Ako se kadikad, na gradskim ulicama, mimoiđete s osobom, češće muškom, nego ženskom, koja kao da poluglasno razgovara s nekim, a vi se čudite tome, jer je dotični/sam osoba odjevena kojiput kojekako, a la niska klošarska moda, ponekad čist' pristojna izgleda; nemojte je, molim vas samo tako otpisati: "Ma luđak... (premda je klasifikacija 'luđaka' na slobodi odavno istjerana iz pomodnih psiho/jatrijskih rječnika: v. R. Torre, "Ludilo uzvraća udarac", a još će o njemu biti ovdje pisano).
Tko zna, pomislite li da je mrmljanje te osobe posve (vama) nerazumljivo, nevažno, a dotični vam se ionako ne obraća (izgrednici, agresivci, pljuvači, provokatori su opet čist' nekaj drugega), možda ste za dlaku promašili "vonabi" spisatelja, koji, obuzet svojom strašću, za sebe ponavlja, recitira ono što je već napisao ili ima tek namjeru. Voditi razgovor sa samim sobom vrlo je neobično, barem na glas, jer nešto slično svi radimo u sebi. Jer, zašto ne bih monoligizirao sam sa sobom, u svrhu zadovoljavanja nekakve spisateljske, inače neostvarene forme, kad sebe najbolje poznajem i dok nešto mrmljam pod bradu, zapravo razgovaram s najboljim društvom koje mogu naći!
Dakako, onaj koji je odlučio ispričati nam svoj život/nevolje/ljubavi/putovanja/odlaske/smrti, ako je iole obrazovan i pretenciozan, na neki način već vješt pismenom izražavanju, taj će i takav svoju usmenu priču zabilježiti na papiru ili otipkati na laptopu, pa da se očituje baš kao pravi pisac. Prokleta ambicija biti piscem upropastila je mnoge živote (zašto onaj koji osjeća svoj stanoviti potencijal ne mrmlja o tome kako želi postati mornar, zidar, cestar, tramvajdžija, pilot, ginekolog... ali ne, svi hoće biti - piscima. Pa, kaže neki bezimeni, na prvoj stranici "Malih smrti" autorice Ivane Sajko (zovem to za sada knjigom ne bih li do kraja shvatio što je zaista):
"Pisati krećem u vlaku (valjda se vlak kreće, a dotični (ot)počinje svoje zapisivanje, ali neka...), na putu iz točke A prema točki B, iz onog malog primorskog mjesta prema Berlinu..." Iz kojeg to "onog mjesta", autorici je ispod časti kasti, jer što su fakta prikrivenija, zamućenija, to je odmah umjetnička kvaliteta veća.
Ali, to nije sve (kako je s malih ekrana već odmalena zgodna krilatica, na jedno uho unutra, na drugo van, kroz praznu tikvu hipnotizirana tv-promatrača), jer nakon onoga "prema Berlinu" ne stoji točka, već zarez i tako dalje bez prestanka curi/teče/valja se potočić/rječica/bujica podataka, zapisa, misli, i to bi bio grafičko-izražajni postupak kojim gđa I. Sajko (rođ. 1975. u Zagrebu, dobitnica nagrade za svoje dramske radove, pa čak i za "prozno djelo" - koje, kakvo, pa nema ih isuviše, recite koji ste žanr nagradili, a ne samo "djelo" - objavila je, k tome nekoliko romana, koje u pravo vrijeme nisam stigao pročitati i reći neku svoju. Sada živi u Berlinu), želi osupnuti tupo građanstvo, zaprepastiti malograđanstvo, skorojeviće kojima se naređuje "Čitajte knjige!" i ostalo nedužno pučanstvo, koje za ovo najnovije "djelo I. Sajko (174 str.) ne bi baš trebalo izdvojiti 139 kn.
