Željko Ivanek - pisac, novinar, televizijski redatelj i scenarist, književni kritičar. Dugogodišnji urednik i novinar u Jutarnjem. Nedavno objavio roman "Dječak za zatvor"
Pavao Pavličić - Lađa od vode
Umjetnička organizacija, Lađa od vode
Ovo je bila prva objavljena knjiga - zbirka priča Pavličića 1972. godine; objavio ju je Centar za društvenu djelatnost omladine. Preživjela je pola stoljeća i vratila se. Jedna je od međašnjih knjiga 20. stoljeća što su označile razdoblje borhesovaca, ili fantastičara. Slijedilo je 100-tinjak Pavličićevih fikcijskih knjiga. Iz ovakve i ove "Lađe" stvorio je "lađu od papira", opsežan i cijenjen opus. Do danas se ulomak iz naslovne priče našao u gimnazijskim programima. A pisac je objasnio u predgovoru razloge zbog kojih ne intervenira u stare priče. U pogovoru pak Tomislav Brlek dodaje da se u "Lađi" već tada slutila energija rasnog autora. Njezino ponovno objavljivanje prerasta svaki književno-povijesni povod i donosi užitak čitanja.
Hideo Yokoyama, Slučaj 6 - 4
Znanje, prevela Mirjana Čanić
Radnju pokreće dolazak glavnog komesara Kozuke iz Tokija, koji upravlja sa 260.000 policajaca u Japanu. Svrha posjeta: slučaj 6 - 4, to jest otmica i ubojstvo sedmogodišnje Šoko, što se dogodilo 14 godina prije. Njezina oca pratio je do mjesta za predaju otkupnine istražitelj Mikami. U središtu su krimića zbivanja u policijskom vrhu grada D. pa nadasve odnosi kriminalističkog odsjeka i onog za odnose s javnošću, kojim sad upravlja Mikami. O svemu, ujedno priča jednom vrstom "unutarnjeg" monologa. Na njega istovremeno pada sjena nestanka njegove kćeri Ajumi - smatra se ružnom, za razliku od mame Minako. I tada glavni komesar dolijeva ulje na vatru: odluči posjetiti Šokinog oca. Pritom, ubojica odaje svoju blisku nazočnost.
Neil Jordan, Utopljeni
Naklada Ljevak, preveo Damir Biličić
Gledajući kadar u kojem je redatelj ravnao novinskim listovima na vjetru, zapamtio sam: Jordan. Možda je to bila oskarovana "Plačljiva igra". Nepouzdani pripovjedač njegova romana jest Jonathan, detektiv iz Engleske, koji ima suprugu arheologinju, kći i istražiteljsku agenciju. I sve je u redu, i to što mu zaposlenik ševi suprugu, sve dok sam ne spasi curu samoubojicu, iz rijeke. Ovo se događa u velikom gradu, što se ne imenuje, a izdavač kaže da se nalazi u "ugarskom dijelu" bivše Austro-Ugarske. Ispostavlja se da je djevojka pobjegla sa sela. Ali, nije jasno je li preživjela skok u rijeku, kao što Jonathan priča. Je li uopće postojala, pita se čitatelj na kraju, kao da je pred njim Jordanov zemljak Beckett.
Almin Kaplan, Dubravske priče
VBZ
Izdavač ističe da se ova kratka i gorka Kaplanova zbirka od trinaest priča nastavlja na roman "Meho". Pripovijeda o istom prostoru i ljudima, o mahali. O pripadnosti svojima i sebi. Tako, primjerice, u priči "Kiša" "prati" kola hitne pomoći. No, osnovno se pitanje ponavlja u mobitel -razgovorima: "Pa, jesi li vidio je li hrvatska ili naša?". Razgovori ostaju bez konačnog odgovora, a hitna "eno" prolazi i prođe magistralom. Pisac virtuozno "slika" djecu i njihov govor, u ovoj priči Armana. Miralem u "kafani" toči lozu, pa služi "tri lokalna lovca"; nosili su maskirne uniforme i redenike oko pojasa. U zraku je visila prijetnja, no pala je jedino kiša: "Seoska svakodnevica u poratnoj postlogorskoj Hercegovini". I drugdje.
