IN MEMORIAM

JURICA PAVIČIĆ O STANKU LASIĆU Tjeskobni skojevac koji je otvarao zaboravljene teme hrvatske kulture

 Damjan Tadić / HANZA MEDIA
Čovjek bogate biografije i životnog habitusa bio je aktivan kao profesor, lektor, ravnatelj i urednik nakladničkih edicija, Krležin biograf i književnik, ali će možda i najbolje ostati upamćen kao sudionik  velikih polemika koje su još i danas aktualne...

U 90. godini u Parizu je u petak umro Stanko Lasić, hrvatski književni povjesničar i teoretičar, Krležin biograf i kulturni povjesničar koji je otvorio niz tema hrvatske kulture, koje su prije njega bile zaboravljene ili marginalizirane. Tijekom pedeset godina akademske karijere Lasić je bio aktivan kao profesor, lektor, ravnatelj i urednik nakladničkih edicija, a predavao je na više inozemnih sveučilišta, uključujući Lyon, Amsterdam i Pariz. Premda je posljednjih desetljeća života živio i predavao u inozemstvu, Lasić je bio aktivan u hrvatskoj sredini te ostao upamćen po nekoliko zapaženih polemika. Svakako najčuvenija među njima je ona iz 1997. s Igorom Mandićem. Ta polemika o budućem uzajamnom odnosu srpske i hrvatske književnosti/kulture bila je i ostala zanimljiv “lakmus” za ideološko i kulturološko svrstavanje.

Brat partizan

Stanko Lasić je rođen 1927. u Karlovcu, u gradskoj četvrti Gaza iz koje potječu još dvojica istaknutih hrvatskih ljudi od slova - Slavko Mihalić i Ljudevit Jonke. Lasićev otac Franjo Lasić bio je glazbenik, zborski dirigent i značajni akter karlovačkog muzičkog života. Lasićev stariji brat Bogdan rano se pridružio partizanima. Lasić se formira pod bratovim utjecajem te postaje ljevičar. Svoju mladenačku političku poziciju Lasić će kasnije autobiografskim zapisima definirati kao poziciju “tjeskobnog skojevca”. Poput mnogih mladih ljevičara te generacije - dosta je spomenuti Vatroslava Mimicu ili Lasićeva sugrađanina Slavka Goldsteina - i Lasić nalazi intelektualni orijentir u Krleži. Ta fascinacija neće ga pustiti čitav život, a kao književni znanstvenik Lasić će Krleži posvetiti zapanjujući opus od punih devet tomova.

Sukob na ljevici

Mladi Karlovčanin odlazi na studij književnosti na zagrebački Filozofski fakultet gdje 1953. diplomira, a dvije godine kasnije postaje asistent. Godine 1965. doktorirat će s disertacijom o Milutinu Cihlaru Nehajevu. Od samih početaka je metodološki eklektik: zanima ga strukturalizam - koji je tada fascinantna teorijska novotarija - no istodobno piše i “starinske”, akribične književno-historiografske studije temeljena na arhivskom i dokumentacijskom radu. Godine 1969. postaje direktor Instituta za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta, preko kojeg se uključuje u osnivanje nakladničke kuće Liber i slavne “biblioteke L” koju je vizualno uredio Josip Vaništa. Urednik te biblioteke bit će i Slavko Goldstein.

Upravo će u toj ediciji L (nazvanoj po zapamtivom slovu na naslovnici) Lasić objaviti svoju prvu knjigu s kojom naglo postaje poznat. Godine 1970. Lasić će tiskati “Sukob na književnoj ljevici 1928 - 1952”, kulturno-povijesnu studiju u kojoj će predstaviti podzemni, no po reperkusijama iznimno bitni sukob između dvije linije intelektualaca sredinom 30-ih (još uvijek) u debelo zabranjenoj komunističkoj partiji. Na jednoj je strani srednja struja - uz koju je Tito - koja se drži proklamirane norme socrealizma i ždanovljevske linije u oblikovanju komunističke književnosti. Na drugoj su pak strani Krleža i njegov krug modernista koji socrealizam drže intelektualnom regresijom i petparačkom budalaštinom. Lasić je - ukratko - otvorio kulturno-povijesnu temu koja hrvatsku kulturu doista čini unikumom u europskom kontekstu: u trenutku kad su čak i stjegonoše avangarde poput Aragona prihvatili socrealizam i odrekli se avangarde, u Zagrebu se formira krug pisaca-komunista koji se u sendviču između režima koji kažnjava pripadnost KP, te partije koja će ih ostracirati zbog neposluha, odlučuju na zagovor slobode. U svojoj knjizi Lasić će sukob na književnoj ljevici pratiti i u poraću, pokazujući kako je sjeme začeto u frakcijskim borbama 30-ih postalo odsudno nakon raskida Tita i Staljina, kad do tada manjinska i otpadnička kulturno-politička pozicija preuzima primat. Posljedica tog obrata bit će specifični jugoslavenski modernizam, u rasponu od Davičovih ili Kalebovih partizanskih romana, Mimičinih ili Zafranovićevih filmova, preko EXAT-ovskog industrijskog dizajna, do velebnih apstraktnih partizanskih spomenika. Taj elegantni, po učincima impresivni prijelaz sa socrealizma na ideološki poćudni visoki modernizam (katkad podrugljivo nazivan “socijalističkim estetizmom”) ne bi bio moguć da tijekom sukoba na književnoj ljevici nije stvorena baza nove estetske ideologije. Lasićeva knjiga otkrila je u toj priči mnogo što novog. Bila je svojevrsna intelektualna bomba, izazvala nebrojene reakcije i recenzije, a za nju Lasić dobiva i Nazorovu nagradu.

