Klasična psihoanaliza ne bavi se sramom, jer je za Freuda krivnja bila plodnija i više se uklapala u zadane podjele slojeva ličnosti, a sramu nije bilo mjesta ni u dijadi Eros-Tanatos. Zato su kasniji sljedbenici shvatili da je i taj osjećaj važan pa su sram definirali kao bolan doživljaj sebe kao osobe, za razliku od krivnje koja je bolan osjećaj žaljenja i odgovornosti za vlastite postupke. J. L. Herman rekla je da je "sram akutno stanje samosvijesti u kojem je sepstvo podijeljeno zamišljanjem sebe u očima drugih", dok je u krivnji sepstvo "ujedinjeno". U biti krivnja je naučeno ponašanje – okrivljujemo sebe ili se preziremo, a sram je posljedica ponašanja. Antropologinja Ruth Benedict smatrala je da je sram kršenje...
ANNIE ERNAUX
Kada je imala dvanaest godina otac je htio ubiti majku. Tada je završilo njeno djetinjstvo
Prizor koji ju je tako obilježio ostao je mutan u sjećanju: roditelji su se svađali, a otac je majku držao za ramena ili vrat, s kosirom u drugoj ruci. Knjigu ‘Sram‘ izdao je nakladnik OceanMore
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....