Kada bi nas zanimalo sirijsko krvoproliće, pročitali bismo ovu knjigu

Što se, zapravo, dogodilo s blještavilom reportažnog, publicističkog pisanja i slavom njegovih autora, baš autorica? Čini se da su vijesti, njihovi krupni planovi, kao i internet, pojeli hard-print.

Zalud bi bilo pričati mladima o slavi reporterke Oriane Fallaci (1929 – 2006), o njenim neustrašivim ratnim reportažama i intervjuima s “nemogućim” osobama i ratnicima. Ali, pada mi na pamet čitajući vrsnu knjigu njezine zemljakinje Francesce Borri (r. 1980) “Sirijska prašina - Ratna priča iz srca Alepa” (prevela Antonija Radić, Sandorf).

Nimalo slučajno, za epigraf knjige Borri je uzela rečenicu Jamesa Joycea: “Zatvori oči i gledaj”. Posvetila ju je Stanleyu Greenu (1915 – 1993), s nadimkom “Proteinski čovjek”. Proslavio se kao čovjek-reklama i postao dijelom središnjeg Londona druge polovice XX. stoljeća, noseći ulicama poruke provokativnog sadržaja.

Možda je Borri s ovim detaljima dala najbolju i samosvjesnu definiciju ratne reportaže i njenog položaja danas. Ona prolazi ulicama Alepa bez ikakvog straha i pripovijeda o ratnicima koji više brinu o tome kako će ispasti na fotografiji ratnog reportera, nego o protivniku koji puca po njima.

Jednako tako, vrijedno bilježi činjenice a suzdržava se od „velikih“ komentara. U jednoj kući susreće 36 izbjeglica, pa dodaje: “Imaju samo ono u što su bili odjeveni u trenutku bijega. Ne mogu si priuštiti da unajme kuću niti imaju pedeset dolara za auto do turske granice.” Kada bi nas zanimalo sirijsko krvoproliće, pročitali bismo ovu knjigu. Kada bismo željeli razumjeti nešto više od žalosnih brojki.