Sukob na književnoj ljevici odveo je Lasića na teren koji će najdulje ostati njegova specijalizacija - a to je Krleža. S frapantnom vjernošću Lasić će Krleži posvetiti čak devet književno-znanstvenih tomova. Među njima je prva strukturalistička studija o “Zastavama” (1974.). Potom je slijedila knjiga “Krleža: kronologija života i rada” koja se - prema nekim navodima - samom Krleži baš i nije svidjela, pa je dugo čekala objavljivanje. Lasićevo bavljenje Krležom svoje finale ima u šestotomnoj “Krležologiji” (1989. - 1992.), povijest kritičke misli o tom piscu. Treba imati na umu da sve te knjige nastaju 70-ih i 80-ih, u vrijeme kad Krleža ni iz daleka nije tako šik kao danas. Danas - kad se pred našim očima ruši imperij Todorića/Glembaya, kad su silberbrandti zauzeli sve društvene pozicije, a horvatinčići kočijom gaze sirote canjegove, te kad novine baš kao u trećem činu “Gospode Glembajevih” “zbrajaju pasivu” bankrota najvećeg nacionalnog poslovno-obiteljskog imperija - Krleža se očito nameće kao intelektualna moda. Tada - u kasnom socijalizmu - nije bilo tako. Krleža je imao status prašnjavog, mumificiranog klasika koji o društvu u kojem smo tada živjeli punih 40 godina nije napisao ništa relevantno. U tim trenucima, kad je bavljenje Krležom zapravo bilo neopisivo nekul, Lasić svom književnom idolu posvećuje tomove.

Otkrio Zagorku

Uz Krležu, drugi pisac 20. stoljeća koji je intrigirao Lasića bila je Marija Jurić Zagorka. Godine 1986. posvetio joj je biografsku studiju-knjigu “Književni počeci Marije Jurić Zagorke”, izvorno zamišljenu kao prvi tom opsežnije monografije koja se nije dogodila. U to vrijeme - kad me kao mladog studenta književnosti Lasićeva “Krležologija” uopće nije zanimala - njegova knjiga o Zagorki me oprljila poput struje. Lasićeva studija potaknula je ključni lom u recepciji književnice koju je tadašnja generacija znala kao roto-autoricu s kioska koju su konzumirali njihovi roditelji. U tom trenutku Zagorka još uvijek ima status trivijalnog pisca trivijalne proze i trivijalnih žanrova, a sud o njoj bio je temeljen na prezrivom podcjenjivanju njenih književnih suvremenika, listom muških, kanoniziranih klasika i zagovornika modernizma. Lasić je proučavajući biografiju mlade Zagorke otkrio osobu koju danas znamo: prvu hrvatsku novinarku, prvu Europljanku koja je radila kao novinski dopisnik iz parlamenta, autoricu prvog hrvatskog krimića i prvog igrano-filmskog scenarija - ukratko, znatiželjnu inovatoricu, osobu okrenutu medijima i žanrovima 20. stoljeća koje upravo nastupa. Prateći biografiju mlade i neafirmirane novinarke Lasić rekonstruira i težak, patrijarhalni ambijent u kojem se mlada književnica morala probijati kroz ugovorene brakove, obiteljsko nasilje, emocionalno zlostavljanje, reakcionarni klerikalizam i mizogine predrasude. Lasić je pomogao Zagorki da se uzdigne do statusa koji joj u hrvatskoj kulturi pripada - a to je status stvarne feminističke ikone.

