Godina intrigantne povijesne publicistike i ženskih autora

Na svom sastanku proteklog vikenda žiri Jutarnjeg za najbolju publicističku knjigu objavljenu 2012. godine odabrao je 12 najboljih naslova.

Na nekoliko sastanaka i razgovora prije ovog posljednjeg žiri je ustanovio da su daleko za nama one godine kada se broj novih naslova penjao dosta iznad 100-tke.

Član žirija manje

Sada je trebalo obratiti pozornost na “svega” 70-ak naslova. Također, žiri je ove godine radio s jednim članom manje nego prethodne, dakle sa šest članova: Vlaho Bogišić (predsjednik), Davor Butković, Željko Ivanjek, Željko Krušelj, Tvrtko Jakovina i Branko Matan.

U vezi s publicističkim izdavaštvom ponovila se jedna već stara zamjerka izdavačima. A to je da knjigama ovoga žanra nedostaje uredničke ruke. Nije riječ jedino o tome da bi one listom trebale imati indeks imena, a često ga nemaju, već da u obradi građe počesto fali nit vodilja.

Stotinjak naslova

Tematski, povijesna publicistika, kako znanstvena istraživanja, tako i biografije istaknutih pojedinaca, prevladava među 12 odabranih knjiga. Jednako tako, vidljivo je po njihovim autorima da bi se 2012. mogla proglasiti godinom “ženske” publicistike. Naime, od 12 odabranih knjiga, pet su ispisale autorice, odnosno koautorice.

Ovo je deveta godina zaredom da žiri Jutarnjeg bira najbolju publicističku knjigu godine. A to znači da je dosad već odabrao stotinjak vrsnih naslova. Sada je na žiriju onaj teži dio zadatka, da između predmetnutih 12 odabere samo pet naslova. Samo jedan od njih moći će ponijeti naslov najbolje publicističke knjige 2012. godine.

Snježana Banović:

Država i njezino kazalište,

Profil, Zagreb, 2012.

Snježana Banović, poznata kazališna režiserka i mlada doktorica znanosti, u ovoj je knjizi pokazala da u prošlost najsigurnije vode najopipljivija vrata, dakle konkretna tema. Njen pregled povijesti Hrvatskog narodnog kazališta 1941. - 1945., koje se tada zvalo Hrvatsko državno kazalište, razotkriva više o NDH od mnogih stručnih studija i analiza, što uporno zaobilaze i umjetnost i kazalište. Prateći odnos ustaških vlasti prema prvoj teatarskoj kući u marionetskoj zemlji, Banovićka ukazuje na prešućene i manje poznate činjenice, kako o dramskim i opernim prvacima, tako i o vodećim vlastodršcima.

Vedran Benić:

Dubrovački spomenar - Sentimentalno putovanje sjećanjem na Grad,

ArsIris, Zagreb, 2012.

Poznati novinar Vedran Benić, koji je pisati počeo još u Lausu i Poletu, a već dugi niz godina radi kao dopisnik HRT-a, u knjizi “Dubrovački spomenar” podsjeća sve svoje gledatelje, sve nas, koliki je spisateljski kapital unio u svoj posao. Njegovo poznavanje sugrađana iz prve ruke, izbliza - jednako ridikula, novinara, moreplovaca i pisaca, kao što je bio Milan Milišić - oslikava samostojeću intimu Grada što je ostala nedostupna nama prolaznicima i posjetiocima Dubrovačkih ljetnih igara. Za junacima Benićeva spomenara svi možemo zajedno žaliti, zato što ih nismo poznavali.

Stjepan Ćosić - Zoran Grijak:

Figure politike - Lujo Vojnović i Robert William Seton-Watson,

Hrvatski državni arhiv, Zagreb, 2012.