John Williams, Krvnikov Prijelaz
Fraktura, prevela Patricija Horvat
Vodeći američki pisci rijetko kušaju "niske" žanrove. "Visoki" Doctorow upao je u vestern (Dobro došli u Teška vremena) s prvom knjigom. Iste 1960. izašao je "Krvnikov Prijelaz". To je "pravi" vestern, a ne antivestern, jednostavnije rečeno: povijesni roman. Naslovni gradić, Butcher’s Crossing u Kansasu, sa 15-ak daščara nalazi se pored rijeke. U njega 1870. kočijom s istoka dolazi student Harvarda Will Andrews. Potražio je trgovca bizonovim kožama koji se nekoć u Bostonu družio s njegovim ocem. I kreće u lov na bizone. U ovome romanu Williams je opisao ne samo smrt američkog sna, nego jednako tako tržišta i kapitalizma. A to je publici bilo nemilo: ozbiljan razlog da se pisac "zakopa", da bi se otkrivao u 21. stoljeću.
Jurica Pavičić - Pisac, filmski i književni kritičar. Novinar i kolumnist ("Vijesti iz Liliputa") Jutarnjeg lista. "Prometejev sin" je naslov njegova posljednjeg romana
David Szalay, Sve što muško jest
Sandorf, preveo Dinko Telećan
Knjiga kanadsko-mađarskog pisca Szalaya najbolja je prijevodna proza koju sam čitao ove godine pa mi je to nejasnije što je ostala potpuno nezamijećena. "Sve što muško jest" roman je sklopljen od devet dužih, relativno nezavisnih pripovijetki. Junaci tih priča su muškarci devet životnih doba - od tinejdžerstva do demencije. Svaki od njih kreće na put Europom, a taj put reflektira neku od tipskih muških situacija. Szalay se doima kao pisac koji zna sve o svemu, od starogermanske mitologije do alpskog tržišta nekretnina. Njegovi likovi impregnirani su vlastitom ekonomijom, društvom, čak i geografijom. A ispod te otvrdle kore civiliziranog Zapada šiklja testosteron, vodi ih nagon - potisnut ili ne, sebičan ili ne. Szalay je pisac kojeg želimo još čitati.
Elizabeth Strout, Olive iznova
Profil, prevele Tatjana Jambrišak i Patricija Horvat
Ove smo godine dočekali prijevod najslavnijeg dvoknjižja Elizabeth Strout i bili u prigodi upoznati njezinu najslavniju antijunakinju - nesimpatičnu, debelu nastavnicu matematike iz Mainea. U dva sveska koja se mogu čitati kao jedan veliki roman, Strout priča povijest naslovne heroine, njezina braka i udovištva, ali i galeriju likova iz imućnog priobalnog gradića. Strout je naoko lako otpisati kao književnicu za bijele, privilegirane gospođe. Ali, iza te izrazito middle-class, middle-age literature krije se atlantski Čehov. Strout se najbolje snalazi na terenu nesporazuma, nerazumijevanja, krivih spojeva i izjalovljenih nada. Njezina Olive je otresita ženturača koju je teško voljeti, ali istodobno zrači nečim što natapa ove knjige: inteligencijom.
Almin Kaplan, Meho
VBZ
Premda je izišao potkraj prošle godine, Kaplanov "Meho" je do mene, a i do glavnine publike, došao u ovoj. Stoga ga uvrštavam u izbor, jer je "Meho" za mene najbolja ex YU proza koju sam čitao u 2020. Kaplan je pisac koji piše o svijetu u kojem živi: a to je ruralna Hercegovina. Kaplanovi junaci su ljudi poratne, postdejtonske BiH koja se iz grada jedva vidi. Njihovi životi ekonomski počivaju na breskvama i paprikama, a socijalno - naravno - na Stranci i Vjeri, bile stranka i vjera Ova ili Ona. U taj mikrosvijet Kaplan smješta likove pune jednostavne duhovnosti i prostodušne topline. Kad čitam "Mehu", na um mi padaju filmske reference: Olmi, "Drvo za klompe", ili Kiarostami, ili Semih Kaplanoglu. Volio bih kad bi iz BiH došao i pokoji film nalik "Mehi".
