KAKO SAM PREŽIVIO SPLITSKE 90-e I PRVIH 10 GODINA TBF-a 'Bio je rat, ulice su bile pune droge i nasilja, ali mi smo bili gladni samo dobre glazbe'

- Karcinom dosade prijetio nam je sa svih strana i baš to je vadilo ono najbolje iz nas. Oko grupe se okupila ekipa individua željnih stvaranja, institucije nisu pomogle, nisu štitile - jer ih zapravo nije ni bilo - te smo tako i sami postali institucija koja je služila kao zadnja linija obrane od ništavila koje nas je okruživalo - opisuje Nikola Čelan društvenu atmosferu i stanje umjetničke scene u Splitu '90-ih godina prošloga stoljeća.

Upravo je to tema nove knjige tog novinara i glazbenika, koji je u vremenu na koje se osvrće sudjelovao u osnivanju već danas kultne grupe TBF i, bez da je toga bio svjestan, sa skupinom svojih prijatelja kreirao važan dio povijesti splitske, ali i hrvatske suvremene glazbene scene.

Knjiga “Baština”, podnaslovljena “Kako sam preživio splitske devedesete i prvih 10 godina TBF-a”, nedavno predstavljena na zagrebačkom Interliberu, istovremeno je hommage duhu jedne generacije koja je mladost provela u dalmatinskoj metropoli, povijesno svjedočenje o snazi kreativne sile i autorov vrlo intiman zapis o događajima koji su usmjerili njegov život, a na koje se osvrće nakon više od 20 godina.

Bend stasao na Mejama

Priča o TBF-u počela je na splitskim Mejama još u vrijeme kada su njegovi osnivači sjedili u osnovnoškolskim klupama. Krajem osamdesetih i početkom devedesetih rap je do njih prodirao s različitih strana. Ploče su se kupovale u Jugotonu, a kasnije su se presnimljene kazete naručivale od lika iz Rijeke pronađenog preko oglasa, kojem je otac pomorac iz Amerike na mjesečnoj bazi slao nova izdanja. Tenisice su se počele nositi odvezane, odjeća široka, iz lima su se pravili privjesci za lančiće u obliku Afrike, na ulici se vježbao break dance, a u školskim su se klupama pisale prve rime i crtale skice grafita, koje su se potom preslikavale na zidove. Broj zaluđenih hip-hopom i rapom rastao je eksponencijalno.

Nikola Čelan priču o tom vremenu priča bez ikakve zadrške. U knjizi ima nekoliko sjajnih esejističkih momenata u kojima opisuje svoja promišljanja o državi, socijalnoj pravednosti, glazbi, štetnosti droge i drugim temama.

- Cilj mi nije bio buditi generacijsku nostalgiju. Ne volim melankoliju i ljigavost. Htio sam problematizirati vlastiti život i staviti ga u širi kontekst, vidjeti što se u društvu može promijeniti - kaže autor. S druge strane, živopisno i brutalno iskreno opisuje i jedan glazbeni put i događaje koji su popratili razdoblje formiranja TBF-a i sazrijevanje skupine dječaka koje je povezala ljubav prema versu i beatu.

Progovara o prvim seksualnim iskustvima, rekreativnom eksperimentiranju s drogama i alkoholom, osjećaju kada prvi put na razglasu čuješ vlastiti glas, suočavanju s nasiljem, kojeg su momci bili žrtve radi svog neuobičajenog đira, sukobima s policijom koja ih je u to, politički osjetljivo vrijeme, optuživala da Afrika oko njihova vrata “ima oblik Srbije”, susreta s već afirmiranim glazbenicima, poput onoga s Dinom Dvornikom, koji ih je pozvao da mu budu predgrupa i zapravo ih na taj način prvi put predstavio široj publici, zaustavljanju unproforca crne boje kože da im glumi u spotu kako bi djelovali više gangsta...

- Moram priznati da sam se i sam iznenadio kada sam shvatio da mi knjiga više sliči na ‘Trainspotting’, nego na neku romansu '90-ih godina - kaže Čelan.

Nije lako prijeći Velebit

Ipak, osjećaja je nakon što je knjiga izdana itekako bilo.

- Reakcije na knjigu su mi bajka. Dogodio se onaj hype, x faktor, osjećam se savršeno - kaže Čelan.

- Momci iz TBF-a su također oduševljeni. Mladen mi je rekao da je plakao nakon svakih pet stranica i da osjeća mir kada čita knjigu, što mi je najveći kompliment. Saša me je samo nazvao i rekao mi ‘hvala’. To su transcendentalni momenti - nastavlja. Iako nama nije spomenuo suze, Mladen Badovinac također je vrlo emotivan kada se govori o temi.

