KONGRES U ZAGREBU

Međunarodno društvo za istraživanje priča: ‘Pripovijedanje je zadnji demokratski prostor‘

Glazbeno-scenska čarolija ”Regoč” izveda na manifestaciji ”U svijetu bajki Ivane Brlić Mažuranić”
 Danijel Soldo/Cropix
Kongres je okupio 185 sudionika i 150 izlagača s pet kontinenata i iz trideset osam zemalja

Umijeće pripovijedanja vjerojatno je "zadnji preostali demokratski prostor" za brojne probleme, jedan je od naglasaka Kongresa Međunarodnoga društva za istraživanje priča (ISFNR), koji se nakon godine odgađanja održao u Zagrebu – online, a koji je potvrdio važnost priča i u suvremenom, kao i prethodnim vremenima.

Kongres koji su organizirali Institut za etnologiju i folkloristiku i odsjeci za kroatistiku te etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, održao se od 5. do 8. rujna 2021., a iskustvo pandemije, smatraju stručnjaci, još je više potaknulo važnost priča i pričanja.

Što je "udar stvarnosti" jači to je snažnija i naša emocionalna reakcija na nj, a raste i potreba za pripovijedanjem, narativnim oblikovanjem i dijeljenjem doživljenog, kazala je za Hinu jedna od organizatorica Renata Jambrešić Kirin osvrćući se na Kongres i dodala: Uz pomoć pripovijedanja svaki značajan doživljaj svakog pojedinca ulazi u prostor dijeljenog znanja i ima potencijal da promijeni dotadašnji način doživljaja i interpretacije svijeta i života.

Kongres je okupio 185 sudionika i 150 izlagača s pet kontinenata i iz trideset osam zemalja. Teme su bile usredotočene na emocije u istraživačkom procesu, međuodnos emocija i narativnih žanrova, na ulogu straha u vjerovanjima i druge.

Konačni dolazak "doma" kongresa društva u čijem je osnivanju početkom šezdesetih godina 20. stoljeća sudjelovala najpoznatija hrvatska folkloristkinja i akademkinja Maja Bošković Stulli (1922-2012), bio je zbog pandemije doveden u pitanje.

Najveće iskušenje za organizacijski tim bio je trenutak kad su početkom 2020. godine odgodili već strukturiran program, nakon čega su trebali vratiti dio donacija, već uplaćenih troškova i otkazati, uz ino, planirane izlete u tri hrvatske županije, prisjeća se Renata Jambrešić Kirin.

Glavni izazovi struke danas

Nosive teme kongresa bile su posvećene razmatranju uloge emocija u pripovijedanju i pojedinim pripovjednim žanrovima, njihovoj transmisiji, ali i njihovu potencijalu za stvaranje emotivnih zajednica, prorađivanju "teških emocija", narativnoj kreativnosti u prostorima takozvane nove usmenosti i dr.

Jedan od važnijih izazova folklorističke struke jest pitanje u kojoj mjeri usmene priče daju prednost etičkom djelovanju, a ne emocionalnim karakterizacijama, humornom i eskapističkom, a ne tragičnom doživljaju životnih teškoća, u kojoj mjeri se osobne priče suprotstavljaju tezama neuroznanstvenika da se afekti mogu odvojiti od emocija, a jednostavne emocije od složenih i teško odjeljivih, objašnjava suradnica Instituta za etnologiju i folkloristiku.

Također, sudionici su raspravljali i o tome dodaju li folklorni žanrovi popisu osnovnih, takozvanih univerzalnih, emocija – sreća, tuga, ljutnja, strah, iznenađenje i gađenje – još dvije emocije: hrabrost i ljubav. Govorilo se i o neizostavnoj povezanosti afektivnog, estetskog i etičkog principa u tvorbi narativnih žanrova, fabula i likova.

Predaje su najživlji i najutjecajniji usmenoknjiževni žanr jer ih odlikuje "istinitost onoga o čemu se kazuje", pri čemu kazivač svoju naraciju "istinite priče" oblikuje na temelju pročitanog, komuniciranog i doživljenog, kaže. Narativno najpoticajnije "istinolike priče", poput onih o uzrocima i posljedicama aktualne pandemije, teško su odvojive od teorija zavjere što samo potvrđuje čovjekovu glad za iracionalnim, imaginarnim i čudotvornim rješenjima naših svakodnevnih ovozemaljskih problema, objašnjava Jambrešić Kirin neke izazove istraživanja priča.

Kako je te izazove vidio kongres?

Sudionici kongresa potvrdili su krucijalnu važnost narativnog umijeća i to za oblikovanje i iskazivanje emocija, za prepoznavanje emocija, za "upravljanje emocijama", kao i za spoznajnu, vrijednosnu i etičku interpretaciju emocija.

Folkloriste zanimaju emocije na tri razine – emocije koje oblikuje svijet priče, tj. odnosi među likovima i njihovo djelovanje, emocije koje se razvijaju između pripovjedača i publike te emocije koje zaiskre u odnosu istraživača i istraživanih.