Asja Bakić, Sladostrašća
Sandorf
Priče koje piše Asja Bakić mogu se opisati žanrovskom novotvorinom: "spekulativna fikcija". Novele iz zbirke "Sladostrašća" su malo SF, malo horor, malo političke distopije i alegorije, malo historiografska fikcija, a uvijek - ili, gotovo uvijek - feminističke. Kod Bakić volim što je beskompromisno prezrela mjesto koje je balkansko-istočnoeuropskom piscu namijenjeno u globalnom hranidbenom lancu. Piše priče koje su suvremene i globalne, no ne bježi od lokalnosti: ikonografija i mitologija su joj samosvjesno postjugoslavenske. Koji put mi je žao što Bakić u pisanju nije brižljivija, ali - iskreno - tko zapravo mari: jer, njezine su priče istočnoeuropski "Black Mirror".
Želimir Periš, Mladenka kostonoga
OceanMore
Naslovna junakinja Periševa romana je vještica i vračara koja sredinom 19. stoljeća djeluje diljem dalmatinskog zaleđa, ali i u Zadru, Istri i Beču. Periš je uzeo tu folklornu fusnotu iz dalmatinske povijesti i pretvorio je u nešto mnogo više. Kostonoga je kod Periša vlaški, dinarski, zapadno-balkanski Petrica Kerempuh. Kroz nju progovara antikolonijalni, socijalni i buntovni duh. U principu nisam ljubitelj postmodernističke metafikcije. Postmoderna eksperimentalna proza jednako mi se "sviđa" kao i sympho-rock koncerti s umjetnom maglom. Ali, kod Periša zaboravite na predrasude. Njegova postmoderna je zabavna, anarhična i politički poticajna. "Mladenka kostonoga" je najambiciozniji, a mislim i najbolji hrvatski roman objavljen 2020.
Pavica Knezović Belan - Dugogodišnja urednica i novinarka u Jutarnjem listu. Trenutno uređuje mjesečnik "Svijet" i piše kolumnu "Kulturama" u Magazinu
Madeline Miller, Kirka
Profil, prevela Patricija Horvat
Roman o dobro poznatom liku iz grčke mitologije, Odisejevoj ljubavnici, čarobnici Kirki. To doista nije tip literature koji mene zanima, zanimanje za grčku mitologiju me pustilo još pri kraju studija. Stoga je moje oduševljenje ovim romanom još veće. Priča o odrastanju kćeri boga Helija, okružene jezivo kapricioznim i taštim bogovima te njezin osamljenički život na otoku, gdje prognana uživa u biljkama i životinjama, ljubuje s Prometejem te kasnije Odisejem, s kojim ima i sina, nadaje se zapravo kao protofeministička priča. Madeline Miller je profesorica grčkog i latinskog jezika i prije ovog romana objavila je jednako hvaljenu "Ahilejevu pjesmu". "Kirka" je ultimativni ovogodišnji hit među mojim prijateljicama, idealan romaneskni bijeg u doba pandemije. Nažalost, nikako ne uspijevamo nagovoriti i kćeri da je pročitaju.
Elizabeth Strout, Olive, iznova
Profil, prevela Patricija Horvat
Ne događa se baš često da je nastavak bolji od originalne priče. No, upravo se to dogodilo Elizabeth Strout s njezinim popularnim likom čangrizave umirovljene profesorice matematike Olive Kitteridge s kojom se i proslavila. Prvi roman, odnosno zbirka priča, objavljena je 2008. godine (kod nas prevedena već godinu kasnije), a nakon više od desetljeća, pošto smo dobili i HBO-ovu seriju s Frances McDormand, Strout se ponovno vraća svom karizmatičnom liku. Unutarnji život Olive Kitteridge nevjerojatno je bogat iako se vanjski nadaje poput hladne, mušičave starice koja je, unatoč svojoj odbojnoj osobnosti, imala priliku naći sreću i u drugom braku, nakon smrti prvog muža. Kitteridgeova daje nadu svakoj od nas koja se ne odlikuje baš na prvi pogled dopadljivim karakterom.
Sylvie Simmons, I'm Your Man - Život Leonarda Cohena
Vuković&Runjić, prevela S. Muftić Pustički
Bila je ovo definitivno godina sanjarenja o prošlim vremenima. "I'am Your Man" Cohenov je album iz 1988. koji sam do besvijesti slušala na prvoj godini fakulteta. Ponovno sam mu se vratila čitajući ovu biografiju. Iskusna rock-novinarka Sylvia Simmons iznosi životnu priču velikog kanadskog pjesnika i uspijeva ono što mogu samo najbolji - potpuno vas prenese u život i vrijeme svog protagoniste. Pa tako pred vašim očima izranja lik progonjenog umjetnika, snažno uronjenog u svoje židovsko podrijetlo, nesiguran u to što je njegov umjetnički poziv, sklon gladovanju, ali i stimulansima, i koji je lud, lud za ženama - one su njegove spasiteljice. Posebno je zabavno opisana epizoda snimanja Cohenova albuma "Death of a Ladies' Man" s ludim Philom Spectorom. Album možda i nije nešto, ali zato priča sa Spectorom - jest.
