ZBIRKA PRIČA ALICE MUNRO

Možemo li je ipak voljeti?

Mudra je bila urednička odluka da se kanadsku spisateljicu Alice Munro ovdašnjoj publici predstavi zbirkom priča “Služba, družba, prošnja, ljubav, brak”. Sjajna zbirka priča nekonvencionalnih obrata koji se vrte oko konvencionalnih tema obitelji, ljubavi, braka bila je neodoljiv mamac. Zahvaljujući dobrim dijelom i usmenoj predaji, Munro je postala ona koju svi čitaju, ali i ona, sudeći po reakcijama kritike, koja se svima sviđa.

Već i tom zbirkom saznali smo da su spisateljske fascinacije Alice Munro sfere života u kojima pisci obično plešu na rubu banalnosti i klišeja i da joj te teme ne služe tek kao alibi za bavljenje nekom drugom, većom ili angažiranijom temom.

Nju kao spisateljicu doista zanimaju “tek” priče o običnim, dosadnim ljudima kakva je većina nas, ispisivanje svojevrsnih književnih tračeva o svakodnevici iz vizure pametne, pronicljive, mjestimice čak i okrutne žene.

Oceanmore je izdao još jednu zbirku kanadskog Čehova “Previše sreće”, bitno oporiju i težu za ljubav na prvi pogled.

Junakinje zbirke, naime, žene su kojima se događaju teške stvari: gube djecu, muževe, udaljuju se od svojih partnera, trajno su obilježene zločinom koji su počinile kao djeca ili odlaze u predjele iz kojih nema povratne karte. “Ljepljivi bockavi stid. Daleko veći stid sada nego što sam ga osjećala tada. Ipak mi je nanio štetu... Uvijek će me podsjećati na ono na što sam pristala. Niti sam bila prisiljena, niti su mi zapovjedili, čak me nisu ni nagovarali. Pristala sam”, ustvrdit će, primjerice, studentica iz priče “Wenlock edge”, jedna u nizu heroina koje se na stranicama ove zbirke sastavljaju, rastavljaju, iznova izmišljaju ili, naprosto, nastavljaju živjeti nakon traume. Okrutnost koja se u prvom hrvatskom prijevodu dala tek naslutiti ovdje je daleko više prisutna. Munro hladno traga za ožiljcima svojih junakinja, dovoljno iskusna da zna kako je piscu toplinu uvijek bolje čuvati za stvarne ljude i da su ožiljci rijetko kad tamo gdje ih smješta Hollywood.

Količina boli u ovoj zbirci, uostalom, tolika je da bi s nekim drugim postupkom, s malo više patroniziranja i nježnosti, lako otkliznula u sentimentalni kič, samo površinski uznemirujući.

Bitno više nego u “Službi, družbi...” poseže i za (auto)ironijom: “To je zbirka pripovjedaka, a ne roman”, pomislit će njezina junakinja i nastaviti: “Što je samo po sebi razočaranje”.

Ili će ista junakinja ismijati spisateljsku modu i ustvrditi:

“To je dandanas tako u modi, praktički obvezatno. Šuma, proljetno cvijeće. Sad će autorica na ljude i situacije koje je preuzela iz stvarnog života nakalemiti svoje gnusne izmišljotine i okužiti ih, prelijena da izmišlja, ali ne i da blati”.

Spisateljski mig? Vjerojatno.

Baš kao što se ilustracija njezinih namjera lako prepozna u završnoj priči, po kojoj je zbirka i naslovljena, u kojoj se bavi sudbinom ruske spisateljice i matematičarke Sofije Kovalevske koja pred smrt razmišlja: “Čak i ta epidemija u Kopenhagenu mogla bi se pretvoriti u nešto nalik na kugu u kakvoj baladi, dio neke stare priče. Kao, uostalom, i njezin vlastiti život, dok udarci i tuga postaju privid. A događaji i ideje poprimaju novi oblik, viđeni kroz plohe bistre inteligencije, staklo koje preoblikuje”. Moguća definicija književnosti i savršena definicija njezinih priča.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 12:27