PIŠE VLAHO BOGIŠIĆ

NA RASTANKU S NEDJELJKOM FABRIOM Predratni put preko Bosne na otkazano otvorenje Ljetnih igara

Autor teksta s Fabrijem devedesetih
Htio se sakriti u Hlapića, biti Vronski a ne Tolstoj rubne književnosti koja je posljedni put za njegova predsjedanja držala otvorene prozore

Našli smo se u Ministarstvu kulture na Trgu burze kako bi se pretresli detalji oko skorog početka Ljetnih igara u Dubrovniku: Petar Selem je bio umjetnički direktor, Tonči Vrdoljak direktor Televizije, a Nedjeljko Fabrio autor festivalskog otvaranja. No, do Dubrovnika se nije stizalo tek tako.

Hrvatska je osnivala avio kompanije, ali su redovi letenja i liste čekanja bile jednako nesigurne kao i ceste prepriječene balvanima. Vrdoljak se tužio na okolnost da su mu reportažna kola previsoka za ukrcaj u trajekt i nije mu dobro sjelo što Fabrio tu vrstu produkcijskih poteškoća ne uzima dovoljno ozbiljno, pa je planuo, što mu motivacijski inače dobro ide, ali je u tom trenutku bila riječ i o uzgrednoj relaciji, jer je Fabrio, inače predsjednik Društva hrvatskih književnika, radio kod Vrdoljaka na Televiziji.

Ta bi sitna zadjevica brzo bila zaboravljena da nije predstavljala uvod u treću, i posljednju dubrovačku putnu kampanju što sam je za koji dan na Plesu neuspješno započeo s piscem s kojim sam se zbližio koju godinu ranije kada smo usred tamnog zimskog popodneva isplovili u ništa, okruženi u Bakarskom zaljevu onom tjeskobnom nedovršenošću hrvatskog povijesnog romana iz ostavštine Kumičića i Nehajeva.

Fabrijevo se “Vježbanje života” u akademskoj kritici i društvenoj konvenciji već tada uzimalo sretnom premosnicom prema književnoj kulturi koja da će, odbacivši negve hrvatske šutnje, osloboditi ne samo nepoznate rukopise nego i nevidljivu publiku, a da sam pisac, inače odnjegovanih, pomalo stiliziranih manira nije u toj nejasnoj projekciji sudjelovao gotovo ni centimetar izvan tekstualne zbilje čije je granice osjećao bolje nego poznavao.

S Orlandom, oči u oči

Bili smo onda u Dubrovniku kada je Držić u predvečerje katastrofe obljetnički ustao iz groba u Mlecima da se u svome, pjesničkom muzeju, zapita s predsjednikom Fabrijem što nam je činiti, pa opet, kada je Bobo Novak, pod izgovorom neke od famoznih Pen konvencija u Dubrovnik spustio nekoliko letjelica zaboravljenog Anić eirvejsa prekrcanih mjenicama nerealiziranih hrvatskih književnih karijera, desetaka našijenaca od pera koji se nikad dotad nisu s Orlandom sreli oči u oči. Htjeli smo, dakle, Nelko i ja, opet poletjeti u Dubrovnik, ali smo na Croatijinu letu toga užarenog srpanjskog predvečerja bili prekobrojni, a Jatova nas stjuardesa u svoju letjelicu ni uz literarne doskočice nije primila, u Dubrovnik ionako više nije letjela da bi ondje stigla.

Preko Bosne

Sutra smo se ujutro u unajmljenom Kompasovu vozilu s ljubljanskim registarskim pločicama osjećali pomalo osvetnički, kao da nas vozi sam Janez Janša, koji je preko Sutle beogradske redove letenja netom doveo u red, ni ne sluteći što nas na putu preko Banja Luke, Jajca i Mostara čeka do onoga Držićeva Dubrovnika iz vrućice Fabrijeva recitala. A ondje, gotovo na svakoj poprečnoj stazi, kakvih po bosanskim proplancima i hercegovačkom kršu ima na tisuće, izlazile su pred nas kostimirane skupine sa zastavama i visokim vozilima s antenama - koja se nisu kanila ne samo negdje ukrcati nego nikome drugom osim sebi odašiljati poruku - čitav paralelni svemir figura i kompaserija kakav je u Fabrijevoj dramaturgiji i prije nego je dodirnula razgovijetni romaneskni format, prijeteći s pozornice demonstrirao povijesni košmar.