Igor Štiks, W
Fraktura
Nekako mi se čini da živimo negdje drugdje, da bi ova knjiga bila ultimativni ljetni hit. Jer je to uspjela, intelektualistička misterija, sretna kombinacija Umberta Eca i Dana Browna. Štiks izuzetno vješto i lagano iznosi priču čiji je junak - on sam. Barem je tako nazvao pariškog lijevog intelektualca koji na jednom jadranskom otoku pokušava razriješiti misterij sudbine Waltera Stiklera i njegova prijatelja Wladimira, koje život tijekom godina odvedu na ideološki suprotstavljene strane. Naravno, tu je i fatalna ljepotica koja je u 21. stoljeću - što drugo, doli aktivistica. Krimić uz kojeg još malo pokrpate znanje o dinamičnoj sceni radikalnih europskih ljevičara.
Thomas Pynchon, V
Vuković&Runjić, prevela Maja Tančik
Kaže moja prijateljica da je sasvim svejedno čitaš li Pynchona u originalu ili u prijevodu - podjednako ga malo razumiješ. Ovo je tek treći prijevod nekog romana velikog američkog postmodernista na hrvatski. I "Dražbu predmeta 49" i "Skrivenu manu" objavila je ista izdavačka kuća - Vuković&Runjić. U „V”, debitantskom Pynchonovu romanu iz 1961., pokušavamo otkriti na koji su način povezani skitnica iz New Yorka i butler u hotelu u Aleksandriji te što ima s time razuzdani mornarički tulum - a ovo su samo motivi s početka knjige. U Pynchonu se uživa na nekoj drugoj, podsvjesnoj razini i značenja se valjda otkrivaju kad se čitatelj prepusti besmislu.
Tomislav Čadež - Kazališni kritičar i novinar Jutarnjeg. Kolumnist. Nedavno objavio hvaljenu zbirku tekstova "Hrvatski Decameron - dnevnik samoizoliranog intelektualca"
Boris Perić, Tomislav Pletenac, Ne možeš ti to - Koliko self-helpa čovjek može podnijeti?
Naklada Ljevak
Godina nesreće, pandemije, potresa i poplave zaslužuje i filozofsko djelo prigodno posvećeno pesimizmu. Perić i Pletenac poduzeli su uzbudljivo putovanje, eruditsku ekspediciju u prošlost ljudskoga roda, među njezine zapadnjačke filozofe i pisce, sve od Antike do Trumpa, e da bi nas s pomoću njih suočili s iluzijama našega današnjeg (pro)zapadnog čovjeka.
Posrijedi je dakle jedinstvena forma filozofskog traktata s književnim ambicijama te ujedno novinarski pisana humoreska o histeričnoj potrazi današnjega građanina za takozvanom srećom. Ukratko, štivo za staromodne sladokusce te za radoznale mlade umove. Jest čudo da u našoj maloj, sve više usmenoj kulturi niče ovoliko sofisticirana publicistika.
Emanuel Željko Špoljar, Petokoronaš
Factum/Bookara
Ovaj kratki roman kao da svojim prvim izdanjem hoće poručiti: ne kupujte me, imam ružne korice, vrvim tiskarskim pogreškama a i pisac je nepoznat. No iza neugledne vanjštine krije se istinska literatura, duhovita, urbana, lirska proza što neposredno reagira na Zagreb u pandemiji i nakon potresa; štivo dakako pesimistično, ali i popunjeno toplim sentimentom, kakav smo dosad, kad je posrijedi Novi Zagreb, nalazili jedino u sad već davnim feljtonima neprežaljenog Veselka Tenžere.
Autor je dakle Željko Špoljar, iskusan romanopisac, pisac dugogodišnje novinske satire Književna Groupie, no koji je evo sebi dodao još jedno ime, procijenivši da ga je dotadašnja kombinacija sputavala u izgledima za književni uspjeh.
