trećem semaforu”, nastavi živjeti u braku prepunom šutnje i prezira ili mu jednostavno prvo upoznavanje s partnerovom obitelji završi želučanim problemima.

Nakon toga kao da više nema povratka i mora se nastaviti živjeti u krletci, ili “haljini iz prošlog stoljeća” koja pomalo steže u struku, ali je ipak nastavljamo nositi.

Upravo zbog tog osjećaja sputanosti, u koji se često upliće i neka davna krivnja čiji se gorki okus ničime ne može isprati, likovi ovih priča ponekad su čudaci skloni nesanici ili pak neobičnim i simboličkim navikama, poput ribara koji ulovljene ribe vraća u more, ali u pozadini svega toga, te stvarnosti koja je često mučna i obilježena pogreškama, pripovjedačica pronalazi one nijanse u kojima su emocije još uvijek primarne.

Priče Korane Serdarević nastoje uhvatiti trenutke u kojima je sublimirana nemogućnost razumijevanja i pasivnost s dugoročnim posljedicama, koja se poput prtljage prenosi iz jednog u drugi prostor i vrijeme, iz djetinjstva u starost, iz sjećanja u stvarnost, sa oca na sina...

Ukoliko ovoj zbirci treba neka usporedba, premda je sama po sebi dovoljno jaka da može i bez toga, reći ću kako sam sličan pozitivan osjećaj nakon čitanja imala sa zbirkom “U što se zaljubljujemo” Romana Simića i to zbog jednog važnog razloga - oboje pisaca majstori su iskazivanja onoga što nije izrečeno, emocija koje su ostale prigušene i rijetko postignutog idealnog spoja vrhunske pismenosti i senzibilnosti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 15:44