‘LAKE ŠUTNJE‘

‘Nakon cijelog života u književnoj kritici odlučila sam napisati svoj roman‘

Gordana Crnković
 Goran Mehkek/Cropix
"Možda je kod nekih autora udio promišljenih odluka znatno veći, ali ja sam ipak početnik, bez obzira na iskustvo čitanja proze"

Kad ugledna književna kritičarka s desetljećima dugom karijerom pred svoju šezdesetu objavi debitantski roman, onda je to, ako ništa drugo, posve neuobičajeno mjesto.

Doduše, Gordana Crnković već se u fikcijskoj prozi javila 2016., kad je Hena com objavio njezinu zbirku pripovijedaka “Kretanje sjena”, a nekidan je Disput izdao “Lake šutnje”, roman o tri generacije žena čije osobne sudbine pričaju i o vremenima, ideologijama, zabludama, normama, onome što je poželjno i onome što je, ako ne zabranjeno, a onda barem socijalno neprihvatljivo, raznim načinima obeshrabrivano u doba i u društvu u kojima te žene grade svoje živote.

Gordana Crnković nije odviše opširna kad priča odakle poriv za pisanje fikcije, je li ga dugo nosila u sebi… “Zapravo nisam dugo planirala napisati roman ovakvog sadržaja. Prvih šezdesetak stranica dogodilo mi se nekako spontano, a kasnije, u hodu, sigurno su na red došle i teme o kojima sam i prije razmišljala ili sam ih držala u sebi”, kaže odmjereno.

Priču stvaraju likovi

Kako je pisati fikciju osobi koja dobro znade anatomiju pisanog teksta? Koliko su joj dok piše u glavi sadržaj i priča, a koliko struktura, pasusi, dinamika?

“Dok sam pisala roman, na umu su mi isključivo bili njegovi likovi, a njihovi karakteri stvarali su priču. Ritam teksta ostvaruje se tako da mi samoj postane dosadno kad zagnjavim s nekim motivom, pa se trgnem - ne znam je li to uvijek na vrijeme. O narativnim tehnikama ne razmišljam unaprijed, nametnu se same od sebe.

Vjerujem da kod dijela autora bogatih opusa to ipak nije tako i da je udio promišljenih odluka o strukturi teksta znatno veći. Ja sam ipak apsolutni početnik, bez obzira na cjeloživotno iskustvo upornog čitanja proze. U hodu sam se snalazila zamkama koje sam si sama stvorila.”

Ide li joj pisanje školski lako ili, možda, stvara i ponešto grozničavo? Radi li puno na tekstu, vraća li mu se često, ima li više verzija, pa odbacuje i selekcionira? Što joj tijekom pisanja pada najlakše, za što u tom procesu nalazi da je - najzahtjevnije?

“Zamisao mi je da ne idem dalje dok poglavlje nije dovršeno, ali taj cilj ne uspijevam, naravno, ostvariti. Raspoloženja se tijekom pisanja mijenjaju, kao i odnos prema tekstu koji nastaje, koji oscilira i nikada se zapravo ne može ustaliti. Najzahtjevnije je kad postoji samo zamisao i prazna stranica ili prazan ekran, a lakše je kad se prijeđe pola puta i tada se čini da rad ipak ima neke svoje konture. Ispravljati mi je zanimljivo.”

image
Gordana Crnkovic Lake sutnje
Disput

Iskustva predaka

Pripovjedačica, središnji lik romana, Vida, suvremeni je lik. Roman kroz njezinu baku i pretke te majku govori i o vremenima prije Drugog svjetskog rata, za rata i o poslijeratnom dobu.

Vida kaže da je uvijek mislila da je “naslijeđe obitelji ne određuje presudno, da ono nije najvažnije u meni”. Koliko su bitne poruke i iskustva koja se transgeneracijskim prijenosom daju potomcima? Koliko je važna uloga transgeneracijskog naslijeđa za ono što jesmo, kakvi jesmo, za neki naš identitet i formaciju?

“Vida živi u urbanoj sredini, potječe iz familije koja je u proteklih stotinu godina doživjela mnogo promjena, između ostalog i selidbu s otoka u grad, tako da pripovjedačica pripada, mogli bismo reći, drugoj generaciji doseljenika, onoj koja definitivno može imati samo kompliciranu vezu sa svojim obiteljskim naslijeđem. Dugo Vida sebe doživljava kao posve izdvojenu i samosvojnu osobu, gotovo oholo smatra da nju to naslijeđe ne određuje.

Počinje se pitati o obiteljskom backgroundu na poticaj kćeri, koja je jedina osoba koja može poljuljati njezinu samodostatnost. Odnos između njih dvije, majke i kćeri, stalno oscilira između prisnosti i nesporazuma i to je za Vidu poticaj da promisli o familijarnim temama. Njezina mlađahna kći Lena više je politički osviještena.

Za Vidu je karakteristična pasivnost, ona apstinira od bitnih pitanja, pa i od bitnih odnosa s drugima, upada u jednu građansku apatiju. Njezina kći je izrazito znatiželjna i želi znati više, osobito o progresivnim precima, onima koji nisu bili skloni prepustiti se stihiji i slučaju. Izgleda da kći više utječe na majku nego obrnuto i djeluje na nju inspirativno, tako da Vida počinje problematizirati svoje prijašnje poglede, dovodi u pitanje svoja ranija razmišljanjima o osobama svoje obitelji, o onima koji su željeli djelovati i onima drugima, koji su više bili zabavljeni samo vlastitim životom”, opisuje Gordana Crnković.

