“Od svega mi je najvažnije - živjeti” ili kako je to antologijski kazao Federico García Lorca “Lo que más me importa es vivir”, poručuje svojom poetskom zbirkom “Pjesnik u Andaluziji”, umnogome se naslanjajući na Lorcu, Nathalie Handal, francusko-američka pjesnikinja palestinskog srca i korijena. Knjiga je ovih dana objavljena i u nas, u prijevodu Damira Šodana i izdanju nakladnika Druga priča.
“Mislim na tu rečenicu cijelo vrijeme, ona je poput eha u meni. Najvažnije je živjeti, pogotovo to osjetite u Palestini ili nekoj drugoj zemlji svijeta gdje je konflikt, gdje ljudi pate i otkud su mnogi protjerani. Slušajući o tome, te ljude obično ne doživljavate kao pojedince, ne gledate njihova lica, ne znate njihove priče, vidite i čujete samo politiku. Uzmete li minutu da pogledate nekoga u lice, da porazgovarate, vidjet ćete da sve što majka želi jest nahraniti dijete, dati mu obrazovanje i šansu da živi dobar život. Jer, u zoni sukoba nema života, tamo je život na čekanju. Ljudi se bore za mogućnost da dišu, da žive, da se smiju”, govori Handal.
Kršanska obitelj iz Betlehema
Rođena u egzilu, na Haitiju, njezina kršćanska palestinska obitelj iz Betlehema raseljena je svijetom od 1948. Živjela je u Francuskoj, na Karibima, na Bliskom istoku, posljednjih 15-ak godina je u Americi. Američko je državljanstvo, pamti, dobila na dan kad je Obama položio zakletvu za prvi predsjednički mandat.
“Nas Palestinaca je 12 milijuna, od toga je polovica raseljena svijetom. Niti jednom Palestincu koji je u egzilu nije dopušteno vratiti se za trajno u domovinu”, upozorava na politiku koju kroji Izrael. Ipak, svake godine odlazi na Zapadnu obalu i u Gazu, ostane koliko joj viza dopusti, koliko traje dozvola izraelskih vlasti za posjet okupiranoj domovini. “Ja dolazim iz te betlehemsko-jeruzalemske kulture koja se, otkad je konflikta, pretvorila u palestinski identitet. Palestinaca ima od Australije do Poljske, od Južne Afrike do Toronta, od Kube do Japana. No, nebitno je gdje smo rođeni, većina nas i dalje smo prvenstveno Palestinci, više povezani s našim korijenima, negoli s mjestom gdje smo rođeni.”
Lorcu je otkrila davno. “Kad sa 17 godina kažeš svojima da želiš biti pjesnik, odvrate: ‘Nađi si posao i prestani sanjariti’. Lorca je bio dojmljiv, ohrabrujući i imao je velik utjecaj na mene.”
Njezina zbirka “Pjesnik u Andaluziji” svojevrsni je hommage Lorcinoj “Pjesnik u New Yorku” za koju je pjesnik dobio inspiraciju 1929., 1930., u vrijeme kada depresivan, na rubu suicida, studira na njujorškoj Columbiji, sveučilištu gdje Handal danas podučava kreativno pisanje.
Ne samo zbog njegovih stihova i životne priče, pjesnik kojeg su ubili Francovi fašisti, pobrinuvši se pritom da mu se ni grob ne zna, autorici je dojmljiv i stoga što stiže iz Andaluzije gdje se susreću i komuniciraju islam, kršćanstvo i židovstvo, što umnogome zrcali i nekadašnju Palestinu.
Pjesnikinja bez materinjeg jezika
Nathalie Handal unatraške putuje Lorcinim stopama, on iz Andaluzije dolazi u New York i na Columbiju, a ona iz New Yorka i s Columbije odlazi u Andaluziju. Nakon povratka oboje pjesnika grozničavo pišu, stvaraju zbirke koje pričaju o otkrivanju izgubljena sebe, o potrazi za suživotom.
“Moj je impuls bio otići u Andaluziju, regiju gdje je zaživjela convivencia ili koegzistencija. Tamo gdje su nekad, u islamskoj Španjolskoj, u vrijeme Kordobskog kalifata u 10. i 11. stoljeću te u vrijeme maurske vlasti, kršćani, židovi i muslimani živjeli zajedno jedni pokraj drugih u relativnu miru, skladu, razumijevanju”, objašnjava.