Objedovali smo na terasi Lovca u Bugojnu i ta će siesta zadugo, a kada je o bosanskom intermecu riječ i zauvijek, bez obzira na to što se s Nelkom još uvijek ondje mogu vratiti, ostati epilogom onoga zijeva normalnosti iz koje je paradoksalno došla Fabrijeva fuga, kako bi to kazao pjesnik Stipišić iz Komiže: Kapetane, sve je kako triba... S tom tužnom razlikom, da se taj genijalni epitaf, na više razina ovdje ne može citirati.

Mnogo sam se puta poslije pitao, a vjerojatno i s Fabrijem raspravljao, jesmo li na putu za Dubrovnik doista sudjelovali u “otvaranju”, smotri “povijesnih” izvedbi. Ili je to tek bio doživljaj, san okašnjele Ivanjske noći. Ovjera dokumentarnosti važna je tek utoliko da bi se podsjetilo kako Fabrio nije pisac historiografske fikcije, novopovijesnog ni kakvog drugog “povijesnog” žanra, bahtinovska ideja njegovog teksta dolazi iz naslova njegove opsežne i prividno nonfikcionalne knjige: Maestro i njegov šegrt. Htio se sakriti u Hlapića, biti Vronski a ne Tolstoj rubne književnosti koja je posljedni put za njegova predsjedanja držala otvorene prozore. Bio je maestro, onaj kojega pamtimo po izvedbi orkestra.

Kada smo ipak stigli u Dubrovnik, započela je drama, snažnija od energije Fabrijeva recitala. Veterani koji će to tek postati vršili su pritisak da se ton Fabrijeva Otvaranja ugasi! Ulog je sigurno bio teži nego ga je itko, najmanje inicijator mogao osvijestiti. Ali, nekako mi se čini da je na terasi Vile Lapad, gdje smo čekali ishod konzultacija s Pantovčakom, Fabrijev unutrašnji glas osjećao što se doista događa. Svi su šutjeli, da bi opet jednom onaj mitski Nepoznat Netko na hrvatskom odlučio da Fabrio neće nastupiti! U Dubrovniku, gdje ni u realnom povijesnom vremenu, onome iz glasova starih pjesnika koje je kanio oživjeti, pjesniku nije bilo dano da poveže zbilju i maštu.

U Vili Lapad

Fabrio je bio tužan! I to je bilo lijepo, jer se gasio jedan život svih nas. U Vili Lapad nije bilo Vrdoljaka. Događaj bi se s njime vjerojatno razvio drukčije, u korist Fabrijeve apoteoze. Ali, kada bih režirao, bolje je i točnije ovako, kako je trebalo biti. Za koji mjesec nazvao me ushićen da se s njime ukrcam na onaj veliki brod s kojim je Stipe Mesić razbio svima vidljivu blokadu. Fabrio je zajednicu doživljavao kao klapu, društvo višeglasja, s povlasticom da je poželjno čuvati glas. Otišao je posljednji akademik književnog razreda kakvog je zamislio i osnovao Krleža koji, bi da im je bilo dano zajedničko vrijeme konzultacija, sigurno također na njega planuo.

U Dubrovnik se, kažem, zajedno nismo vraćali, ali još zadugo nismo prestali putovati, ironizirajući pritom - u jednoj lijepoj posveti naziva me “pomalo svojim hagiografom” - kakvu veliku Nelkovu nagradu koja bi nas odvela u veliki svijet. Prije svečanog prijema u čast obnove crnogorske državnosti, gdje su pokazalo da je Milo Đukanović Fabrijev čitatelj, posjetili smo Njegoša na Lovćenu. Zavičaj se odande protezao sve do Jeruzalema, u koji, vjerujem u to, vozi i fijumanski brzi.

Bio je sentimentalan, iskren, marljiv, radoznao, uvijek je imao razumijevanja za druge

Silvio Ferrari, prevoditelj

Vježbanje života s komunistom

Dugo sam poznavao Nedjeljka Fabrija, rado sam ga slušao dok govori, pa bi se moglo reći da smo na neki način bili i prijatelji. Naglašavam to jer smo kretali iz različitih polazišta i moglo bi se reći da smo idejno bili različiti. Naime, ja sam bio blizak Komunističkoj partiji Italije, a on je bio na nekoj drugoj strani. Poštovao sam ga kao čovjeka, cijenio sam njegovu iskrenost. Između nas postojala je neka plodonosna distanca. Prevodio sam njegovu Jadransku trilogiju, tako da je lani, nakon što je prethodno objavljena “Berenikina kosa”, izašlo i “Vježbanje života”.

