Pustolov, istraživač i autor

Mark Synnott: "Ništa ne volim više nego prirodu, biti na stijeni i penjati se to je - zen"

 Alex Honnold  snimljen u rujnu 2018. nakon što je bez osiguranja ispenjao stijenu El Capitan u američkom nacionalnom parku  Yosemite
 

 Jimmy Chin/Afp/Profimedia/Jimmy Chin/Afp/Profimedia
Autor knjige ‘Nemogući uspon‘, o legendarnom usponu bez osiguranja Alexa Honnolda na stijenu El Capitan govori za Jutarnji

O antologijskom usponu Alexa Honnolda na gotovo kao staklo glatku stijenu El Capitan u Yosemitiju američki filmaši Jimmy Chin i Elizabeth Chai Vasarhelyi snimili su film "Free Solo" i za njega dobili Oscara. Bio je to, doslovce, mučan posao. Bojali su se da će Honnold poginuti pred njihovim kamerama, ali znali su i da od uspona neće odustati, da će i film, s njima ili bez njih, biti snimljen. Dugo su promišljali, naposljetku su se ipak uhvatili kamere.

Honnoldov je uspon bez užeta, svaki njegov korak napeto je gledao i Mark Synnott, čovjek koji ga je i uveo u američku penjačku zajednicu, poznati penjač i novinar, trener padobranaca Ranog zrakoplovstva Sjedinjenih Američkih Država.

Synnott je o Honnoldu i El Capitanu objavio knjigu, prije nekoliko mjeseci izašao je i hrvatski prijevod (Goran Glamuzina, V.B.Z.).

"Nemogući uspon" Marka Synnotta nije samo priča o Alexu Honnoldu, pokušaj da najbolje što može opiše tog introverta, neobična čovjeka koji se na stijeni, bez sigurnosne opreme, ponajviše osjeća živim.

Synnott je, kao jedan od najboljih poznavatelja svijeta penjanja, napisao knjigu koja cijelu američku povijest penjanja stavlja u širi društveni kontekst, objašnjava razvoj, psihologiju tog sporta, ali i činjenicu da je penjanje danas postalo gotovo pa mainstream sport koji sve više okuplja rekreativce posve različitih godina i iskustava.

Dugo je trebalo da Mark Synnott odgovori na moj mail. Javio se kad sam već mislila da od ovog intervjua neće biti ništa.

Sprema se na ekspediciju, uskoro će iz Mainea, preko Sjeverozapadnog prolaza, do Aljaske, pa na Arktik.

Fokusiran je na brod, razne detalje ekspedicije, ali rado je pristao na razgovor.

"Dugo sam htio ispričati širu priču o penjanju. Osjećao sam da ona nedostaje među knjigama planinske literature. Imamo sve te knjige o alpinizmu, ali tko je ikada ispričao priču o modernom penjanju? Dio te priče je pojava, pa potom i veliki zamah onoga što bih nazvao profesionalnim penjanjem. Imam insajdersku perspektivu na to i razmišljao sam kako sve to pretočiti u knjigu. Kao novinar, jasno da sam razmišljao zašto to ispričati baš sad i zašto je ta priča danas bitna. Sve je to dugo stajalo u mojoj glavi. A onda sam čuo da Alex namjerava ispenjati El Capitan bez osiguranja. Zbog naše zajedničke prošlosti i svega što smo zajedno prošli, rekao sam sebi - to je to, to je događaj koji će nositi priču, sve će u toj knjizi voditi ka Alexovu povijesnom usponu. Jer, Alex nije došao niotkuda, on je dio puno šire priče, njegov uspon nastavak je desetljeća penjanja drugih ljudi. Honnold je najbolji, logičan produžetak te zajednice", govori Synnott te nastavlja:

"Mnogi misle da penjači poput performera nastupaju za publiku, da to izvode publike radi. U duši Alexa Honnolda stoji čista sublimirana priroda penjanja. Taj dečko je ono što mi u SAD-u, u Yosemitiju, zovemo ‘brat po duši‘, to su ljudi koji se penju jer imaju veliku unutarnju potrebu to raditi. Neki će, promatrajući izvana, reći da se ti ljudi penju zbog ega, da imaju potrebu za priznanjem drugih. Jasno, može i to biti dio razloga za penjanje, možete tražiti priznanje, raditi to zbog ega, ali to i dalje ne isključuje mogućnost da ste ‘brat po duši‘. Alexa znam dugo i dobro i siguran sam da je od onih koji se penju zbog radosti koju penjanje donosi, da je to ono što njega uvijek pokreće. Mi smo se nekad penjali puno ‘tiše‘, jer nije bilo društvenih medija. Alex nema problema s društvenim medijima, on hoće ispričati svoju priču, otvoren je medijima, ali on je pripadnik te neke drugačije generacije koja je odrasla s društvenim medijima i kojoj je takva vrsta pozornosti normalna. To može biti čudno ljudima moje generacije, meni su 52 godine."

image

Alex Honnold tijekom svog povijesnog uspona

Jimmy Chin/Afp/Profimedia/Jimmy Chin/Afp/Profimedia

Honnold se, unatoč slavi, ne penje zato da bi bio zvijezda, ponavlja Synnott.

"Jer, ne možete u penjanju ostati i opstati ako vam je bitan dojam koji ostavljate na druge. Visoko se možete popeti samo ako vas nosi neka intrinzična motivacija, radost penjanja. Bez tog velikog unutarnjeg gušta nema teorije da ćete sići jako daleko i dugo izdržati u tom sportu."

Synnott je, pišući knjigu, pročuvao tehnike nošenja sa strahom.

"Alexov je um utreniran, on vlada svojim strahom, od prvih ekspedicija ga pamtim kao penjača koji je mogao strah pospremiti u neki udaljeni kut svojeg mozga, da mu taj osjećaj ne bude ni prepreka niti smetnja. Naravno da je svjestan opasnosti, ali on je zapravo drugačije percipira. On je čovjek koji je u životu popeo milijune metara stijene, duge godine penjanja bio je usredotočen na kontrolu straha. 2015. mi je pričao koliko je velika njegova zona komfora kad je riječ o penjanju. On to uspoređuje s vožnjom automobila. Kaže, ako se vozač početnik nađe u jurećem prometu, može mu biti nelagodno. No, što više nešto radiš, imaš više iskustva, manje se bojiš, vještiji si u tome što radiš. A on je proveo više vremena penjući se nego vozeći. Njemu je penjanje prirodna stvar."

Zašto je penjanje posljednjih godina doživjelo takav skok popularnosti?

"To je sad baš veliki, jako popularan trend koji traje već neko vrijeme. Ne znam je li se itko stvarno bavio time, istraživao, imam neke svoje zaključke, govorim kao čovjek koji je desetljećima u penjanju, ali i kao novinar i pisac. Mislim da sa sigurnošću možemo reći da je i Free Solo Alexa Honnolda imao velik utjecaj, da je ubrzao popularnost i trend penjanja, više nego što bi se to inače dogodilo. Radim u medijima, napravio sam puno projekata za National Geographic i razne televizije i vidim koliko je penjanje danas stvarno postalo mainstream. I nije to postalo popularno samo među rekreativcima, penjanje je danas profesionalni sport, neki imaju sponzore, žive od toga. Odete li na Netflix, naći ćete velike blockbuster priče o penjanju, a stalno izlaze i nove. Ista je situacija i s alpinizmom. To su danas teme o kojima se u medijima puno govori, što prije Alexova uspona ne bi i nikako nije bio slučaj. Penjanje u dvoranama danas je puno dostupnije nego što je ranije bilo. Ne znam kako je u Hrvatskoj, ali u Americi su se dvorane za penjanje odjednom počele pojavljivati svuda. Njihov broj raste gotovo eksponencijalno. Zato se sada puno lakše početi penjati. Kad sam ja kretao s penjanjem, sredinom 1980-ih, nije bilo dvorana za penjanje, bila je to posve drugačija priča. Nije bilo niti sportskog penjanja kao sporta. Ako si se htio penjati, morao si ići van, na planinu, naći stijenu, gledati kako tamo zabosti komad opreme i paziti da se ne ubiješ. Sada je sve to puno dostupnije, od edukacije do opreme i mjesta gdje možete početi. Ljudi danas prate što rade sportaši poput Alexa Honnolda i Nirmala Purje, nadahnjuju ih te avanture i oni sami žele probati. I ne samo da žele probati nego je sve više onih koji žele imati i neke nezanemarive sportske rezultate. Znači, dio odgovora o popularnosti penjanja jest da je to sve danas pristupačnije i da se o svemu puno više zna.