Slađana Bukovac, Odstraniti životinju
OceanMore
Prva zbirka pripovijedaka već prije izučene spisateljice romana, privlačna je u ovo tužno doba svojom vješto produciranom toplinom. Pratimo deset priča, pisanih iz u prvom licu, autobiografske inspiracije, koje otkrivaju, zanimljivo i napeto unutarnji život pametnog i osjećajnog ženskog lika. Posrijedi je proza dublja od bilo kakve okrenutosti interesima pisca, ona daje nagost ljudskog ega u univerzalnoj slici. Odlučnu simboličnu ulogu ovim novelama daju fabule sa životinjskim protagonistima, mačkama i psima. Njihove sudbine, i njihov, pretpostavljen, unutarnji svijet, jednako su važni kao i unutarnji svjetovi ljudskih likova. Njihova smrt izaziva jednaku grižnju savjesti kao i smrt ljudi.
Mirjana Dugandžija, Rujanska kupačica
OceanMore
Optimizam nikako nije u modi, što znači da bi književnost mogla postati. Ova zbirka priča krijepi svojom drskošću i visokim stilom. Autorica, također iskusna spisateljica, kakva je u ovome mojem izboru i Slađana Bukovac, niže bisere neobuzdanih strasti prožetih ironijom, a i sarkazmom. Njezini ženski likovi elegantne su gradska brodolomke: kleptomanke-šopingholičarke, ovisnice o muškarcima, ovisnice o ljepoti i, na koncu, ovisnice o ljubavi.
Dugandžija piše nimalo ravno, njezina je rečenica katkad i zahtjevna, nadjevena brojnim detaljima, stranim imenima, gurmanskim asocijacijama, robnim markama i literarnim asocijacijama. Ukratko, uzbudljiva proza idealna za samoizolaciju.
Ivan Vidić, Faradayev kavez
Disput
Krunicu od pet domaćih proza dovršio bih s ovim novim romanom našega uglednog dramskog pisca i sve više romanopisca. I ovdje je posrijedi satira na tragu Candideovskom, kakvu je već dao u svojim novelama, romanima i dramama. Dvojio sam hoću li uvrstiti u izbor ovaj ili slično formiran, satirički roman Vedrana Kukavice „Neminem“, gdje naslovni lik također bježi, zgađen suvremenim hrvatskom društvom, iz takozvanog građanskog društva: u Kukavice među skupljače boca, a u Vidića prvo na selo a potom u divljinu. I Vidićev i Kukavičin protagonist bijahu visokopozicionirani državni namještenici, uhljebi, pa je njihov dobrovoljni sunovrat u siromaštvo zapravo nemoguć u našoj banalnoj zbilji.
Ivica Ivanišević - Pisac, scenarist, urednik i novinar u Slobodnoj Dalmaciji. Posljednja knjiga koju je objavio je roman "Kuća" iz 2019. godine
Darko Cvijetić, Što na podu spavaš
Buybook
Neboder iz njegova prošlogodišnjeg romana "Schindlerov lift" usukao se i stisnuo u jedan jedincati stan, a žrtve više nisu samo goloruk svijet na koji nadire surova i sirova sila. Nisu ni čeljad iz istoga haustora, nego iz iste kuhinje i dnevnog boravka. Prošlogodišnjeg Cvijetića bilo je lako voljeti konsenzusom dok se bavio zločinima svojih sunarodnjaka. Sada, kad se bavi nesrećom i tragedijom vlastite obitelji - kojoj je službeni narativ odredio mjesto na krivoj strani povijesti - stvari se malo kompliciraju. Utoliko je ovu knjigu potrebnije čitati. Malo tko umije tako snažno i uvjerljivo suočiti publiku s činjenicom da nijedan rat nije moguće svoditi na jednostavan izbor između nas i njih.
Almin Kaplan, Dubravske priče
V.B.Z.
Lanjski "Meho" dobio je svoju brend ekstenziju. Kamera više ne zumira kuću mučaljivog uzgajivača breskvi i paprika, kojega brinu niska otkupna cijena uroda i mjesni drmator, ratno-poratni profiter u milosti svjetovnih i duhovnih vlasti, nego švenka cijelim selom, zastajući od kuće do kuće da nas uvede u priče mještana, proživljene prije rata i one koje se upravo sada zbivaju, pa ne možemo znati hoće li na koncu ispasti da su i one prijeratne. Kaplan piše jezikom koji je samo njegov i ničiji drugi, čak i kad uvjeri čitatelja da se drži narječja jedne malešne, zaturene sredine. Koliko je meni poznato, on nije nikada napisao ni jedan slovni znak viška, a kamoli tek suvišnu riječ ili, ne daj bože, rečenicu.