Tražio sam izdavača i za “Smrt Vronskog”, ali nisam ga uspio naći. Bio sam, dakle, u punom smislu riječi njegov talijanski prevoditelj. S njegovim odlaskom hrvatska književnost gubi velikoga svog pisca i nadasve originalan književni glas. Junaci Fabrijeve proze bili su nesretnici kojima nema spasa, sitni nesretnici bez Božje providnosti. Za razliku od Manzonija, čiji likovi kroz povijest nalaze put prema spasenju, kod Fabrija toga nema. On je poricatelj povijesti, pisac antipovijesnih romana.

Josip Bratulić, filolog

Bio je sretan kad bih mu pohvalio knjigu

Bili smo prijatelji još od njegovih prvih uspjeha, od vremena kada je živio i radio u Rijeci. Kada je došao u Zagreb, često sam mu znao reći da sam jako zadovoljan što sam pročitao njegova djela. Kad autor vidi da mi je tekst prihvaćen, to mu je drago, jer vidi da je ono čime se bavi važno. Njemu je uvijek bilo drago kad bih mu rekao koliko su mi se svidjele njegove novele i romani. Moram priznati da je meni njegov pristup povijesnom romanu bio veliko otkriće, a znam još mnoge koje je oduševio.

On je opisivao živote malih ljudi koji se nisu znali oduprijeti porazima koji ih ostavljaju “pred vratima života”. Kad je izašao njegov roman “Reformatori”, rekao sam kolegama koji se bave protestantizmom u Njemačkoj da na njega svakako moraju obratiti pozornost. U vrijeme mog mandata na čelu Matice hrvatske on je bio potpredsjednik i sjećam se da smo jako lijepo surađivali. Bilo je to vrijeme obnove ogranaka Matice, zbog čega je on često putovao, razgovarao s ljudima, držao govore... Svoj je posao napravio jako, jako dobro.

Pavao Pavličić, književnik

Njegovi likovi su bili uvjerljivi

Kakav je čovjek bio Nedjeljko Fabrio, možda može ilustrirati jedan događaj iz jeseni 1991. Dubrovnik je tada bio pod opsadom, a Fabrio je bio predsjednik DHK, pa je zato bio na onom brodu što je nosio pomoć opkoljenom Gradu. Kad se vratio, podnio je izvještaj predsjedništvu Društva, a ja sam taj izvještaj imao priliku čuti, i nikad ga nisam zaboravio.

Dok je govorio o putovanju i o nevoljama kroz koje su prolazili putnici, Fabrio je govorio čvrsto i jednostavno. Ali, kad je počeo opisivati kako žive građani Dubrovnika, on se pred svima nama rasplakao. Kad je, dakle, govorio o sebi, tu jedva da je bilo kakvih emocija; ali kad je govorio o drugima, nije mogao skriti svoju potresenost. Poslije sam shvatio da je on takav u svemu, pa i u onome što je pisao kao prozu, dramu ili esejistiku: uvijek se uživljavao u tuđu situaciju, uvijek je imao razumijevanja za druge, pa je to i činilo da njegovi likovi budu tako snažni i tako uvjerljivi. Bio je silno emotivan, pa su ga zato ljudi voljeli, i kao pisca i kao čovjeka. Vjerujem zato da su na vijest o njegovoj smrti pustili suzu i oni kojima se to ne događa baš često.

Jelis Lovrić, glumica i kantautorica

Pisac, Fanica i ja zauvijek zajedno

Kad osjetiš da si nekom ispunio očekivanja bez da si uopće znao kakva i kolika su i kad te sa srcem u očima zagrle oči pisca tog romana, onda znaš da vas je Fanica zauvijek povezala. Fanica je povezala prošlost, sadašnjost i budućnost, kako tada, tako i sada, kako u predstavi, tako i u stvarnosti. Možda sam sve to bolje i jače izrazila u pjesmi ‘’Fanica’’, koju sam posvetila i stvarnoj Fanici i ulozi u ‘’Vježbanju života’’ i dragom Nedjeljku, i Žoržu, i Darku, i svima koji su u srcu osjetili ljepotu ove predstave i povijesti ovog divnog grada.

Ostali smo u istom toplom kontaktu neizbrisivog proživljenog iskustva kroz sve ove godine i, iako već lani započet, projekt ‘’Fanica i ja’’ morat će svoju snagu pronaći u sjećanjima na puno dragih ljudi kojih više nema s nama. U mom su srcu i sjećanju živi kao i tad.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. studeni 2024 13:16