- Bilo mi je vrlo čudno što se radi bilo kakvo sumiranje rada TBF-a, sada još imam osjećaj da je prerano. Ipak, u svakom slučaju je to jedno vrlo emotivno iskustvo u koje sam direktno involviran - kaže. Vremena u kojem je nastao TBF prisjetio se i Marino Biškić, jedan od prvih splitskih punkera. Kako kaže, on je u '90-im godinama već puno slabije izlazio po klubovima i sličnim mjestima, ali najveća mu je poveznica s tim godinama klub FM plus.

- Bilo je to jedino rokersko mjesto koje se držalo i tijekom rata, za te mlade klince željne dobre glazbe. Tamo su nastupali razni bendovi, raznih žanrova, koji su dolazili iz cijele Europe. To je spriječilo Split da potone u crnilu rata - prisjeća se Biškić. TBF je prvi put čuo kada su nastupali u menzi splitskog Brodogradilišta.

- Već su me tada iznenadili kvalitetom svoje glazbe. Ipak, to je još bilo daleko od onoga što su postali kasnije, kada su počeli surađivati s Lukyjem - kaže Biškić i dodaje da je '90-ih u Splitu bilo jako puno kvalitetnih mladih bendova. S njim bi se složio i Badovinac, koji je na promociji knjige tvrdio istu stvar, zaključivši da je TBF jedini koji se uspio značajnije probiti na scenu zbog “čiste sreće”.

- I danas je, a pogotovo je tada bilo, neobično vezati Split uz rock-scenu. Uobičajeno je da se tamo glazbu gleda kroz prokletstvo Splitskog festivala. Realno gledano - od tamo se značajnije probije jedan bend u 10 godina - imate Belana, Bana, Gibonnija, Dinu Dvornika i TBF. Nije lako prijeći Velebit - kaže Biškić i dodaje da ne može opisati svoj ponos kada na radiju čuje TBF.

- Antićevi tekstovi za 20 godina trebaju biti u udžbenicima. On je pjesnik u rangu Tina Ujevića - ističe.

Uspomena na '90-e prisjetio se i Damir Marušić, poznatiji pod nadimkom Deva. Upravo u njegovu su studiju, koji je na početku bio prilično improviziran, nastale prve TBF-ove snimke, koje su bile na engleskom.

- Na početku su bili samo njih trojica. Donijeli su kod mene neki bezvezni kućni gramofon pomoću kojeg su htjeli stretchati. Jedan od njih je vrtio ploču, drugi ga je držao, treći je držao drugoga, a rukom su se držali za konzolu - prisjetio se Deva, koji se i danas bavi glazbenom produkcijom, naravno, u ozbiljnijim uvjetima. Prema njegovu sjećanju, '90. godine općenito nisu donijele puno toga dobroga splitskoj glazbenoj sceni.

- Bilo je ratno vrijeme, pjevale su se ratne pjesme i skoro pa sve je bilo podređeno tome. Bilo je teško doći do medija, do radija, ali neki su ipak uspjeli - kaže i nastavlja: “Prije su u klubu svirali Dino, Rambo Amadeus, Parni valjak... No, odjednom je to prestalo, a na velika vrata se vratio i playback. Pojavio se Thompson, s kojim sam i sam radio, a scenom su izdominirali humanitarni koncerti”.

Prevladao mainstream

Da je scena ipak itekako postojala smatra Ela Radić, recenzentica Čelanove knjige i nekada urednica hrvatskog izdanja Rolling Stonea.

- Rekla bih da je Split u '90-ima imao glazbenu ponudu koja je bila puno veća nego sada. Rat nije ništa kočio, čak je inspirirao. Mi smo bili klinci, nismo ni shvaćali što se događa, tražili smo glazbu i zabavu, a bilo je svega - rocka, funka, punka, hip-hopa, kasnije i rapa i housea - prisjeća se Radić. Osim raznolike ponude u klubovima, smatra da je posljednje desetljeće prošlog stoljeća bilo obilježeno i vrlo snažnim zauzimanjem za simboličku vrijednost glazbe.

- Danas u Splitu ne postoji mjesto na kojem možeš održati koncert ako si neafirmirani glazbenik. Svi su mainstream. Prije se više borilo za identitet. Više se istraživalo, slušalo preporuke drugih, tražilo glazbu, ulagao se trud u njezino presnimavanje... - kaže Radić.

U srednjoškolskim je danima u nekoliko navrata išla u Zagreb, među ostalim i u izlazak. Bilo je više izbora nego u Splitu, što je s obzirom na veličinu grada i normalno, no kaže, splitska scena ni u kojem slučaju nije bila u zaostatku.

- Split nije nužno bio ni bolji niti lošiji, ali definitivno je drugačiji. Zagreb i Split su bili dobro povezani, pa su Urban, Mayales, Jinxi bili redovni gosti u Dalmaciji - zaključuje Radić.