Semezdin Mehmedinović, Ovo vrijeme sada
Fraktura
Povratničko djelo pisca koji je nakon dvadesetak američkih godina opet postao Sarajlija. Sve njegove knjige pretežno se i presudno bave životom koji je presjekao i raspolutio rat, onim što se dogodilo i onim što se zbog rata propustilo dogoditi. Američka svakodnevica godinama mu je bila neka vrsta mantinele o koju se odbijaju uspomene, da bi sada iskušao kako to izgleda kad se sjećanja zakotrljaju istim ulicama i trgovima na kojima su i proživljena. Čovjek koji je ostario kudikamo bolje od svoga grada, nije zapravo napisao novu, nego je "samo" dopisao staru knjigu na kojoj predano radi cijeloga života. Tko do sada nije otkrio pisca kojemu kiša, kad pada ukoso, pada u kurzivu, eto mu prilike.
Olga Tokarczuk, Bjeguni
Fraktura, preveo Mladen Martić
Godinu na izmaku proživjeli smo kao u gruntovnici, silom prilika uživljeni u ulogu prosječne nekretnine. Čak i najdinamičniji među nama počeli su se malodušno toviti jer ih je pandemija prikovala u fotelje i osudila na životarenje u kućnom pritvoru. U takvim okolnostima ljekovito je bilo posegnuti za knjigom kakva je ova. "Bjeguni" su oda putovanjima, dakle, slobodi, ispisana u počast nomadima i bjeguncima, rahla zbirka raznorodnih zapisa koji tematiziraju našu potrebu i naše pravo na micanje, libar koji u ovim depresivnim vremenima funkcionira kao neka vrsta putovnice opremljene svim mogućim vizama. Tko je uzme u ruke, zajamčeno odlazi na dugo, uzbudljivo putovanje. Svim lockdownima usprkos.
Ole Thorstensen, Raditi kako treba
Fraktura, prevela Anja Majnarić
Knjiga o obnovi jednoga potkrovlja i ni o čemu drugom. Privatni život meštra koji se ispovijeda, ostaje nam nepoznanicom, jer se on subotom i nedjeljom ne bavi svojim zanatom, nego se opušta i odmara. Kako i u čijem društvu, možemo samo nagađati, premda nećemo, jer nas ne zanima. Interesira nas samo njegova radna rutina u kojoj se ne događa ništa spektakularno, ali je mi svejedno uživljeno pratimo, čak i ako pripadamo onoj nevoljnoj kategoriji ljudi s dvije lijeve ruke, koji nisu kadri ni zavrnuti žarulju. Norveški drvodjelac koji se u zrelim godinama dokazao i kao književni meštar, napisao je čudesan libar, bez premca i mimo svih očekivanja, o radnoj etici i profesionalnom ispunjenju.
Tanja Tolić - Urednica i novinarka, najprije u Jutarnjem listu, a danas u dvotjedniku Globus. Vlasnica je portala Najbolje knjige
Želimir Periš, Mladenka kostonoga
Naklada OceanMore
"Svaki je dan jahanja od Beča", kaže jedan Perišev junak, "kao da se vraćamo stotinu godina u prošlost. Modernom čovjeku nije uputno predugo boraviti u povijesti." No, Periš je otišao upravo tamo, jer tamo i jesmo. Iako priča o vještici Gili izrasta iz slavenskog mita, onog o Babi Jagi, i feministički slavi ženskost, žensku snagu i majčinstvo, "Kostonoga" je i direktna referenca na sadašnjost i prošlost koja uporno obitava u njoj: na toksični nacionalizam, zatucano praznovjerje i licemjerje političke i vjerske vlasti. Treći roman zadarskog pisca događaj je u (hrvatskoj) književnosti, što ovih dana potvrđuju i dodijeljena mu priznanja: "Mladenka kostonoga" nagrađena je "Kočićevim perom" za jesen 2020., a ušla je i u finale književne nagrade Fric.
