ZAGREB - Godine 1948. politički vrh bivše Jugoslavije prekinuo je veze sa SSSR-om. Političke implikacije tog poteza dobro su nam poznate. Titovo ne Staljinu, ujedno je značilo i veliko da popularnoj kulturi, koja je postupno počela prodirati i u književne tekstove.
Godine 1963. Alojz Majetić objavljuje “Čangija” te, zbog djela koje se bez uloge pop kulture teško može razumjeti, završava na sudu. Tih je godina na ovim prostorima definitivno i dobivena bitka u korist pop kulture.
Dva kolosijeka
U jeku, pak, revolucionarne 1968., kad su studenti diljem svijeta zahtijevali uspostavljanje novih vrijednosti, Slobodan Novak izdaje roman “Mirisi, zlato i tamjan”, čiji je glavni junak intelektualac koji živi na neimenovanom otoku, posvećen brizi za umiruću staricu i duboko razočaran izokretanjima vrijednosti za koje se borio. Taj tip razočaranog revolucionara uskoro će postati zaštitni znak kanonskih književnih tekstova nastalih u socijalizmu.
Dva, ne nužno odvojena, kolosijeka ovadašnje kulturne povijesti teme su netom objavljenih knjiga u izdanju Naklade Ljevak: “Revolucija i melankolija. Granice pamćenja hrvatske književnosti” Tatjane Jukić te “Udarnik! Buntovnik? Potrošač... Popularna kultura i hrvatski roman od socijalizma do tranzicije” Maše Kolanović.
Autorice su u ponedjeljak navečer bile gošće tribine održane u Knjižnici Bogdana Ogrizovića, posvećene vezama književnosti i socijalizma. Oba naslova već su doživjela popriličan interes javnosti. Razlog je jednostavan; u strahu da će pasti u ideološke klopke ili da će ih optužiti za mistificiranje prošlosti, domaća humanistika uglavnom je propuštala ozbiljno se uhvatiti u koštac s kontekstualiziranjem tog dijela naše povijesti.
Klima se, posljednjih godina, ipak počela mijenjati, a led je probijen pionirskim studijama Igora Dude, Reane Senjković te s nekoliko zbornika s tekstovima domaćih i stranih znanstvenika. Sad je na red došla i književnost.
- Suočeni smo s nedvojbenim impulsom i potrebom da se o socijalizmu govori. Polje književnosti jest to koje je zahvalno za analizu vrlo osjetljivih različitih procesa koji su se nekoć odvijali - smatra Tatjana Jukić.
Slično razmišlja i Maša Kolanović čiji je fokus rada bio usmjeren na intelektualnu i književnu povijest popularne kulture od partizanske romanse, preko “proze u trapericama”, pa sve djela nastala nakon 1990.
- Dosadašnji su pogledi na to razdoblje bili uglavnom fokusirani na totalitarne aspekte socijalizma te je cijelo razdoblje nerijetko bilo svedeno na stereotip tzv. mračne prošlosti. Ona jest mračna utoliko što je neprorađena. Socijalizmu se trebamo vratiti kao građi, posebice kad je u pitanju povijest popularne kulture i svakodnevice - navodi Kolanović.
Krugovaški pisci
Tatjana Jukić odnos revolucije i melankolije analizira kroz prizmu književnog pamćenja u odabranim tekstovima trojice krugovaških pisaca, Slobodana Novaka, Ivana Slamniga i Antuna Šoljan te Danila Kiša.
- Zanimljivost tih tekstova jest i u tome da svaki od njih donosi snažnu kritiku socijalizma, baš kao što u njihovom podtekstu jest i to da razočaranje nije posljedica revolucije, nego njezin uvjet. Novakov roman, koji je funkcionirao kao obavezna lektira brojnih generacija na ovim prostorima, upravo tu ideju donosi kao svoju središnju premisu. Taj je autor tako već u godini koje su obilježile studentski nemiri u svoj tekst inkorporirao i posljedice, pa tako i danas može poslužiti kao vrijedna instrukcija - napomenula je Jukić.
Obje se autorice slažu u jednom - o bastardnom obliku socijalizma bivše Jugoslavije nikako se ne može govoriti kao o homogenom području, pogotovo kad je u pitanju odnos prema različitim praksama otpora.
Sinovi slobode
- Pozicija otpora duboko je nestabilna i promjenjiva, pa tako nešto što je jednom trenutku shvaćeno kao otpor, u drugom može postati dio mainstreama, kao što je na primjer popularni socrealistički roman “Sinovi slobode” Josipa Barkovića s vremenom dospio u recycle bin hrvatske književnosti, dok je nekoć zabranjeni “Čangi” ušao u kanon - naglasila je Kolanović.