‘Jadran je prostor koji emocionalno doživljavam kao domovinu. Ako sam identitetski išta, onda sam Jadranac‘

Negdje sredinom 80-ih, brojne su komunističke zemlje, među njima i SR Hrvatska, počele najednom otkrivati Srednju Europu. To otkriće događalo se gotovo simultano, u trokutu između Lavova, Praga i Rijeke.

Tih godina Srednja Europa bila je privlačan kulturološki koncept. Bio je privlačan zemljama sovjetskog bloka koje su u Mitteleuropi vidjele faktor razlikovanja od Rusije i SSSR-a. Bio je privlačan i Sloveniji i Hrvatskoj kao faktor razlikovanja od Srbije i Balkana. Književnici i profesori, esejisti i gastronomi, politički aktivisti i turističke agencije najednom su otkrile da imamo pokopan zajednički supstrat koji ujedinjuje "nas", a ne uključuje "njih". Zaherica i operete, kavane i Stigler liftovi, staro pokućstvo, valcer i panirani šnicli postali su stjegovi kulturološke ofenzive.

U ta doba ja sam bio u srednjim 20-im godinama, student i aspirant za ulazak u svijet kulture. Kao Splićanin i Dalmatinac, promatrao sam to otkrivanje Mitteleurope i sve vrijeme osjećao da sam iz tog kolektivnog ushita isključen. Graz, Krakov ili Bratislava predivni su i poštovana vrijedni gradovi, ali ni uz najbolju volju nisam na te gradove mogao gledati drukčije osim kao na predivno susjedstvo. Svijet zaherice i valcera nije bio moj svijet. Istodobno, bio sam svjestan (i svaki dan postajao svjesniji) da postoji moj svijet transgraničnog susjedstva. Da i ja imam kulturološku "regiju" (tada ta riječ nije imala značenje koje ima sada). Jasno sam osjećao da pripadam transgraničnom svijetu koji integriraju sipino crnilo i cvjetna gotika, bratovštine i bobići, kameni kampaneli i dijalekt pošprucan venetskim, preznic i bakalar in bianco. Osjećao sam gdje su približno i granice tog svijeta. Osjećam ih i danas, i one se nisu promijenile. Areal koji mogu povezati s idejom doma i domovine za mene počinje u crnogorskoj Budvi, a završava malo sjevernije od Trsta, gdje iznad Duina autocesta A4 skreće na zapad i napušta Dinaride. To je prostor koji emocionalno doživljavam kao domovinu. Ako sam identitetski išta, onda sam Jadranac.

Daroviti esejist

Tih istih godina u istoj je toj SFR Jugoslaviji odrastao i Puljanin Egidio Ivetić. Ista je generacija kao ja, iste je godine (1984./1985.) služio jugoslavensku vojsku. Pretpostavljam da se tih godina morao osjećati kao i ja. Vjerojatno je morao osjećati neku nejasnu identitetsku pripadnost jadranskom prostoru, identitet koji ga je tih godina, u vrijeme otkrivanja Mitteleurope, razlikovao od hrvatske srednje struje. Ne mogu znati je li ga taj osjećaj privukao studiju povijesti i je li ga on potaknuo da ode studirati baš u Italiju. Kako god, Puljanin Ivetić zaputio se put Padove, gdje je ostvario uspješnu karijeru znanstvenog historičara. Objavio je brojne knjige, među inim, o balkanskim ratovima i jugoslavenskim ideolozima. Postao je profesor u Padovi i suradnik venecijanske zaklade Ca‘ Foscari. Moguće je da su ga svih tih desetljeća kopkala ista pitanja mora, obale, identiteta i regije. Moguće da su ga ona ponukala da o tom moru i identitetu napiše knjigu.

Padovanski profesor tu je knjigu napisao i objavio 2019. Njezin naslov je "Storia dell‘Adriatico. Un mare e la sua civiltà" (Povijest Jadrana. More i njegova civilizacija). Tu knjigu sada možemo čitati i na hrvatskom: krajem prošle godine objavljena je u izdanju nakladnika Srednja Europa i u prijevodu pulske povjesničarke Anite Buhin. Svezak pulsko-padovanskog povjesničara jednosveščana je povijest jadranskog mora. Knjiga prati povijest obaju jadranskih obala, od Apulije do Albanije, i to od prethistorije do ulaska Hrvatske u Europsku uniju. Knjiga svoju programatsku intenciju nosi već u naslovu. U tom naslovu ključna je riječ u singularu. Za Ivetića, Jadran nema "civilizacije". On ima jednu "civilizaciju", a Ivetićeva knjiga mapira kako izgleda ta civilizacija.