Wisłava Szymborska, Svijet koji nije od ovoga svijeta: izabrane pjesme
Fraktura izabrala i prevela Đurđica Čilić
Ova knjiga jedina je na mojem popisu, a da još nije objavljena; to bi se trebalo dogoditi ovih dana. Kako znam da vrijedi? Zato što je polonistica Đurđica Čilić posljednje dvije godine na svojem FB profilu objavljivala svoje prijevode Szymborskinih pjesama. Poljska nobelovka mnogima je omiljena pjesnikinja, ironična je i nježna kroničarka ljudske naravi, a na hrvatskom su dosad bila dostupna dva izbora njezine poezije: "Radost pisanja" Zdravka Malića iz 1997. i "Sretna ljubav" Pere Mioča iz 2011. U današnjem svijetu, u kojem se svakodnevno broje zaraženi i mrtvi, a svaki je čovjek gubitak, računam na utjehu poezije, recimo: "Nitko u obitelji nije umro od ljubavi./ Što je bilo, bilo je, ali ništa za legendu./ (...) Tuge su se ismijavale, letio je dan za danom,/a oni, pomireni, umirali su od gripe."
Rachel Cusk, Oris (trilogija): Oris/Tranzit/Lovorike
Vuković&Runjić, prevela Vlatka Valentić
"Oris" je trodijelni roman o okrutnosti. Ta je okrutnost najvećim dijelom uperena prema ženama, sistemska je i nerijetko se uspostavlja kroz brak. Glavna junakinja Faye u razvodu je izgubila identitet, pretrpjela duboku traumu i vjerojatno fizičko nasilje. Zbog toga u trilogiji nema jasne pripovjedačice, odnosno ima je, ali je ona promatračica: umjesto njezine priče čitavo vrijeme slušamo razgovore koje vodi s drugima. U pitanju je "poništena perspektiva", a zahvaljujući takvom pristupu pripovijedanju Rachel Cusk je zaradila laskave kritike; kritičari New York Timesa uvrstili su "Oris" među petnaest najznačajnijih knjiga iz pera žena koje oblikuju način na koji čitamo i pišemo u 21. stoljeću.
Johann Hari, Izgubljene veze
Planetopija, prevela Laura Marković
Prosječan je Amerikanac prije nekoliko desetljeća imao tri bliska prijatelja. Danas najčešće nema nijednog. Gotovo svi oblici obiteljskog zajedništva prorijedili su se u posljednjoj četvrtini 20. stoljeća. Ne vrijedi to samo za Ameriku nego za cijeli svijet; dogodio nam se socijalni slom. Kakvi ćemo izaći iz ove pandemije, ne možemo znati, no već svjedočimo porastu anksioznosti, depresije, osjećaja gubitka, nemoći i, najopasnije, obiteljskog nasilja. Novinar Johann Hari devet je godina istraživao depresiju i anksioznost i otkrio devet njihovih uzroka. Svi uzroci uključuju neki gubitak povezanosti, no najvažnija veza - stup našeg mentalnog zdravlja, naše ljudskosti i smislenosti - ona je s drugim ljudima.
Ivana Bodrožić, Sinovi, kćeri
Corto Literary
Zbog specifične će teme roman nekima završiti "u ladici", kontekstualiziran kao queer literatura. Nije prvi hrvatski roman koji se bavi LBGTQI tematikom, ali je prvi koji je napisala mainstream autorica. U tri pripovjedne linije upoznajemo troje junaka: glavni je Lucija koja je nakon prometne nesreće ostala zaključana u tijelu i može komunicirati samo treptanjem. Dok leži oduzeta priča nam o ljubavi s transrodnim muškarcem Dorianom. Drugi dio romana pripovijeda on, otkriva kako je biti u jedan posto. Treći dio izgovara Lucijina majka: tu postaje jasno da su svi protagonisti zaključani, u transgeneracijsku traumu koju hrvatsko društvo niti vidi, niti priznaje, niti liječi.
Ana Jembrek - Diplomirana je operna pjevačica i urednica knjiškog bloga Knjige su moj svijet. voditeljica dvaju čitateljskih klubova koji broje desetke članova
Amelie Nothomb, Žeđ
Vuković & Runjić, prevela Marija Paprašarovski
Amelie Nothomb je francuska autorica itekako poznata domaćoj publici. Njezin najnoviji roman najbolje je opisati kao visceralno istraživanje utjelovljenja i to upravo iz perspektive Isusa u posljednjim satima svog zemaljskog života. Nothomb je Isusa opisala prvenstveno kao čovjeka koji istinski osjeća život, koji ga cijeni na način na koji mi prečesto zaboravljamo. Roman vrvi intenzivnim opisima tjelesnih užitaka, senzornih gozbi te duboko proživljenih emocija od kojih su najintenzivniji upravo ljubav i strah – strah od boli koja Isusa čeka na putu do križa. Ova knjiga sposobna je čitatelja podsjetiti koliki je blagoslov biti živ, a nakon ove priče sa zadovoljstvom mogu izjaviti: ja sam Ana i ja sam žedna.