U društvu leksikografa i povjesničara lako se može čuti da je britanski političar i državnik Seton-Watson bio jedan od najmudrijih zapadnjaka koji su se, uopće, bavili njima nadasve napornim i teško razumljivim balkanskim pitanjima. S druge strane, brat conte Iva Vojnovića - Lujo - zadnjih je godina postao bliži novoj generaciji čitatelja zahvaljujući ponovljenim izdanjima svojih knjiga i pisama. Sparili su ih povjesničari Stjepan Ćosić i Zoran Grijak u knjizi “Figure politike”. Pogledi Vojnovića i Seton-Watsona na južnoslavenske sukobe i mirenja i danas mogu biti od koristi.

Lara Černicki i Stašo Forenbaher: Starim cestama do mora,

Libricon, Zagreb, 2012.

Knjiga o starim cestama, što vode od Zagreba prema moru, jedan je od najlepršavijih povijesnih pregleda izašlih u posljednje vrijeme. Bicikli na kojima su ih prokrstarili autori, sudeći prema priloženoj slici, nedohvatni su za mnoge od nas. Trebalo je imati snage i strpljenja da bi se od praktičnog putnog vodiča Jozefinom ili Karolinom složilo zanimljivo i čitko štivo o zaboravljenim vremenima i ljudima. Fraza “putovati u dubinu zemlje” ovom je knjigom dobila rijetko postvarenje. Sva ona mjesta koje su moderne poveznice Zagreba i Rijeke, na primjer, zaobišle, dobila su u ovo dvoje biciklista vjerodostojne branitelje.

Andrea Feldman:

Imbro Ignjatijević Tkalac - Europsko iskustvo hrvatskog liberala, 1824. - 1912.,

Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2012.

Andrea Feldman ispisala je životopis Imbre Ignjatijevića Tkalca ne samo kao “europsko iskustvo hrvatskog liberala 1824. - 1912.”, već nadasve kao zanimljiv životopis sa svim potrebnim dionicama. Kada slijedi Karlovčanina na studij u Pariz, Feldman o njemu piše kao o jednom od studenata koji traže istinu između odabranog studija i ljepotica noći. Panoramskim uvidom u XIX. stoljeće, kako europsko, tako i manje obrađeno hrvatsko, autorica daje cjelovitu sliku prošloga vremena. Biranjem “krupnih” akcenata unutar odabrane teme ona dovršava portret jednog života i rada, što itekako imaju veze sa suvremenošću.

Ivo Goldstein:

Zagreb 1941. - 1945.,

Novi Liber, Zagreb, 2012.

Još kada je izlazila u feljtoniziranom obliku, knjiga profesora Goldsteina privukla je veliku pozornost javnosti. Širinom svoga pristupa, a posebice okretanjem “novopovijesnim” malim ljudima i njihovim dnevnicima i zapisima, ova knjiga zauzima izuzetno historiografsko mjesto. Već navikli da se povijesni pregledi, kao i pojedini odsječci, temelje do isključivosti na analizi vlasti i njenih držaca - ovdje ustaškog marionetskog zlovlašća - moramo zastati na pristupu što ravnopravno uz njih tretira svakodnevicu koju dotični stvaraju i kojom upravljaju. Goldstein je vratio mjesto tzv. malom čovjeku u danom vremenu.

Snježana Koren:

Politika povijesti u Jugoslaviji 1945. - 1960. - Komunistička partija Jugoslavije, nastava povijesti, historiografija, Srednja Europa, Zagreb, 2012.

Već samim naslovom knjige, nastale iz doktorske disertacije, autorica je upozorila na mnogoznačnost riiječi “politika”. Uz politiku povijesti, moglo bi se govoriti o politici geografije, glazbe ili plesa. Dakle, o društvenom, institucionalnom odnosu prema određenom segmentu općeg znanja. Analizirajući nastavu povijesti, i prateću historiografiju, za prvih 15 godina SFR Jugoslavije, Koren je prokazala očekivanje vlasti, ali i učenika koji su odrastali prema određenom modelu njemu.