Pišući u prvom licu jednine muškog roda, iz stranice u stranicu neumorno, tek sa zarezima, isporučuje na papir navodno dugačku rečenicu. Bez točke, to kobasičasto iskazivanje ne kvalificira se za pojam "rečenice", barem ne u hrvatskom književno-standardnom jeziku (nisam li već ranije na ovom mjestu spomenuo koliko me je ispizdio tzv. eksperiment jednog našeg početnika, da bujicu od cca 550 str. ispiše kao jednu "rečenicu", ma baš, v. "Uganda", Sebastiana A. Kukavice!). Kad će već naši provincijski autori utuviti sebi u glavu da su svi eksperimenti u pisanju, od dadaizma, preko letrizma i posebno nadrealizma, već isprobani na stotine mogućih načina, nažalost s malo dobro ostvarenih djela.
Od naših početničkih (a može i matorijih) zanesenjaka još očekujem da se neki okuša u bustrafedonu, tj. na način pisanja Etruščana i prastarih Grka - jer "prastari" su bili prije "starih" - što je nalik okretanju volova na oranju: nakon završetka pisanja jednog retka prelazilo se na drugi redak ispod posljednjeg slova prethodnog retka i pisalo se unatrag (Anić/Goldstein, ali imam i druge izvore)... pa ćemo tek tada najebati.
Dakle, ako neko "djelo" pretendira zauzeti svoje mjesto u suvremenoj hrvatskoj tekstualnosti, onda je svako eksperimentiranje (s namjernim forsiranjem nerazumijevanja) posve uzaludan posao. Interpunkcija - bilo gramatička, bilo logička ili slobodna, ne postoje u tekstualnoj zgradi tek tako, dapače one su kostur zidanja čitave tekstualne poruke (ako je pisac ima, a gdje je Sajko, ma baš?). Zarezi npr. moraju biti smisleni i time predstavljaju povremena odmorišta, kao plohe na zaokretima stepeništa. Gđa, Sajko upotrebljava zareze, ali ne ni po jednoj gore rečenoj podjeli (koju je još šezdesetih godina dobro objasnio Ljudevit Jonke, još važeći, itekak!). Umjesto smislenosti, naime na mjestu gdje bi neka misao/opis/dojam morali biti okončani točkom, naša autorica nastavlja priču iz drugog vica, time poništavajući važnost rečeničkog sklopa, ali interpunkcija je posebno pitanje.
Bezimeni lik, u koji se inkarnirala gđa Sajko, koji iz "onog malog mjesta" (možda Pula (?) vlakom putuje u Berlin, odmah nakon što je vlak krenuo, a on krenuo pisati, saopćava nam, zapisujući u svoj notes, kako je depresivan, neuspješan, te da pati od "manjka talenta"... pa stoga odlazi (ali ne navodi u koje lječilište za neuspjele pisce), već samo tako odlazi, jer želi samo pisati, "ali baš to ne može i ne može i ne može (str. 10-11, ali ovo će samosažalijevanje do kraja "djela" nabubriti kao tumor, str. 146-149).
U ranijim realističkim romanima hrvatske književnosti kompleks neshvaćena/promašena/neuspješna pisca (kvaziintelektualca) javljao se vrlo često, ali obično je bila riječ kako će takav protagonist, kad se nađe u velikom gradu, ipak dobiti neko priznanje itd. Kod gđe Sajko njen bezimeni lik, koji često nešto zapisuje u svoj notes, čas se prepušta sanjarijama, posebno o djetinjstvu, što je u našoj novijoj beletristici već beznadni klišej (dosta mi je baka i njihove brige za unučad, dajte svi zajedno, pustite mrtve na miru), čas vodi neki svoj unutarnji monolog o svemu tome skupa, ali kako je nejasna granica između njegova pisanja u notesu i struje svijesti, koja bi, da je uspjela, mogla znatnije podići kvalitete ovoga "djela".
