Spisateljica Lana Bastašić u svojoj novoj knjizi, zbirci priča “Mliječni zubi” (Fraktura, 2020.), donosi dijametralno suprotan pogled na djetinjstvo od onoga na kakav smo navikli. Nema tu šarenila i sveopće životne bezbrižnosti, nema dječjeg hihota i sreće, nema radosti lunaparka i ružičaste šećerne vate. Naravno, bilo bi to dosadno, riječ je o sasvim generičkom prikazu, i zato je Bastašić na papir odlučila istresti drugu stranu tog opjevanog dijela života, tog famoznog djetinjstva koje je - a o tome se, složit ćete se, nikada ne govori - dijelom i jezivo te mučno iskustvo. Jezivo zbog svih onih neizgovorenih strahova, zbog nerazumijevanja svijeta odraslih, koji se, takav kakav je, u ranoj životnoj dobi tek naslućuje, a mučno jer - ništa po tom pitanju dijete ne može napraviti. Osim postavljati gomilu pitanja, koje će gotovo u pravilu zadržati u sebi.
Djetinjstvo kao trauma, to je tema kojom se Lana Bastašić u novoj knjizi bavi opsesivno. I tišina, odnosno sve ono što između roditelja i djece ostaje neizgovoreno. Premda je svima sve jasno. Pritom, svi njezini protagonisti su djeca. Djeca koja shvaćaju da Zubić Vila ne postoji, da su im roditelji alkoholičari, da je tetka bogata i - kada umre, uzet će joj se nasljedstvo. Kada će, više, umrijeti tetka? Smrt bližnjeg kao početak prosperitetnog života je balkanska tema par excellence. Lana Bastašić joj u knjizi “Mliječni zubi” pristupa briljantno.
No, kako se odlučila baš tako pisati o djeci?
- Oduvijek su me zanimale priče ljudi koji su na neki način skrajnuti ili viđeni kao manje važni. Djeca su ljudi. Mali ljudi, neiskusni i nezreli, ali ipak ljudi. U njihovim životima postoje jednako jake emocije kao i u našima. Postoje strahovi, nade, ljubavi, preispitivanja, samo ih odrasli tretiraju kao manje važne. Ta nametnuta drugorazrednost dječjeg iskustva je ono što me je zanimalo. Nevjerojatno je koliko podcjenjujemo to iskustvo, iako smo svjesni da će se to podcjenjivanje odraziti na sve što dođe kasnije - govori spisateljica koja je 2019. godine objavila svoj hvaljeni debitantski roman “Uhvati zeca” (Buybook).
Konkretno i moćno štivo o povratku u rodni kraj, prijateljstvu i ljubavi (i još koječemu) donijelo joj je mnogo pozornosti i nagrade. Roman je doživio reizdanje, preveden je na engleski jezik, a našao se i u finalu NIN-ove nagrade te bio nagrađen nagradom Europske unije za književnost, što je autorici donijelo još prijevoda, na čak šesnaest svjetskih jezika. Ludo dobri rezultati za roman prvijenac.
Je li to očekivala? Što joj, uopće, znače nagrade za književnost?
- Stvarno nisam očekivala ništa od toga jer sam roman pisala u drugoj državi, u trenutku kad nisam imala ni izdavača, ni agenta. I to je dobro. Da sam bilo što očekivala, vjerojatno bih se razočarala ili bih napisala lošiju knjigu. Kada sam završila rukopis, sama sam ga prevela na engleski jer sam ga htjela pokazati izdavačima u Barceloni. Nisam mogla niti sanjati da će taj prijevod doći do Picadora u Londonu. Da sam čekala da mi neki sijedi čiko u Beogradu da neku nagradu, pa da onda neki drugi sijedi čiko preporuči knjigu za prijevod, a da je treći prihvati, vjerojatno se ništa od ovoga ne bi desilo. Morala sam sama sve uraditi - kaže spisateljica, dodajući kako je nagrada Europske unije stigla tek kasnije, a s njom i - očekivano, kako kaže - neki uvrijeđeni muškarac kojem je oduzela ono što mu pripada. Ime ne otkriva.
- To je nevažno. Onima koji pišu kako bi dokazali da su genijalci nagrade znače više od čitatelja. Ja ne pišem da bih dokazala bilo što o sebi. Pišem jer volim pisati. To je sve - jasna je Bastašić.
Autorica je rođena u Zagrebu, odrasla i završila diplomski studij u Banjoj Luci, dok je magisterij obranila na Kulturalnim studijima u Beogradu. Pa ako je netko pita ono poznato, omiljeno pitanje u ovim krajevima: otkuda je, uopće, ona, kojim jezikom piše, što odgovara Lana?