Naslovnica knjige

User/

Ivetićeva knjiga, recimo odmah, lijepo je štivo. Autor je darovit esejistički pisac. U njegovu stilu i kadenci ima nešto od Predraga Matvejevića, kojeg autor često citira s respektom. Ivetićeva knjiga iscrpni je repozitorij zanimljivih statistika i brojki pa ću je, vjerujem, godinama koristiti kao faktografski resurs. Ivetić je usput pomalo i putopisac. Rado esejistički opisuje prostore o kojima piše, bili ti prostori močvarna Ravenna, lučki Brindisi ili splitska industrijska zona pod kojom se krije Salona. Autor ima još jednu historiografsku vrlinu. Kao pravi braudelovac, mišljenje povijesti uvijek počinje geografijom. Tako i njegova knjiga o Jadranu počinje geologijom, klimatologijom i topografijom. Ivetić počinje opisom mora koje je geografski asimetrično. Njegova istočna obala, puna otoka i zaljeva, bila je trajno podesna za plovidbu i sidrenje, ali nije za sjetvu i žetvu. Najjužnija, albanska, bez uvala je i plitka, teška za plovidbu i naseljavanje. Ona sjeverozapadna, od Pescare do Senigallije, ravna je i plitka, nemoguća za navigaciju pa do novog vijeka na njoj praktički nema naselja. Zato je na jugozapadu tu Apulija, plodna i ravna, podesna za poljoprivredu, ali je i točka spajanja Italije i Levanta.

Unatoč tim očitim asimetrijama, na Jadranu je tijekom dva desetljeća nastala, implicira Ivetić, jedna civilizacija: amalgam koji je integrirao dvije obale, udahnuo im zajednički identitet i pretvorio ih u singular. Pri tom ta civilizacija za Ivetića ima naglašenu top-down logiku. Ona je nastala odozgo, kao dar triju dobrostivih integratorskih imperija. Prvi je od njih Rim, drugi Mletačka Republika, a treći Austrija.

Na sliku Venecije

Prva od te tri je Rim. Zahvaljujući rimskim osvajanjima "postignuto je političko i institucionalno ujedinjenje, kao i kulturno, prvo preko helenizma, a kasnije carske kulture", piše autor. Nije to bila "samo difuzija zakona i institucija te latinskog i rimskog načina života. Radilo se i o poljoprivredi, preobrazbi krajolika, zanatskim i trgovačkim djelatnostima, odnosno jednoj cijeloj rimskoj geografiji… Toposi su poznati: uzgoj pšenice, maslina i vinograda te krajolici koji su s čempresima i primorskim borovima postupno postali rimski". Rim je pospješio integraciju i komunikaciju, likvidirao je prvi put gusarenje, obje obale prošarao cestama kojima putuju vojske, trgovci i robe.

Naredna velika integrativna civilizacija bio je Bizant, Bizant koji pod svojom kapom povezuje Dalmaciju, sjevernojadranske otoke i mladu nadolazeću Veneciju. "Mlečanin u Dalmaciji nije bio stranac, dapače, bio je zaštićen istim zakonima kao i domaće stanovništvo, koji su ujedno bili i njegovi zakoni", citira Ivetić.

To je trenutak kad se politički izdiže grad koji će sljedećih 800 godina politički obilježiti Jadran. "Venecija je bila vitalni dio Jadrana i kako je Jadran nezamisliv bez Venecije", piše Ivetić. Nije slučajno da za cijelog novog vijeka to more zovu Mletački zaljev (Golfo di Venezia). Za Veneciju je Jadran samo još jedna vodena ekstenzija, još jedna vanjska ljuštura njezine lagune. Venecija je "preko brodova, pomorskih milicija, propisa i trgovine dominirala vodom, putem zakona, statuta, običaja, reformi i privilegija dominirala je pristaništima i podložnim gradovima, dok je prijateljskim i savezničkim gradovima upravljala sporazumima i ugovorima". Istočna obala Jadrana oblikovana je na sliku Venecije ne samo po statutima, pravnom i političkom poretku, nego i putem društvene forme, poput bratovština, putem umjetničkog stila, ali i urbanizma - nizom, kako Ivetić kaže, "bijelih gradova" od istarskog i dalmatinskog kamena. Ivetić implicitno polemizira s južnoslavenskom povijesnom slikom koja Mletke poima kao kolonizatore. Taj suodnos on opisuje kao nešto poput - kako piše - "commonwealtha". "Gradnja političkog legitimiteta i suvereniteta bila je dvosmjeran proces u kojem ne treba isključiti približavanje političkih, ali i gospodarskih i sigurnosnih interesa onih koji su vladali morem i onih koji su o njemu ovisili. Svakako, pojednostavljene se interpretacije kroz paradigmu centar - periferija i dominacije jačeg nad slabijim moraju revidirati", piše Ivetić, bacajući rukavicu u lice uvriježenoj slici o "Mlecima" koji sijeku naše šume i kuju u lance Velog Jožu.