Odrastajući s bratom, pod kiklama bakinim (jer im je majka već dulje vrijeme u Njemačkoj, a kad povremeno navraća, svojim pričanjem o inozemstvu pomalo ih, i ne htijući, podjaruje na - odlazak) njen notesopisac vodi nekakve neuredne bilješke, lista/citira strane novine, uzimajući uz njih vijesti/činjenice/podatke o naličju boljeg svijeta kojemu žudi (čas je aktivist, čas ravnodušni frazer "za dnevnice", čas objavljuje ponešto na nekim portalima, da bi se kao hipnotiziran uvijek vraćao na svoje i bratovo djetinjstvo, koja stoput ponovljena gnjavaža... tako da ga nikako ne možemo identificirati (on trajno postaje sve bljeđi, kao što i fotografije požmare iliti apšisaju).
Ovoga pobjegulju donekle muči što ga je žena ostavila ("ne volim te, ne povezujem s tobom svoje unutarnje silnice, ne računam na tvoje tijelo ni u trenucima najveće osamljenosti, ne vjerujem u naše fotografije čak i kad se na njima smijemo", str. 14... da bi do kraja, str. 168., sve to postalo okrutnije: znaš li "koliko truda treba uložiti u kraj ljubavi, koliko vremena treba da se od nekog u potpunosti odustane, koliko je razočaranja potrebno da se prestane voljeti..."). On svejedno pokušava pisati, "ali nije išlo i nije išlo, ali sam znao da to mora biti priča o odlasku...", kad su ionako svi (ne)poznati već otišli, pa i on treba?
Ali, za kraj pitanje: koje su to naslovne "male smrti" gđe Sajko kad u ovom "djelu" nitko ne umire, osim u starosti iz tzv. prirodnih razloga i na vrijeme. Samo sam na čas pomislio da bi ova već proslavljena autorica, pod tim sugestivnim naslovom, išla redati/zbrajati/opisivati/diviti se onome što Francuzi zovu "la petite mort" ("mala", a ponekad i "slatka smrt": riječ je o tako snažnom pojedinačnom, muškarca ili žene ili obostranom orgastičkom vrhuncu u koitusu, na kojemu mlađa žena može trenutačno izgledati kao "mrtva", dok postariji muškarac, ako mu se posreći, može od toga uzbuđenja, naime naglog opadanja krvnog tlaka, često i umrijeti).
Dakako da sam brzo odbacio sličnu pomisao (jer kud bi se ugledna gđa išla petljati u stvari u koje se bolje razumiju feministkinje oko pok. Muff portala). Pa, što onda? Pa, nešto pjesnički, što je sasvim prirodno za jednu finu damu koja sa scene tvrdi "da smo svi Mme Bovary" ("ma nemojte", na pretpremijeri 15. IX. 2016., u gluhoj dvorani Gavelle oteo mi se taj uzdah, što je ispalo baš fini skandal!). Pjesnički? Pa, kaže, napokon: "SVAKI JE ODLAZAK MALA SMRT." (str. 136)
Kad sam to pročitao, odmah mi je kao komparatistu proradio asocijativni aparat, jer mi se učinilo da je to već netko rekao i da kao mitem već stotinjak godina kruži usmenom i pismenom književnošću. Nemajući boljih, "pametnijih", tehnoloških alatki (kao neke tražilice na internetu), morao sam se malo pomučiti i utvrditi da je taj iskaz, kao stih, prvi sročio Edmond HARAUCOURT (1856.-1941.), ta da u knjizi njegovih izabranih pjesama (1891.) glasi ovako:
"Partir, c'estmourir un peu" ili na engl. "To leave is to die a little/is to die to what one loves"... Gđa Sajko, kao nositeljica Ordena viteza za književnost i umjetnost Republike Francuske (ma bravo, čestitke), morala bi jedno ovakvo pjesničko opće mjesto znati bolje barem od ovakvih koji njeno "djelo" ne drže romanom vrijednim pažnje! Točka.