Lov na ukoričeni duh našeg doba

ZAGREB - Pogled na deset dosadašnjih laureata Nagrade Jutarnjeg lista za najbolju proznu knjigu indikativan je podsjetnik na stanja i mijene domaće prozne književnosti jednog, u svim, pa i književnim poslovima, turbulentnog desetljeća.

Deset proznih naslova i devet nagrađenih autora - Zoran Ferić “Anđeo u ofsajdu”, Miroslav Kirin “Album”, Davor Slamnig “Topli zrak”, Miljenko Jergović “Dvori od oraha”, Boris Dežulović “Christkind”, Roman Simić “U što se zaljubljujemo”, Vlado Bulić “Putovanje u srce hrvatskog sna”, Robert Perišić “Naš čovjek na terenu”, Rade Jarak “Pustinje” i Miljenko Jergović “Volga, Volga” - možda i nisu deset najboljih hrvatskih proznih knjiga od 2000. do danas, ali su svakako indikator žanrovskih, tematskih i nakladničkih mijena desetljeća.

Uvid s odmakom

Žiri nagrade Jutarnjeg lista, kako je danas s vremenskim odmakom vidljivo na osnovu laureta, nije se vodio kriterijem “starih zasluga”, nego je često riskirao i nagradu dodjeljivao onim djelima koja su donosila nešto novo i svježe.

Prve godine nije bilo nikakvih dvojbi, Ferićeva zbirka priča “Anđeo u ofsajdu”, koja je jednoglasno izabrana za pobjednika, i danas se smatra jednom od najvažnijih knjiga prošloga desetljeća.

Tri kanona

Slična se situacija dogodila i s “Dvorima od oraha” Miljenka Jergovića, romanom koji se svojom kompleksnošću i ozbiljnošću pripovijedanja našao u svim ozbiljnijim pregledima ne samo književnosti desetljeća, već i čitavog stoljeća.

Među knjigama koje bi se svakako našle na svakom popisu najznačajnijih knjiga unatrag deset godina jest i roman “Naš čovjek na terenu” Roberta Perišića koji je uspio dati literarni oblik novoj realnosti i napisati urbani roman koji je uhvatio “duh vremena”. Ta tri, idejno, formalno i po načinu na koji “misle” pripovijedanje, posve različita naslova iskazuju samu bit hrvatske proze posljednjeg desetljeća.

Premda percipirane kao iznenađenje u samom trenutku dodjele nagrade, “Pustinje” Rade Jarka na specifičan su način poentirale inače vrlo živahnu dionicu autobiografske proze koja od početka devedesetih postoji kao ladica za sve i svašta. Sigurna sam da je žiri odabrao dugoročno važnu knjigu.

Slično vrijedi i za Dežulovićev “Christkind” koji je jednako važan zbog svoje tematike i pristupa njoj, kao i za “U što se zaljubljujemo” Romana Simića, zbirku koja je u datom trenutku predstavljala neku vrstu odmaka od “velikih” tema, ali i prevlasti romana.

U slučaju Vlade Bulića i “Putovanja u srce hrvatskog sna”, pak, radilo se o vrednovanju nove generacijske vizure u “stvarnosnoj prozi”. Nagrađena Jergovićeva “Volga, Volga”, pak, koja je podigla najviše prašine, po svim kriterijima kvalitetan je i ozbiljan roman autora uvijek visokih kriterija.

Mala povijest

Postojale su godine koje bismo mogli nazvati “sušnima”, pa je bilo neminovno birati od ponuđenog. “Album” Miroslava Kirina i “Topli zrak” Davora Slamniga danas se ne pamte kao najvažnije knjige desetljeća, ali u trenutku kad su primale nagradu činilo se kako pokazuju neke nove smjerove ili pak od njih - nije bilo boljih.

A možda je i žiri ponekad pogriješio. Za potpuni uvid u domaću proznu produkciju prošlog desetljeća potrebno je pogledati i godišnje popise pet finalista nagrade. Tih pedeset knjiga prava su i skoro potpuna mala povijest književnosti prošlog desetljeća.