Hrvoje Klasić:

Jugoslavija i svijet 1968.,

Ljevak, Zagreb, 2012.

O tome što je bila 1968. doznavalo se do sada u prijevodima inozemnih autora. Dakako, Pariz i Njemačka imali su o tome prvi glas. Međutim, ovdje je daleko bliže, da se ne veli važnije, sve ono što se događalo u Beogradu, Zagrebu ili Ljubljani. Pozivajući se na dokumente o studentskim gibanjima u ondašnjoj Jugoslaviji, ali i na razgovore s pojedinim njihovim protagonistima - kao što je Inoslav Bešker, povjesničar Klasić napravio je pionirsko djelo o buntu studenata protiv “crvene buržoazije”, o prvom masovnijem pokretu koji je doveo u pitanje tada najljepši i najsavršeniji od svih svjetova, Titov.

Ante Lešaja:

Knjigocid - Uništavanje knjiga u Hrvatskoj 1990-ih,

Profil - SNV CHB, Zagreb, 2012.

Penzionirani sveučilišni profesor primio se jedne od najmračnijih strana naše novije povijesti. Teme uništavanje “nehrvatskih” naslova u javnim knjižnicama nakon demokratskih izbora 1990. Lešaja se pozabavio onim najglasovitijim slučajevima “nestanka” knjiga, posebice onih tiskanih ćirilicom i ekavicom, dakle srpskih izdanja. Mučna, opsežna i nezaobilazna knjiga koja potvrđuje da ništa, ni nacija, ni država, ni samo nebo, ne može opravdati ljudsku glupost i zlo.

Amir Muharemi:

Turska - Uvod u povijest, unutarnju i vanjsku politiku,

Novi Liber, Zagreb, 2012.

Hrvatski diplomat Amir Muharemi uspio je u svojoj knjizi sročiti obuhvatni a sažeti pregled prošlosti i suvremenosti Turske. Pisao je o njenoj borbi da zadrži svoju sekularističku narav i prevlada svaki religijski ili rasni pritisak. Utjecaj ove zemlje na globalnom planu, od Afganistana do Sirije, njen geostrateški položaj, kao članice NATO-a, ali i njena većinska muslimanska vjeroispovijest čine je važnim faktorom u suvremenom svijetu. Muharemi objašnjava zašto.

Katarina Nina Simončič:

Kultura odijevanja u Zagrebu na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće,

Plejada, Zagreb, 2012.

Analizirajući kulturu odijevanja u Zagrebu na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, pokazanu i na brojnim autentičnim ilustracijama, Simončič je pokazala da moda odslikava daleko više od jednog prevladavajućeg načina odijevanja. Čitanjem starih novinskih oglasa pokazala je da su žene nekoć jednako i s punim pravom težile, baš kao i danas, velikim grudima. Nisu računale na pomoć kirurškog noža, već na neke druge metode. Autorica piše i o tome kako su naše prabake i šukunbake preživjele pod stisnutim korzetima, te zašto ih nisu skidale.

Slobodan Šijan:

Kino Tom - Antonio G. Lauer ili Tomislav Gotovac između Zagreba i Beograda,

Hrvatski filmski savez - Muzej savremene umetnosti, Zagreb-Beograd, 2012.

S obzirom na opsežnu monografiju koju je Hrvatski filmski savez posvetio konceptualnom umjetniku, performeru i filmašu Tomislavu Gotovcu, činilo se da je o njemu mnogo toga rečeno. A sada se pojavila knjiga kultnog srpskog filmaša Slobodana Šijana (“Ko to tamo peva”) u kojoj Gotovca doživljavamo na drugi način. Nakon što je napustio posao bankovnog službenika u Zagrebu, Gotovac je otišao na studij filmske režije u Beograd. Kako je snimio svoje prve filmove, utjecao na mlade umjetnike, glumio u nekim zabranjenim filmovima (“Plastični Isus”) Šijan piše s puno znanja i emocija.