image

Autor Mark Synott

Pr/vbz/

Dio razloga je i u činjenici što je penjanje vrlo poseban, nevjerojatan sport. Postoji nešto u penjanju… Pokušavam to shvatiti tijekom cijele svoje penjačke karijere, i ne samo ja, odgovor na to su pokušali i pokušavaju dati mnogi, konačno i ja sam o tome pisao u knjizi ‘Nemogući uspon‘, ali nitko dosad možda nije uspio dati ‘pravi odgovor‘. Napokon, i Alex je pokušao na to pitanje odgovoriti penjući Free Solo.

Prvi put kad sam se penjao došao sam na stijenu i tada kao da je sve ostalo oko mene izblijedjelo, jedino što je postojalo bila je ta stijena i ja. Jer penjanje kao da je svojevrsna meditacija. To je gotovo zen. Možeš sjediti pod stijenom, zabrinut razmišljati o plaći, zdravlju, odnosima… A onda, kad dođeš na stijenu, kad kreneš u smjer, penjati se, sve drugo nestaje. Penjanje je izlazak u magični svijet. Bijeg. Nije to lako postići u nekim drugim aktivnostima, iako jasno da postoje i drugi sportovi koji to dijelom nude - skijanje, surfanje… To su vrste sportova u kojima te priroda proguta, zgrabi vas sadašnjost, morate biti prisutni. To je neka vrsta zena. A zen je mnogima teško naći u životu. Iako nam svima jako treba. Dok se penjem ne mogu biti duhom odsutan, penjanje je previše zahtjevno da bih mogao biti nefokusiran. Htio ili ne, dok sam na stijeni moram biti mentalno prisutan u tom trenutku i na tom mjestu. Nekakav osjećaj toga čovjek dobije, već i onaj apsolutni početnik kad prvi put ode u penjačku dvoranu. Potom, kad odete u prirodu, taj se osjećaj baš silno pojača. U životu sam se bavio svakojakim sportovima, ništa ne volim više nego prirodu, biti vani, i ništa se ne može po intenzitetu doživljaja usporediti s penjanjem."

Synnott navodi i treći razlog zašto je penjanje sve popularnije:

"U penjanju je jako bitan i taj aspekt drugarstva, osjećaj da si dio grupe, penjačkog plemena. Bitno je to druženje. Penjači su grupni hodočasnici, planiraju i putuju da bi se penjali po raznim stijenama diljem svijeta. To je cilj koji dijele. Nezaboravne su te zore na planini, kontakt s prirodom koji dijeliš s ljudima koji to cijene isto koliko i ti. To su ponekad gotovo pa spiritualna iskustva."

Čemu ga je bitnom naučilo penjanje?

"Morate imati nešto na ovom svijetu do čega vam je baš jako stalo. Što je to, to svako od nas, da bi bio sretna osoba, mora prepoznati za sebe. Kažem da svatko treba svoju zvijezdu Sjevernjaču. To je i neka orijentacija za život. Penjanje mi se dogodilo prirodno, na neki organski način, i to je obilježilo moj život. Imam četvero djece i silno mi je bitno da oni prepoznaju što je njihova zvijezda Sjevernjača, nešto gdje će osjetiti radost i što će im pomoći voditi ih kroz život."

Na koji način im pomaže naći Sjevernjaču?

image

"Nemoguci uspon" je objavljen u izdanju VBZ-a

Vbz/

"Vlastitim primjerom, bitno je pokazati im da si u životu spoznao strast i slijediš je. Naravno, ako si imao sreće to prepoznati za sebe. To je ono što pokazujem mojoj djeci cijeli život. Čuo sam puno loših komentara o meni, javna sam osoba, mnogi su komentirali da sam trebao biti kući, više s obitelji. I to je posve fer kritika. Ne mogu reći da moja strast za penjanjem, a potom i za ekspedicijama, nije utjecala na moje odnose. Ako tako živite, pokraj sebe morate imati partnera koji ako već ne dijeli, onda iz nekog razloga jako dobro razumije vašu strast. Što se tiče djece, bitno ih je izložiti što raznorodnijim sadržajima, da dobiju mogućnost pronaći ono što će duboko odjeknuti unutar njih. Dajte ih na sportove, radionice…"

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. kolovoz 2022 03:20