Je li netko vidio Michela Houellebecqa? Enfant terrible francuske književne scene i slavni provokator odlučio je prije nekoliko mjeseci zakratko prekinuti vezu sa svijetom, ne pojaviši se na planiranoj turneji po Belgiji i Nizozemskoj.
Lavina tekstova
Organizatori su napravili paniku, potaknuvši lavinu tekstova, dobrim dijelom ironično intoniranih. Policija se, ipak, nije zvala. Priča je imala sretan kraj. Houellebecq nije nestao, zaboravio je na obaveze, nije imao pristupa mailu i telefonu, izvijestio je njegov agent.
Je li ova priča zabavna? Potez neopterećenog umjetnika koji živi u svom svijetu ili tek iritantna gesta razmažene budale željne pozornosti?
Dva tabora
Dvojba se lako može prenijeti i na odnos prema opusu koji je čitateljsku publiku podijelio u dva tabora: dok se jedni dive prozi koja precizno, hladno secira suvremeni svijet, drugima su to tek banalni tekstovi prepuni općih mjesta, ni provokativni, ni uzbudljivi, ni zanimljivi. Prelaz iz jednog u drugi od polariziranih klanova mogao bi se dogoditi s Houellebecqovim novim romanom “Karta i teritorij”, upravo objavljenim na hrvatskom, a koji se reklamirao kao satira o pariškoj umjetničkoj sceni. Roman je to koji je Houellebecqu donio prestižnog Goncourta, ali nakon optužbi zbog navodne opscenosti, poticanja na vjersku i rasnu mržnju, Houellebecq se ovaj put suočio s optužbama za plagiranje, valjda najrasprostranjenijim oblikom suvremene difamacije pisaca.
Seks u naznakama
Razlog zbog kojeg bi se mogli revidirati stavovi jest taj što “Karta i teritorij” nije tipičan Houellebecq, ne samo zbog toga što seks postoji tek u naznakama.
Središnji junak romana je umjetnik Jed Martin, koji postaje dio umjetničkog establišmenta nakon bizarnog projekta fotografiranja Michelinovih mapa. Naime, promatrajući Michelinovu kartu Alsaca Martin doživi trenutak spoznaje i obuzet “ljepotom karte”, postaje uvjeren da je “karta zanimljivija od teritorija”. Za svoju drugu izložbu, seriju portreta ljudi različitih profesija, u potrazi za piscem teksta za katalog, upoznaje se sa slavnim piscem pod imenom Houellebecq, koji će pak ubrzo postati žrtva okrutnog zločina.
Sudbina romana bila je uglavnom sretna, pojedini kritičari hvalili su ga i kao djelo genija. Rijedak izuzetak bio je tekst u talijanskim dnevnim novinama La Repubblica pisca Tahara Bena Jellouna, ujedno i člana Goncourtova žirija, koji je u svom tekstu kritizirao svaki aspekt romana, optuživši Houellebecqa za kroničan nedostatak mašte. “Tri dana sam potrošio uzalud”, napisao je.
Istina je negdje po sredini; Houellbecqov roman nije epohalno djelo, ali jest pretežno vrlo zabavan roman, pogotovo u prvom dijelu kad se pisac poigrava stereotipima koje vežemo uz suvremeno tržište umjetnina i društvo, vješto izbjegavajući opća mjesta, bilo ona pozitivna ili negativna.
Hirst i Koons
Roman tako otvara scenom u kojem Martin radi na portretu “Damien Hirst i Jeff Koons međusobno dijele tržište umjetnosti”, pokušavajući prikazati trenutak kad je Hirst zbacio Koonsa s prvog mjesta. Sukob “trasha, smrti, cinizama” i “seksa, kiča, nevinosti”, odnosno trenutak kad je “tržišna vrijednost trpljenja i smrti postala viša od cijene užitka i seksa”. Ključan trenutak, ali teško uhvatljiv.
“Jeffu Koonsu blago se sjajilo čelo; Jed ga natapka četkicom, odmakne se tri koraka. S Koonsom je definitivno postojao problem. Hirsta je u biti bilo lako uhvatiti; on je mogao izgledati brutalno, cinično, tipa ‘imam hrpu love i poserem se na vas’, mogao je izgledati kao buntovni umjetnik (ali bogat) koji se tjeskobno bavi smrću, i naposljetku, imalo je njegovo lice i nešto što ga je činilo slično baznom navijaču Arsenala, nešto krvavo i teško, tipično englesko.”
Uglavnom je dobar i kad se poigrava klišejima vezanim uz sebe samog kao nesretnog, depresivnog alkoholičara, tim više što su interpretacije njegovih romana i dosad patile od viška stvarnosti. No, i u tom prikazu omakne mu se banalnosti, pa će enti put kad govori o novinarima staviti svom liku Houellebecqu u usta: “Reputaciju pijanca stvorili su mi novinari, znate; čudno da nijedan nije shvatio da ja puno pijem u njihovoj prisutnosti samo zato što ih ne mogu podnijeti.” Neke dosjetke naprosto je bolje ostaviti za kavanu.
Stare boljke
Kako satira prelazi u iščašeni triler, pa u viziju Francuske modelirane po postulatima kulturnog turizma, javljaju se sve stare Houllebecqove boljke. Šteta jer kad je humorističan, kad prilazi stvarnosti iz nekog čudnog kuta, pa se, primjerice, bavi Martinovim mukama s bojlerom, odnosom sina i oca, mnogo je zanimljiviji i dirljiviji.
“Dobar autor, čini mi se. Pitko štivo”, reći će na jednom mjestu Martinov otac. S tom opaskom donekle bi se ovaj put čak mogli i složiti.