Kad pomnije promislite stanje stvari s globalizacijom u kulturi, ona zapravo podrazumijeva dominaciju engleskog jezika i američko-europske kulture. Na globalno književno tržište probiju se oni koji ili pišu ili su prevedeni na engleski. Dakako da je to posljedica kolonijalizma i imperijalizma, a sve postkolonijalne teorije ostale su više-manje akademsko slovo na papiru. Zato je važna zbirka priča Kasimme iz Nigerije, najmnogoljudnije afričke zemlje, jer je poput virenja kroz pukotine u živote ljudi kojima je razoreno naslijeđe predaka i bačeni su kao hrana u gladijatorsku arenu globalizacije.
U svih četrnaest Kasimminih priča sup(r)ostavljeni su suvremeni način života s mobitelima, TV-ekranima, prometalima, obrazovanjem itd. s duhovima, urocima, ritualima, kletvama, praznovjerjem, okrutnim običajima. I to bez obzira je li riječ o bogatim, obrazovanim gradskim stanovnicima ili ubogoj i neukoj sirotinji u zaselku kakve zabiti. Da bi dodatno očudila tekst, što ujedno ulijeva vjerodostojnost, Kasimma rabi riječi iz igbo jezika, kojim govori narod Igbo u jugoistočnoj Nigeriji, a pokušao je osnovati svoju državu 1967., Republiku Biafru, ali izbio je krvavi građanski rat s milijunima mrtvih. Britanski kolonizator ostavio je engleski kao službeni jezik sporazumijevanja različitih zajednica, a igbo čuvaju oni koji prenose i osebujnu drevnu kulturu. Prihvaćanjem kršćanstva nisu nestala drevna vjerovanja i koliko god bila potiskivana kao praznovjerje, u Kasimminim pričama važan su dio života.
Tako priču "Ovaj Čovjek" pripovijeda duh žene koji nespokojan luta zemljom još od građanskog rata: "Kad sam poginula, sjela sam i buljila u svoje tijelo, zaprepaštena." Ubio ju je vojnik pod zastavom "koja nam je obećavala slobodu, utjehu, nadu". Njezin duh susreće se s drugima preminulima, ali oni kojima svojta priredi propisani obred sahrane sa žrtvovanjem životinje čija krv zalije grob, pridružuju se duhovima predaka. Upoznala je i duha muškarca kojeg su zarobili vojnici, silovali ga i mučili, naposljetku ubili pražnjenjem crijeva u razjapljenu čeljust. Zahvalila je bogovima na svojoj smrti. Međutim, Kasimma uvodi sjajnu duhovitu osvetu lutajućih duhova: mute pamet vladajućima i političarima da ne donose pametne odluke i zakone, nego da odvedu zemlju u propast. Hmm, ne opsjedaju li i našu zemljicu takvi duhovi?
Za mladu Mgbeke, neodlučnu hoće li pisati svoje priče i školovati se, pa se uputila u divljinu razmisliti, presudan je duh koji ju je presreo u vidu nepojmljivo ružne žene. Nakon početne jeze, razgovor se ipak zakotrlja i Mgbeke dozna da je žena umrla od anemije srpastih stanica, što je za nas Europljane bolest karakteristična za crnce. Žena ju je poučila da je u Igbolandu bilo moguće da se ožene dvije žene, premda nisu lezbijke nego čuvarice nasljedstva. Nekoć su u Igbolandu žene nasljeđivale zemlju i imanje po smrti muža, ali to su bijelci ukinuli, kaže duh Žene: "Sve Igbolanke u moje su doba bile feministice." To je dokinuto kad je u Nigeriju stigla Biblija. Mgbeke je shvatila poruku da ne može biti poput osobe u komi koja ništa ne poduzima, jer onaj tko živi, mora poći ostvariti svoje snove, a za nju to znači: ispričati svoju priču. Poput Kasimme.
Kad smo kod glasa žena (što je bila tradicija naroda Igbo i Biafre), nemušta je ostala Ronke, žrtva grupnog silovanja. Završila je elitini američki fakultet, mlada prezbiterijanska pastorica iz ugledne familije, s dominantnom majkom liječnicom i tihim ocem, zaručnikom također iz liječničke obitelji. Nije prijavila silovanje, nikome nije ni rekla – kažnjavala se promiskuitetnim odnosima s muškarcima koje bi doslovce skupila na cesti. Mjesecima, dok majka nije posumnjala da je izgubila nevinost. Samo to. Odvede je u kliniku da joj budući tast pregleda himen i njegovo stanje. Ronke se raspala nakon toga…
Kad smo kod tlačenja žena, Nnemeka, začeta vradžbinama, svjetloputa i stoga ružna, izopćenica je u službi zlog i opakog boga. Živi sama izvan naselja, nitko joj se ne smije ni približiti. Kralj, koji je kanio biti pravedan, posjeti je i dozna za njezino prokletstvo, naslijeđeno od majke. Sažali se nad njom i Nnemeka mu pokaže svoje umjetničke redove: skuplja kravlju balegu i od nje izrađuje lica. Lica od govana i ukrašene ljudske kosti njezino je blago…
Kad smo kod ženskih prava jeziva je posljednja priča "Sve nijanse bezumnosti". Doista nepojmljivo bezumno: otac siluje vlastitu najmlađu kći zato da bi mu rodila muškog nasljednika jer tako običaj nalaže. Obitelj mlade Somkene jako je bogata, obrazovana, zna da joj se roditelji svađaju, da otac ima brojne ljubavnice, da je majka nesretna… Ali ni u ludilu nije bila spremna na scenu u kojoj je očevi tjelohranitelji zauzdaju zato da bi bila silovana. Prije silovanja, otac joj je citirao Bibliju: Postanak, 19. poglavlje, 32. stih i 20. poglavlje, 12. stih. "Zašto su kćeri legle sa svojim ocem, Lotom?" Opirala se i otac ju je premlatio. Kad se osvijestila, doznala je da je majka sve odobrila i štoviše pratila njezin menstrualni ciklus: "To je život žene. Žene su vlasništvo, sredstvo za rađanje…"
Ili su to postale kad je Biblija stigla u Afriku. To zaključujem ja, a ne Kasimma, ona samo pripovijeda kako je u Nigeriji, ponajprije ženama, a nije da im je dobro. Kao i posvuda…
Kasimma
Portret za dar-mar
prev. Karmela Cindić
Sandorf
Zagreb, 2022.