Treći takav dobrostivi hegemon u Ivetićevoj je naraciji - Austrija, koja postaje gospodar Jadrana s padom Serenissime i usponom Trsta. Trst postaje središte novog "jadranskog modernizma" ili "jadranske globalizacije", kojoj su nositelji osiguravajuća društva te željezničke i brodarske tvrtke. Tršćani su dioničari Sueskog kanala, broj austrijskih plovila u Suezu trostruko nadmašuje broj talijanskih. To je doba - piše Ivetić - "sinkronizirane mobilnosti, utemeljene na linijskoj plovidbi i vezama između parobroda, vlaka i telegrafa". Ujedno, to je doba kad nastaje novi fenomen koji će prvi put rastočiti jedinstvenu jadransku civilizaciju: a to je uspon nacija. Taj će uspon Jadran prvi pretvoriti u poprište ratova Italije i Austrije, da bi sredinom 20. stoljeća pristiglo ono što Ivetić vidi kao mračno doba: doba nacionalističkog bijesa koji će zakrviti dotadašnju braću po kulturi.

Te mračne godine Ivetić smješta između paleža Slovenskog doma u Trstu i početka egzila istarskih i riječkih Talijana. To razdoblje - od 1920. do 1947. - donijelo je Mussolinijev fašizam, pritisak na Slavene, talijansku okupaciju, partizanski ustanak, fojbe i egzil. Dotad jednu civilizaciju zakrvio je bratoubilački rat.

Točka identifikacije

Tijekom ta tri razdoblja, piše Ivetić, mijenjale su se točke političke identifikacija Jadranaca. Do 19. stoljeća njihova je glavna identifikacija komuna, grad: teško se mogu zamisliti dijelom šireg i apstraktnijeg entiteta no što su Trogir ili Kotor ili Ancona. U međurazdoblju, mjesto identifikacije je regija, pa tada - u jeku austrijskog stoljeća - nastaju politički koncepti Istre, Dalmacije, Apulije ili Veneta. Na koncu, točka identifikacija postaje nacija, a to se događa mnogo kasnije no što se obično misli, pogotovo među masama. Taj je proces - piše Ivetić - ponegdje (primjerice u Istri) zapravo završen 1945.

Samo more pri tome mijenja ulogu i važnost. Ono je isprva kanal komunikacije, potom postaje teritorij za prisezanje, a završava kao resurs, pogotovo u turizmu. Ivetić s određenom nostalgičnom razdraganošću piše o mikrokozmosu jadranske kabotaže, o desecima malih brodova koji razvoze sijeno, vino, voće, vosak, vunu ili kožu iz Apulije u Split ili iz Fanna u Rovinj. Nacionalne su države to viđenje mora potisnule i more pretvorile u ekstenziju kopna: teritorij koji treba osvojiti i povući crtu.

Ivetić u knjizi dosljedno romantizira zajedništvo. Indikativno je da je jedini hrvatski fikcionalni lik koji u knjizi spominje upravo Smojin dotur Luigi: padovanski diplomant koji nas izvorniku čita Dantea i govori dijalektom punim venetskog. Doktor Luigi za Ivetića je paradigmatski Jadranac.

Ta težnja da se ocrta svojevrsno jadransko "bratstvo i jedinstvo" u Ivetićevoj povijesti nosi i danak. Padovanski je profesor tako sklon neopazice prijeći preko traumatičnih poglavlja koja zajednice pamte po zlu. Nadalje - knjiga implicitno polemizira s hrvatskom i jugoslavenskom historiografijom i s njezinim diskursom kolonijalne podložnosti. Ivetić polemizira posredno i s povijesnim mitovima koji su s ove strane Jadrana opće mjesto. Na Domagojeve i neretvanske pomorske pothvate odmahuje kao na nevažne čarke, što su vjerojatno i bili. Tek usput notira križarsko uništavanje Zadra. Ne spominje ni riječju hvarski pučki ustanak. Uskoke opisuje kao prijesne razbojnike, što su vjerojatno i bili. Ne spominje lepantsku bitku - užas koji se utisnuo u dalmatinsku kolektivnu memoriju kao mitsko stratište te po tome ostao jedinstven sve do Sutjeske. Činjenica da Ivetić podsmješljivo odmahuje na neke od hrvatskih nacionalnih mitova, navest će lijeve čitatelje da se zlurado nasmiješe. No - ima tu prostora da se zlurado nasmiješe i oni desni. Represalije i zločini tijekom talijanske okupacije u Ivetićevoj su knjizi zavrijedili, doslovno, jednu rečenicu, a partizanskim zločinima i fojbama bavi se ipak puno šire. Cijeli ustanak i partizanski rat do 1943. Ivetić opisuje trima rečenicama. Za Ivetića, taj je pokret otpora bio "očajan, kasnije opisivan kao herojski".

