U svakoj povijesti postoji neki dio koji se može rastezati do stvarnosti. U njezinoj ranjivosti bolja prošlost služi kao utjeha. A može biti, ništa manje, podsjetnica na stare grijehe. Dakako, to više nije historiografija, nego osobna higijena.
100. godišnjica od svršetka I. svjetskog rata prekrasno pokazuje koliko malo znamo o njemu, koliko smo malo učili i naučili. Hrvatski vojnici, austro-ugarske ratne žrtve, bili su zapravo izbrisani iz pamćenja, osim onog bližnjih. Malotko je shvatio, osim Miroslava Krleže, da je baš taj rat prelamao odnose Hrvata i Srba u Carevini, koja je otišla u ropotarnicu, zajedno s carem Franjom Josipom II.
Guske su letjele u maglu iz krvave močvare. Zeleni kader i slične pojave, kao i ruski zarobljenici, dramaturški su ukras velike tragedije koju je zasjenčila iduća, II. svjetskog rata, umanjujući žrtve prve. Nove, čak opsežne knjige i simpoziji nadoknađuju propušteno, a istovremeno potvrđuju da je ljudska povijest dijete trenutka. Pa kad prođe, nadoknada bez emocije pretvrdo je zrno kukuruza. Naraštaj Frana Galovića izbačen je s ratišta ravno na “Put u raj”. Postao je, uistinu ničiji.
U “Povijesti Habsburškog Carstva” Pietera M. Judsona (r. 1956.) kraj Carstva samo je šlag na torti stoljeća koja su otišla u zaborav. Judson ga prati od Marije Terezije. A nije želio odgovoriti na pitanje: što je Carstvo dalo i uzelo bečkom središtu, s jedne strane, a što brojnim provincijama, uključivo mojoj, hrvatskoj, s druge. Teži nemogućem: napisati kakva je prošlost bila nasuprot tome kakva je mogla biti. Povijest je zanat, dakako, a povjesničari su prvi odustali od latinske izreke, da je učiteljica života. Uostalom, tko je volio biti đak?
Tko bude tražio novosti o hrvatskom dijelu habsburške prošlosti ili činjenice o odnosima Hrvata i Srba, ne samo iz Vojne krajine, koja je otpisana prije Nagodbe, neće ih naći kod Judsona. U odlično obrađenoj povijesti kulture, ponovo će naći vrlo malo podataka o probuđenom poletu iliraca, bez analize hrvatske ilirske ideje i njezina utjecaja.
Među svim bečko-budimskim provincijama banska Hrvatska zaslužila je zadnje mjesto, a bolje je prošla mletačka, pa francuska Dalmacija. U cjelini, Galicija i Bukovina, za koje sam “mislio” da ih je izmislio spomenuti Krleža, mnogo su važnije od Hrvatske, već zbog toga što su sačuvale biračke spiskove i glasačke listiće (pa dobro nije ih bilo, ovo je figura). Ondje je Judson pronašao daleko više dokumenata koje je smatrao zanimljivijim i iz kojih je mogao raspisati, svojim velikim naratorskim darom, opsežne fragmente ove povijesti.
Judsonova je “Povijest” prekrasno čitanje, urešeno pikantnim detaljima. Primjerice: kako je Haydn 1797. napisao davoriju ili narodnu pjesmu “Bože, čuvaj našeg Cara”, što će postati himnom Carske Austrije. Ili kako je car Franjo angažirao tajnu policiju da mu prati braću. Mimo najvećeg dijela obvezatnog štiva, koje nađe nišu u svakoj povijesti habsburške i naše propasti, Judson je s takvim detaljima, nepoznatim i manje poznatim činjenicama iz carskih provincija sastavio prepoznatljivu povijest nove generacije historičara, rođenih 50-ih.
Pritom, povijest Habsburškog Carstva tako se malo promijenila zbog vratolomnih prevrata posljednjeg stoljeća. Ne mislim da se morala i mogla, nego: je li povijesna znanost stala, zajedno sa svijetom ideja. Pozitivizam i nova buržoazija kao da jednako vole staru.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....