Jedno od zanimljivih područja Lasićeva akademskog bavljenja je i kriminalistički roman. “Poetiku kriminalističkog romana” objavio je 1973., u vrijeme kad pod utjecajem strukturalizma književna znanost počinje “otkrivati” tobožnje “trivijalne” žanrove. Danas, kad u istraživanju popularnih žanrova dominira kulturološki pristup i kad u njima ponajprije čitamo političke i ideološke slojeve, Lasićev strukturalistički opis modela krimića može se činiti apstraktan i suh. No, treba imati na umu da je tada krimić još daleko od javne kanonizacije, pa je akademska knjiga o krimiću još uvijek bila svojevrsni kuriozitet. Zanimljivo je i to da će dvojica hrvatskih književnih kritičara koji su se prvi počeli zanimati za tada još podcijenjeni, “trivijalni” žanr bili upravo Lasić i Igor Mandić, dvojica ljudi koji će se dvadeset godina kasnije naći na poprištu najslavnije intelektualne polemike devedesetih.

Te 1997. živi u inozemstvu i ne sudjeluje odviše u brojnim i borbenim ideološkim koškanjima u hrvatskoj književnosti. Sredinom 1997. - međutim - časopis Vijenac objavljuje niz uzajamno razmijenjenih privatnih pisama koja su razmjenjivali Lasić i Igor Mandić, a koja za temu imaju (budući) odnos dviju književnosti štokavskog dijasistema. U često citiranom ulomku teksta naslovljenog “Moral tjeskobe” Lasić piše: “Što se danas u srpskoj književnosti događa, nemam pojma. Ne zbog toga što ne bih mogao znati (...), nego jednostavno zbog toga što me suvremena književna zbivanja u Srbiji ne zanimaju... Ta je književnost u mojim preokupacijama dobila status bugarske književnosti i daleko je ispod onoga što mi govore druge europske književnosti kao recimo španjolska, danska, nizozemska, da ne spominjem talijansku, francusku ili englesku književnost. Naravno, dogodi li se nešto u bugarskoj, tj. srpskoj, makedonskoj književnosti što se diže iznad opće prosječnosti tih literatura ili što me direktno pogađa, prvi ću biti spreman da to što prije pročitam. Ali, u načelu srpska (bugarska) književnost samo je jedna od malih europskih književnosti za koje ne vidim posebnih razloga da uđu u prostor moga studiranja književnih fenomena, odnosno u onu sferu u kojoj se književnost identificira s visokim duhovnim užitkom. Bugarska je književni prostor zanimljivosti, ali ne duhovne nužnosti”. Na tu tezu Mandić se usprotivio tvrdnjom kako su dvije književnosti uzajamno razumljivih štokavskih varijeteta upućene jedna na drugu neovisno o političkim granicama. Polemika je pobudila golemi interes, u nju se uključilo još bar dvadesetak istaknutih intelektualaca uključujući Zvonimira Berkovića, Bogdana Tirnanića, Teofila Pančića, Borisa Budena, Roberta Perišića, Mihajla Pantića, a javnost se razvrstala na lasićevce i mandićevce, pri čemu je zanimljivo promatrati gdje su neki tada svrstani završili - recimo, današnji TV progonitelj “jugoslavena” Prosperov Novak tada je iz rakursa književno-povijesne dijakronije retorički efektno podržao Mandića. Sama polemika vođena je pristojno i s uvažavanjem, što se baš ne može reći i za neke repove polemike koji su se mimo volje izvornih aktera pretvorili su u ideološko hrakanje. Kako god, Lasić - koji tada ima 70 godina - zakratko postaje idol “patriota”, a časopis Arkzin tih godina ironizira Lasićeve teze tako što će ediciju novih srpskih pisaca objavljivati pod egidom “Bulgarica”.

Povratna potvrda

Lasić i Mandić su, ukratko, prvi put nakon rata 90-ih otvorili temu koja će i danas, dvadeset godina kasnije, ostati aktualna, a nanovo se razgorjela nedavno nakon inicijative o jednom jeziku. Pitanje postoji li jugoslavenski (ili barem štokavski) kulturni prostor neovisno o državi koja se zvala Jugoslavija predmet je rasprava i danas. Dvadeset godina nakon slavne polemike, teško je prosuditi tko je bio bolji prorok, Lasić ili Mandić. Kad se gleda cjelina kulture, čini se da je Mandić bio u pravu, a dokazi njemu u prilog vise sa svakog zida s plakatima koncerata Željka Joksimovića ili Irene Radić. No, kad je sama književnost posrijedi, kao da su stvari više išle onim smjerom koji je predvidio Lasić. Ljudi koji u Hrvatskoj i Srbiji imaju status ozbiljnih književnih zvijezda s onu drugu stranu Dunava teško nalaze publiku, a između dva tržišta kao da (još) postoji gumeni zid nezainteresiranosti. Pritom je teško reći je li Lasić bolje prognozirao budućnost, ili su tvrdnje poput njegovih funkcionirale kao svojevrsno “samoispunjavajuće proročanstvo”, stvarajući kulturni ambijent koji će ih povratno potvrditi.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. studeni 2024 07:35