- Ja sam Banjalučanka iz Zagreba i pišem srpsko-hrvatskim jezikom. Ako neka ima problem s tim, neka nađe prevoditelja i napiše žalbu - kaže kratko, no mi i dalje “pilimo” po temi.
Nedavno smo imali skandal na hrvatskoj kulturnoj sceni kada je knjiga Semezdina Mehmedinovića “Me’med, crvena bandana i pahuljica” - i to u 2021., tzv. “Godini čitanja” - bila izbačena iz konkurencije za “Nagradu mlade kritike” pod ingerencijom Ministarstva kulture. Nagrada je osmišljena tako da žiri mladih čitatelja, srednjoškolaca, izabere najbolju knjigu od onih koje im je ponudio žiri stručnjaka. Dodjeli nagrade prethodile bi radionice s piscima i kritičarima, a 200 učenika uključenih u projekt u tu bi svrhu dobilo i besplatne knjige. Međutim, nastao je “problem”, knjige su povučene, žiriji su se smjenjivali i pisali protestna pisma, a “Nagrada mlade kritike” neće se, po svoj prilici, niti održati. Naprosto je svima neugodno u tome dalje sudjelovati. “Problem” se, recimo i to, očitovao u tome što je Semezdinova knjiga pisana na bosanskohercegovačkom jeziku, dok su propozicije natječaja tražile da tekst bude pisan na hrvatskom jeziku. Štogod to značilo.
- Ljudi koji broje krvna zrnca književnom tekstu i trude se očistiti ga od drugih i drugačijih mogu samo dovesti do retardacije vlastite literature. Ali oni kolege i kolegice koji o svemu ovome šute moraju biti svjesni da sudjeluju u održavanju duboko ukorijenjenog fašizma. Neka nas onda poštede pomodnog ljevičarenja po društvenim mrežama, ako nisu u stanju vidjeti bolest u vlastitom dvorištu. Istu onu bolest zbog koje vaša najveća živa spisateljica, Dubravka Ugrešić, sada živi u Amsterdamu - kaže Lana Bastašić koja piše, kako navodi, “na ovom našem jeziku”. Ne pristaje se uklapati u tzv. nacionalne korpuse književnosti (iako, Wikipedia je navodi kao bosanskohercegovačku spisateljicu), objavljuje istovremeno kod više etabliranih izdavača u regiji, odnosno - pa nije to zabranjeno reći - u bivšoj Jugoslaviji, mota se vamo-tamo po literarnom univerzumu Balkana i šire.
Smatra li se, onda, regionalnom spisateljicom, ili ima neki drugi identitetski oslonac u tom smislu?
- Teško mi je dovršiti rečenicu koja počinje riječima smatram se. Vrlo je bliska onom bosanskom smaram se. (smijeh) Ja se, generalno, ne smatram. Ja pišem. Radim to na ovom našem jeziku, koji je odležao sve bolesti regiona, pa ipak izvukao živu glavu, ili makar četiri zombi glave. U tom poslu se često događa da me različiti ljudi iz različitih razloga svrstaju u različite kategorije. Ali to je njihova potreba i možda kataloga u biblioteci. Kiš je već rekao da je književnost jedna i nedjeljiva. Nemam tu ništa više za dodati - jasna je spisateljica.
No, vratimo se na njezine “Mliječne zube”. Može li Bastašić zamisliti da bi dječji junaci njezinih priča iz zbirke mogli biti smješteni u, recimo, Njemačkoj ili Švedskoj? Da li njihova, često uvrnuta ponašanja, određuje kontekst (patrijarhalnog, ksenofobnog, siromašnog Balkana) ili je riječ o dječjoj psihologiji i ponašanju koje je istovjetno svuda, ali koje, možda, društvo tako ne percipira, bolje je reći, ne želi percipirati, pa i dalje vrti ideju o nekakvom “bezbrižnom, šarenom” djetinjstvu?
- Mislim da postoje određena dječja iskustva koja su univerzalna, bez obzira na to gdje odrastaju. Fizičko i verbalno nasilje, loša pedagogija i vjerski fanatizam nisu rezervirani za Balkan. Sve sam to vidjela i u Španjolskoj. Isto tako, slučajevi pedofilije su postojali i postoje i u tom tzv. prvom svijetu. Ipak, postoje mnogi društveni faktori koji nude pogodno tlo za uzgoj bolesti. Siromaštvo, ratne traume, fašizam, patrijarhat, mizoginija itd. Sve to se odražava na djecu. Možete dosta toga zaključiti o jednoj zemlji kada vidite kako se u njoj tretiraju djeca. Pogledajte današnju Srbiju: desničari nam trube kako trebamo rađati male Srbe, a istovremeno djeca sa smetnjama u razvoju umiru u najgorim uvjetima po ustanovama koje bi ih trebale štititi. To je taj hod za život, koji je slijep za žive - kaže spisateljica koju smo morali pitati i je li strahovala da bi “tmurnim prikazom” djetinjstva (i odraslosti) mogla upasti u bunar perpetuacije ustaljenog imaginarija koji o Balkanu ima tzv. Zapad.