Jadransku povijest Ivetić prati do početka 2010-ih, trenutka kad su Slovenija i Hrvatska ušle u EU, a gotovo čitav Jadran, barem onaj sjeverno od Molunta, opet postaje unutarnje more: more Europske unije. Da se nazrijeti da Ivetić u Uniji vidi novi, četvrti dobrostivi imperij koji će vratiti perje u perinu, ujediniti zavađenu braću te politički integrirati Jadran. Proces je opet top-down: opet postoji dobrostiva prosvjetiteljska sila izvana, opet postoje raspušteni đaci koje treba privesti civilizaciji.

Ivetić pri tome žali što su "dobri učenici" (Hrvatska i Slovenija) okrenuli leđa Jadranu i identitetski se vezali uz Mitteleuropu. To nezadovoljstvo srednjoeuropskom redukcijom isto je ono koje je Ivetić morao osjećati u Hrvatskoj oko 1990., kao što sam ga i ja osjećao u Hrvatskoj 1990. No, Ivetić ne uočava da su se od ‘90. stvari promijenile. Dogodilo se ono što hrvatski etnolozi zovu "mediteranski obrat". Monokultura turizma u nacionalnoj ekonomiji i litoralizacija stanovništva doveli su do potpunog preokreta. Turističke zajednice i gastronomski podlisci, Trip Advisor i estradni festivali pretvorili su jadransku Hrvatsku u zapravo jedinu Hrvatsku. Kontinentalna je provincija potonula u potpunu kulturnu nevidljivost, a ivetićevski svijet brujeta i frigadura, istarskih ulja i peljeških vina, batana i bracera pretvorio se u pars pro toto čitave nacije. Paradoksalno je da je ta slika - slika koju u svijetu prodaje hrvatski turistički biznis - zapravo neobično slična Ivetićevoj.

Dična prošlost

Ivetićev je Jadran, kao i Jadran Turističke zajednice, Jadran drevnih civilizacija, u srcu Europe, Jadran bijelih gradova, dične i uspješne prošlosti, Zapad koji je, eto, samo tijekom kratke i nesretne dvadesetostoljetne zagrade kratko prestao biti Zapadom. Nema u toj slici kuga i filoksera, siromaštva i gladi, bijede i trudodana, praktički dojučerašnje nepismenosti, nema napuštenih sela, devastiranih tvornica, propalih gradova. U toj i takvoj slici Jadrana nema zastrašujuće zaostalosti i bigotnosti, produljenog srednjeg vijeka koji je ponegdje trajao do sredine 20. stoljeća. Nema sinkopa razvoja i propasti, uzaludnih agrarnih reformi, nema suhozida zaraslih u makiju, propalih kamenoloma, tupinoloma i tvornica, nema hajduka, pobuna, puntara i partizana, nema uzaludnih skokova modernizacije koji bi se u perpetuiranim ciklusima urušavali i tonuli u propast. U Ivetićevoj slici Jadrana - kao ni u onoj turistificiranoj - ne postoje bogati i siromašni. U njoj ne postoji klasa.

U takvoj se slici Jadrana - moram reći - ja ne prepoznajem. Ne prepoznajem u njoj ni sebe, ni svoju obitelj i regiju. A kad to pišem, pišem kao netko tko se iz temelja i suštinski osjeća kao Jadranac: kao Jadranac, zapravo, puno više nego kao Hrvat.

"Povijest Jadrana. More i njegova civilizacija" knjiga je s puno vrlina kojoj se vrijedi vraćati. Puna je podataka, esejistički lepršava. To je svezak čovjeka koji puno zna, štošta ga zanima i svašta je vidio. No, u tu su knjigu na jednoj suptilnijoj razini ugrađene dvije mitomanije dviju nacionalnih ideologija. Jedna od njih je ona talijanska, s hegemonističkim mitom o imperiju koji je barbarima dao da se napiju iz kaleža civilizacije i prosperiteta. Druga je hrvatska nacionalna ideologija s njezinim mitološkim "mi-smo-oduvijek-bili-zapad" kičem. "Povijest Jadrana" gladi i timari te obje mitologije, dajući im razloga da se čitajući knjigu osjećaju dobro. To je dovoljan razlog da se ja dok je čitam ne osjećam dobro.