IVICA IVANIŠEVIĆ I MARINA VUJČIĆ U TANDEMU VJEŠTO SU SE POIGRALI ŽANROM LJUBIĆA Godišnjica mature bivših ljubavnika

Poznajemo li doista jedni druge, možemo li ikada nadoknaditi izgubljeno vrijeme i što je sve moguće u pismenoj formi, to su ona pitanja gdje „Otpusno pismo“ postaje zanimljiva i kvalitetna književnost. A ovo dvoje pisaca piše baš takvu literaturu, dvoručno ili četveroručno, sasvim svejedno.

Nakon što vam u ruke dospije knjiga "Otpusno pismo" koju potpisuje novi spisateljski tandem na književnoj sceni, koji je od odnosa urednica-pisac prerastao u onaj znatno kompliciraniji, četveroručnog pisanja, prvo što ćete se upitati svakako je sljedeće – može li i kako danas funkcionirati forma epistolarnog romana, od prve je stranice jasno ljubavne tematike? Roman u formi pisama, dakako, nije ništa neobično, ali nekako smo ga skloni povezivati s nekim drugim, wertherovskim vremenima, no četiri ruke Vujčić- Ivanišević umješno su iskoristile tehnološke mogućnosti globalne komunikacije e-mailom, kao i one koje nam omogućavaju da raznoraznim pretraživačima konačno, ako to doista želimo, dospijemo do osoba o kojima godinama nemamo nikakvih informacija i sve to uspješno upakirali u načelno vrlo klasičnu romanesknu formu.

Naravno, kad se u jednom romanu spoji dvoje odličnih pisaca, čije smo samostalne knjige s radošću i užitkom čitali prošle godine, očekivanja su vrlo velika, što je svakako težak teret s kojim se ovaj roman mora nositi. I, kako mu je to, odnosno kako je to njima uspjelo?

Ono što je odmah primjetno istovremeno je i više nego za pohvaliti; naime, Vujčić i Ivanišević nisu se upustili u ovakakav projekt onako 'bez veze' ili iz marketinških pobuda popunjavanja vremena do novih samostalnih knjiga, oni jednostavno stilom, načinom promišljanja književnosti između komunikativnosti i 'pameti', temperamentom, doista pašu jedno drugome, do te mjere da u jednom trenutku ne možete sa sigurnošću tvrditi čija je čija dionica romana, niti je to posebno bitno.

Budući da je primarno riječ o žensko-muškoj komunikaciji, naravno da sumnjate kakva je bila podjela epistolarnih uloga, ali stvari se u pismima kasnije ponešto iskompliciraju, pa prestanete slijediti taj trag i na kraju dobivate nevjerojatan dojam – znate da je riječ o knjizi koju potpisuje dvoje pisaca, ali imate dojam da ga piše samo jedan. Eto, o takvoj se vrsti suradnje ovdje radi. U početku "Otpusno pismo" kreće vrlo jednostavno, čak i pomalo klišejizirano, kao priča o konačno u virtualnom svijetu pronađenih davnih ljubavnika, među kojima su mnoge stvari ostale nerazriješene punih tridesetak godina, a godišnjica mature koja je povod za njihovo ponovno komuniciranje, dobra je prilika da se oslobode enigmi i tereta prošlosti. Možda i obnovi jedna davna ljubav?

Tipična sentimentalna priča o potrazi za izgubljenim vremenom s happyendom, pa makar i napisana u ovakvoj formi, pomislila sam, bila bi svakako premalo za kapacitet ovo dvoje pisaca i u tome se nisam prevarila. Početak je ispipavanje, muško-žensko prepucavanje, okrivljavanje, ponovno zavođenje i rasplamsavanje strasti. Irena je žena uspješne karijere u dosadnom i promašenom braku, Ignjat je neuhvatljiv i zagonetan u svim smislovima (čak i lokacije s koje se javlja). Oni trebaju razriješiti nesporazume iz prošlosti, razotkriti tajne, nadoknaditi trideset godina i na neki način odlučiti što i kako dalje sada, kad su se ponovo pronašli. Ne ide im to baš najbolje, pa onda odjednom ipak krene, i čitatelj sa zanimanjem prati njihove karaktere koji se iz pisma u pismo sve više razotkrivaju i nekako navija za njih. No, onda se dogodi ono zbog čega ovaj roman daleko nadmašuje gabarite epistolarnog ljubića kakvim se na početku, namjerno i s razlogom, činio. Prije svega zato da bi ga se na pametan način moglo iznevjeriti.

U njihovoj se komunikaciji pojavljuje treća osoba, pisma više nisu pravolinijsko kretanje prema obnovljenom ljubavnom odnosu, u njihovu intimu se upliću i neke informacije koje nadilaze njihovu ljubavnu priču. I polako se sve jače zamagljuju obrisi njihovih osobnosti koje smo stvorili čitajući njihova prva pisma. Na kraju, tako, četiri nas spisateljske ruke vode putevima ne samo iznevjerenog žanra, iznevjerenih očekivanja ljubavog romana, nego i potpunog zamućivanja istine i laži nečijeg identiteta.

Time se, dakako, postavlja i pitanje stvaranja lažnog ili lakiranog identiteta u virtualnoj stvarnosti, tako suvremene pojave, ali i mnoga druga, poput onoga o stvaranju vlastitog identiteta kroz medij pisanja i pripovijedanja. Irena i Ignjat, naime, i u svome virtualnom svijetu pripadnici su onog stvarnog, u kojem su se događali ratovi, odlasci, u kojem postoje izražene mentalitetske razlike, a njihovih trideset izgubljenih godina doista nije malo vremena u kojem su se i sami itekako mijenjali.

To je tek lagani i labavi kontekst u kojem se zbiva prije svega njihova priča, koja ostaje bez odgovora na mnoga pitanja, pa i klasičnog završetka. Poznajemo li doista jedni druge, možemo li ikada nadoknaditi izgubljeno vrijeme i što je sve moguće u pismenoj formi, to su ona pitanja gdje „Otpusno pismo“ postaje zanimljiva i kvalitetna književnost. A ovo dvoje pisaca piše baš takvu literaturu, dvoručno ili četveroručno, sasvim svejedno.