- Ne mogu strahovati dok pišem. Teško mi je zamisliti kako bi takvo pisanje izgledalo. Uloga balkanskog pisca nije da šalje razglednice na Zapad. O tome se trebaju brinuti ministarstva za turizam. Ako želimo da Zapad ima bolju sliku o nama, da bilo tko ima bolju sliku o nama, onda trebamo biti bolji. Ne zbog Zapada, nego zbog sebe. Kad roditelji prestanu tući djecu, ja ću prestati pisati o tome. Vrlo jednostavno - kaže ona, pa je odmah dalje pitamo: je li nešto od motiva/temi/anegdota iz svojih kratkih priča u “Mliječnim zubima” čupala iz vlastitog djetinjstva, iz okoline u kojoj je odrastala?
U kojoj je mjeri njezin tekst određen fakcijom?
- Postoje određeni trenuci iz mog djetinjstva koji su inspirirali neke od priča, ali nijedna od njih nije o meni. Kao spisateljica nisam zainteresirana za ono što se stvarno dogodilo, jer stvarnost nikada nije bila mjera dobre književnosti. Istinitost je nešto drugo - istinitost emocije, istinitost situacije. Sjećam se, npr., da sam mrzila nastavnika tjelesnog, ali to samo po sebi ne bi bilo dovoljno za dobru priču. Stoga sam izvukla jedan element iz tog iskustva - osjećaj nametnute tjelesnosti - i iz toga napravila tekst. U ovom vremenu koje nas gura u hiperindividualizaciju i građenje kulta vlastite ličnosti kroz društvene mreže, mislim da nam književnost može ponuditi polje empatije i univerzalnosti. Možda sam naivna, ali i dalje vjerujem u to - kaže Bastašić koja je svoje posljednje djelo počela pisati u Zagrebu, našavši se usred početka pandemije u domu svoga prijatelja i hrvatskog pisca mlađe generacije, Svena Popovića.
Lana se za Svijet prisjeća tog razdoblja. Pitamo je gdje se kretala po Zagrebu, je li bila u strahu, je li viđala ljude ili se pošteno stavila u karantenu i - samo pisala? Je li joj pandemija u tom smislu donijela nešto dobro, kao što je fokus, vrijeme za rad?
- Došla sam u Zagreb na sedam dana, s hrvatskom putovnicom, a onda su se zatvorile granice pa sam bila primorana tražiti pomoć prijatelja. Ugrešić se javila prva i ponudila mi da budem kod nje, bez ikakvog krajnjeg roka, na čemu ću joj biti zauvijek zahvalna. Dva-tri ulaza pored žive Popovići - moja posvojena zagrebačka obitelj - tako da sam ostatak karantene provela sa Svenom, Edom, Ljiljom i mačkom Zazie. Tamo sam radila na pričama, pravila sarmu, paprikaš i palačinke, posadila bez pitanja neko cvijeće na balkonu, uzimala (također bez pitanja) knjige iz biblioteke, itd. Teško je reći može li pandemija donijeti nešto dobro, ali meni je pokazala na koga mogu računati. Sven Popović je moj brat zauvijek - govori spisateljica koja je dugo živjela i u Barceloni, gdje je pisala, držala škole pisanja, pokretala književne časopise i sudjelovala na lokalnoj sceni.
Kako li se ondje snašla, kako je bilo uklopiti se u lokalnu literarnu scenu?
- U Barceloni sam se uglavnom družila s katalonskim piscima i pjesnicima i, iako sam bila outsider kao neko tko piše na drugom jeziku, istovremeno sam se pronašla u njihovoj poetici i književnim stremljenjima. Katalonski je divan jezik, ali je naspram španjolskog mali i rijetko prevođen, iako se na njemu u posljednje vrijeme događa velika literatura. U toj grupi luđaka, ljubavnika i pjesnika odlučili smo pokrenuti nešto svoje izvan univerziteta i tipičnih polumrtvih književnih časopisa. Skupili smo ljude iz različitih disciplina i organizirali dinamične seminare, čitanja i radionice. Ne radi se stoga isključivo o školi pisanja, već o školi književnosti općenito: većina seminara bazira se na čitanju i analizi drugih djela, autora i autorica, književnih pokreta i struja, ali i interdisciplinarnosti - npr. odnos arhitekture i literature u američkoj postmodernoj. Časopis se rodio iz te želje da književnost ide u korak s ostalim umjetnostima, da ne bude gluha za vlastito doba. Drago mi je da i dalje postoji i raste, iako je mene kofer odvukao dalje - završava Bastašić.