Becky Chambers, Dug put do malog, gnjevnog planeta
Hangar 7, preveo Igor Rendić
Ponekad, a osobito u vremenima kao što su ova, potrebno nam je štivo nakon kojeg ćemo se jednostavno osjećati dobro; štivo koje ne komplicira; koje nas upoznaje s cijelim spektrom likova kojih ćemo se nakon pročitanog prisjećati kao na prijatelje. Becky Chambers svojim je romanom "Dug put do malog, gnjevnog planeta" postigla upravo to. Njezina skupina autsajdera na jednom trošnom svemirskom brodu negdje u svemiru simpatična je grupa ljudi i izvanzemaljaca koji su, unatoč kulturološkim i biološkim razlikama, primorani naučiti funkcionirati zajedno. Nije to originalna priča, ali Chambers joj prilazi s obiljem razumijevanja, humora i topline te nas podsjeća da su različitosti tu kao izazov, ali i da su nam sposobne obogatiti život na načine na koje nismo ni pomislili da su mogući.
Lize Spit, Rastapanje
Hena com, prevela Maja Weikert
Eva je mlada djevojka koja se s blokom otapajućeg leda u prtljažniku vraća u selo u kojem je odrasla. Ona s nama dijeli svoja sjećanja na djetinjstvo, i te su uspomene prepričane hladno poput mrzle gromade u njezinom automobilu.
Ova priča sigurno raste pred očima čitatelja, hvata ih u klinč i polako dobiva sve kompleksnije konture. Mene je obuzela svojim bojama i okusima, dugo nisam pročitala knjigu koja me ovoliko zagolicala svojom napetošću. Roman "Rastapanje" priča je o jednom djetinjstvu, ali je prvenstveno priča o traumi te o tome koliko je trauma sposobna ostaviti trag. Unatoč prividnoj distanci pripovijedanja, čitatelj bi u jednom trenutku mogao shvatiti da ga je priča emotivno angažirala na neočekivan način, rastopivši ih poput leda u prtljažniku. To mogu samo izvanredne knjige.
Susanna Clarke, Piranesi
Vuković & Runjić, preveo Saša Stančin
Roman "Piranesi" kompaktni je zaron u svijet imaginacije. Užitak je istraživati ovaj čudnovat labirint koji je autorica stvorila, osobito kroz perspektivu lika s očaravajuće djetinjim pogledom na svijet koji ga okružuje. "Piranesi" čitatelju donosi dašak prave čitateljske (i ne samo čitateljske!) magije. Izazovno je opisati neobičnosti ovog zapisa, no bitno je napomenuti kako je riječ o tekstu koji se ne opire čitatelju, rado ga uvlači u svoj misterij, a svijet koji je stvoren iznimno je ugodno zamišljati.
Delphine de Vigan, Odanosti
Naklada OceanMore, prevela Vlatka Valentić
Delphine de Vigan etablirala se kao autorica koja nesmiljeno poseže za vlastitim autobiografskim iskustvom ne bi li ispričala priče koje nisu lagane, ali su potrebne. Roman "Odanosti" najbolji je takav primjer. Ovo je priča o dječaku čiji je život nakon teške rastave roditelja fragmentiran u dva dijela, on sam premlad je da bi se nosio s tim teretom. To ne primjećuje gotovo nitko, ponajmanje njegovi roditelji. Ipak, tragove traume uočava jedna učiteljica, i sama s iskustvom traumatičnog djetinjstva. Ovo je fiktivno djelo izuzetno upravo po svojoj realnosti. Okruženi smo ovakvim pričama, proživljavamo ih mi, ljudi oko nas, naša djeca. Koliko skrećemo pogled? I možemo li bolje? Teška su to pitanja, a de Vigan ih nesmiljeno postavlja kroz ovu kratku priču. Da, zaista su nam potrebne ovakve knjige.