Granica između istraživača i kazivača, između terena i teksta, više nije čvrsta ni jasna. U pandemijsko doba online nastave cijela akademska zajednica postala je jedna globalna afektivna zajednica sa svojim virtualnim folklorom karantene (tzv. weblorom), a naš "teren" proširio se na nepregledno područje digitalne sekundarne usmenosti na društvenim mrežama i internetskim portalima, kaže Jambrešić Kirin.

Da nije bilo snažne emocionalne i patriotske privrženosti, samoodricanja i (uglavnom volonterskog) angažmana cijele vojske zapisivača i sakupljača "usmenog blaga" kroz cijelo 19. i 20. stoljeće, danas ne bismo imali bogate arhive usmene književnosti. U Hrvatskoj su najvažniji oni koji se čuvaju u Staroj i Novoj zbirci Odsjeka za etnologiju HAZU, nekadašnjem Akademijinu Odboru za narodni život i običaje, u Dokumentaciji Instituta za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu, u Zavodu za povijesne znanosti HAZU u Cavtatu, tj. Zbirci Balda Bogišića, te pri Katedri za usmenu književnost Odsjeka za hrvatski jezik i književnost, Filozofskog fakulteta u Zagrebu, ističe.

Aktualizacija priča danas

Priče i folklor u dobrom dijelu šire javnosti smatraju se stvarima davne prošlosti, koje su zamrznute u neke forme kulturne baštine. Međutim, organizatorica Evelina Rudan ističe da je čovjekova potreba za pričom duboka antropološka potreba, da čovjek i svoje znanje i svoje iskustvo oblikuje kroz neki vid narativa, tako da priča gradi društvene i kulturne zajednice na načine koje rijetko do kraja osvješćujemo.

Te forme nisu zamrznute u baštini nego se aktualiziraju stalno i iznova i u našim svakodnevnim životima. To možemo patiti od anegdotalnih oblikovanja naših vlastitih doživljaja do upotreba predaja i legendi u turističke svrhe. Također, sve su popularniji tzv. storytelling festivali, a usmeni žanrovi koriste se i u nekima od izvrsnih suvremenih romana poput npr., Mlakićevih "Živih i mrtvih", "Tragom zmijske košuljice", Novakove "Črne mati zemle" ili recimo predajnog, basmičkog i epskog teksta s kojim se igra Želimir Periš u najnovijem romanu "Mladenka kostonoga", kaže predstojnica Katedre za hrvatsku usmenu književnost na Filozofskom fakultetu.

Ona primjećuje da je skup bio dobar u nekom povratnom omjeravanju i zato što je pokazao da se hrvatska folkloristika već bavila nekim temama koje su sad zanimljive i svjetskoj folkloristici. Primjeri su teme poput kodiranja straha u usmenim žanrovima, ili odnos straha i pripovijedanja na relaciji odrasli – djeca, itd.

Dobro je vidjeti da nekada i znanstvene zajednice na manjim jezicima otvaraju teme i prostore u nekoj disciplini prije i ranije od velikih, i nekako ti bude drago. Naravno, istodobno imamo svijest da je kolonijalnost engleskog problematična za humanistiku, jer jezik u humanistici nije samo sredstvo prenošenja neke spoznaje nego i proces te spoznaje.

Neki ti koncepti padnu na nekom jeziku napamet zato što u tom jeziku neke riječi postoje, a u nekom drugom ne, zaključuje Evelina Rudan.

Potres na Banovini u pričama

Neka od dvadesetak izlaganja hrvatskih autora bavila su se uže folklorističkim, a druga aktualnim društvenim problemima u Hrvatskoj, poput istraživanja pripovjednog ovladavanja strahovima na Banovini nakon katastrofe.

Jambrešić Kirin objasnila je pojavu "tsunamija" životnih priča koju je izazvao potres na Banovini i ocijenila da je on potvrdio umijeće pripovijedanja kao vjerojatno "zadnji preostali demokratski prostor". Naime, ove su osobne priče otkrile da se naša (po)ratna i ekonomska tranzicija odvijala kao strašna ruinizacija prirodnih i ljudskih resursa, a da je prirodna katastrofa samo klimaks dugog procesa marginalizacije i devastacije ove regije.

"Nije zajedničko iskustvo potresa ono što nas u središnjoj Hrvatskoj povezuje u jednu afektivnu zajednicu, nego je to moć pripovjednog dohvaćanja, posredovanja i pamćenja katastrofe", ističe Renata Jambrešić Kirin i zaključuje: "Upravo pričama širimo prostor dijeljenog znanja i iskustva, alegorijski pojam katastrofe povezujemo s osobnim doživljajem, a kozmički osjećaj međupovezanosti svih stvari i bića pretvaramo u poticaj za političku akciju u ime sveobuhvatne pravde - za ljude, druga živa bića i naš ranjeni Planet".

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. rujan 2021 14:49