Fetiš roditeljstva

“Čini se da je za Vidu odnos s kćeri najvažniji odnos u životu, tako da ona doživljava fetišizaciju roditeljstva, vlastite majčinske uloge. To je možda i glavni tematski akcent romana, ta roditeljska uloga suvremene junakinje koja je toliko različita od ponašanja njezine majke prema djeci, od majčinske uloge bake koja kao da dolazi iz nekog potpuno drukčijeg svijeta. No, Vidina fetišizacija roditeljske uloge ipak neće prijeći u patološko pretjerivanje.

Obiteljska povijest koju Vida na poticaj kćeri počinje prepričavati, pa i zapisivati, odnosi se na dugo razdoblje u kojem se kontekst više puta promijenio na razne načine. Roman je više usredotočen na ženske likove, svakodnevicu žena u raznim razdobljima i promjene u njihovu odnosu prema braku, partnerstvu, djeci i prijateljstvu”, napominje Crknović.

Vida svjesno bira samoću, ali pred sestrom i ostalima mora braniti pravo na taj izbor jer je on svima - neprirodan i čudan, kažu čak i “isprazan, dosadan”. U današnje doba, kad je tako puno samaca, zašto je samoća u očima mnogih i dalje - neprirodno i tjeskobno stanje? Zašto je se demonizira?

“Dok je Vidina kći Lena izrazito zrela i samosvjesna osoba, Vida, čini se, sazrijeva tek u svojim zrelim godinama. Tek kada prihvati odrastanje kćeri i njezino napuštanje obiteljskog gnijezda, postaje samosvojna osoba. Ne znam bira li ona samoću ili samo treba predah od previše familijarnih i drugih odnosa koji su odredili njezin dotadašnji život.

Mislim da ona, zapravo, bira prijateljstvo kao odnos koji je poticajniji i manje opterećujući od obiteljskih odnosa. Ali, da, u pravu ste, predrasude se javljaju u njezinoj okolini, predrasude opterećuju neke naizgled moderne osobe. No, u usporedbi s predrasudama okoline s kojima se morala boriti Vidina baka Marica, koje su joj doista zagorčavale život, primjedbe Vidine okoline, osobito njezine sestre, na račun životnog stila same Vide čine se benignima.”

Više je likova u romanu koji odskaču od svojeg vremena, od dominantnih nametnutih normi njihova doba. Može li se biti neuklopljen u vremenu u kojem živiš, platiti račun za vlastitu autentičnost, a biti - sretan?

“Vjerujem da je moguće biti neprilagođen a sretan, pod uvjetom da ne živite u totalitarnom sustavu, u nekoj diktaturi, ali ni u tradicionalnom društvu. Marica, koja je Vidina baka, ali i bitan lik u romanu koji Vida piše, u zaostaloj otočnoj sredini nije mogla biti prihvaćena, pa onda ni zadovoljna samo zato što je malo narušila običaje. A nije bila čak ni osobito ekscentrična.”

Imena ulica i gradova

Roman je lišen toponima. Gordana Crnković ne navodi ime otoka, kao ni mjesta zbjega, ni zemlje, ime grada u koji se obitelj seli… redom bitnih mjesta gdje se događa radnja.

“Kao građu romana koristila sam priče iz vlastite familijarne predaje. Svakodnevica likova iz 1930-ih godina i iz kasnijih razdoblja kojima nisam svjedočila nije, dakle, izmišljena, vjerujem da tu ima nešto povijesne autentičnosti kada je riječ o svakodnevnim navikama, obiteljskim odnosima, odijevanju i odnosu prema hrani. Ali, te otočne priče teško mogu povezati s današnjim životom na otoku, koji donekle poznajem, tako da je taj otok iz priča o prošlosti za mene više imaginarno mjesto.

To je dio odgovora na vaše pitanje. I inače mi je teško imenovati toponime u proznom tekstu. Gradovi i ulice imaju svoje priče i ne vidim ih kao kulise. Uostalom, živimo u zemlji u kojoj ulice i trgovi i danas mijenjaju imena, spomenici se ruše i grade i ako biste spomenuli u tekstu ime određene ulice, to bi vas moglo odvesti u priču upravo o toj ulici, o njezinoj povijesti, što je nezgodno ako vam nakana nije bila dokumentaristička.”

Nova produkcija

Koliko joj je sad kao autorici bitno, i je li joj uopće bitno, što će kritika reći o romanu?

“Kritika mi je bitna i kad govori o mojem tekstu, naravno, ali jednako tako kad govori o tekstovima drugih autora koje sam čitala ili kanim pročitati. Kritika je, uostalom, kad je pišu talentirani autori, žanr književnosti. I to žanr koji vrlo živo komunicira sa sadašnjicom, koji može donijeti više nego intrigantne tekstove. Imali smo u novije vrijeme i kritičare koji su pisali bolje, zanimljivije, duhovitije nego dio pisaca čije su knjige ti kritičari prikazivali. Tako da redovito čitam kritike, osobito kritike nekih mlađih autora koji su me zainteresirali.”

Kako joj se čini suvremena hrvatska književna produkcija, uočava li u njoj kakve trendove ili osobitosti i s čime ih povezuje?
“Rekla bih da nam je književna produkcija više nego solidna posljednjih godina. I prilično raznovrsna. Svaki pasionirani čitatelj sigurno bi mogao izdvojiti barem nekoliko domaćih naslova koji su ga posljednjih godina osvojili. Čitam domaće pisce, ali još više prozu u prijevodu. Čini mi se da u nekim drugim sredinama urednici više forsiraju autore da iz vlastitih uradaka izvuku najviše što se može, a kod nas nije uvijek tako.”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
11. studeni 2024 20:49