Handal je pjesnikinja - bez materinjeg jezika. Rodbina joj je rasuta svijetom, odrastala je govoreći razne jezike, za obiteljskih okupljanja u istoj se rečenici miješaju arapski, engleski, francuski, španjolski, talijanski... Kako je naposljetku, pitam, odlučila pisati na engleskom?
“Na mnogo sam načina imala moj jezik, bila je to neka simfonija raznih jezika u mojoj glavi. Sanjam, govorim i razmišljam na svim tim jezicima. Kad sam sa svojom obitelji, oni govore sve te razne jezike pa ću ih automatski miješati, tako mi živimo, tako pričamo.
Američka kultura je jako otvorena, za razliku od američke politike. Nisam ja izabrala engleski, američki engleski je izabrao mene, to je zbog njegove otvorenosti i širine. Dopustio je da i neki moj engleski u njemu zaživi. Prepoznali su da, makar jesam dio američke literarne scene, dolazim s međunarodne scene autora koji pišu na engleskom, ali imaju “svoj” engleski. Konačno, što to znači američki engleski? Ako ste s Juga, sa Srednjeg zapada ili ako pripadate afričko-američkoj kulturi, imate neki svoj engleski.”
Unatoč svim tim adresama i jezicima, unatoč činjenici da piše na engleskom, dom joj je, kaže, Mediteran. “Sredozemlje i masline, to je pejzaž mog identiteta. Kada ga vidim, znam da sam kod kuće. Duboko sam povezana s tim krajobrazom i temperamentom. Kad živiš u egzilu, dio dislokacije je i da ne prepoznaješ sebe u krajoliku niti u temperamentu ljudi. Pa, kad stigneš tamo gdje možeš vidjeti sebe, to je doista moćan osjećaj. Dođeš, zastaneš i kažeš si: ‘O, ovdje se prepoznajem! Ja dolazim od nekuda!’ Jer, nakon toliko godina egzila počinješ preispitivati samoga sebe. Čak i ako ti srce i duša točno znaju otkud si, ipak se preispituješ. Drugi ljudi čine da se počneš preispitivati, stalno ti postavljaju pitanja jesi li doista Palestinka , tko si .”
Zagreb iz prenatalne faze
Surađivala je s velikim palestinskim i svjetskim pjesnikom Mahmudom Dervišem. “Derviš je bio stidljiv čovjek, nije želio skretati pozornost na sebe i većina ljudi nije ga niti prepoznavala, nije znala da je to on. Bio je introvertiran, ali kada bi se popeo na pozornicu, dobio bi silnu snagu i uvjerljivost, njegova poruka je prodirala, zaokupljala. Moć njegovih riječi nas je ujedinjavala. Kao mlada djevojka, prije nego što sam ga upoznala, Derviš je meni bio Palestina, on je bio onaj koji mi je govorio o Palestini, donosio Palestinu, čitajući njegove stihove mi smo mogli biti tamo, ispod maslinova stabla, na Galilejskom jezeru, u poljima, mogli smo omirisati Palestinu. On je činio Palestinu dostupnom, živom, davao nam dozvolu da živimo tamo gdje nam ne dopuštaju vratiti se. Čitati njegovu poeziju bilo je kao otići kući. Surađujući s njim, razgovarajući, slušala sam kako je taj čovjek imao najnevjerojatnije metafore za sve oko nas. Kada bih ga nešto pitala, odgovarao je ili objašnjavao u metaforama. Primjerice, ako sam ga upitala da mi objasni neki politički događaj, situaciju, emociju, učinio bi to metaforama, kroz slike. Recimo, ne sjećam se što sam ga točno pitala, ali pamtim da mi je odgovorio: ‘Ako imaš kuću i dopušteno ti je ići samo u jednu sobu u toj kući, baš nigdje drugdje u cijeloj kući…’ Tako bi govorio da bi mi objasnio stvari. Kad je Derviš umro, Palestinom su danima na razglasa puštali njegov glas i stihove.”
Za Zagreb je, priča, vezana još iz prenatalne faze:
“Moji su studirali u Švicarskoj, majka je bila trudna kad su putovali po nekadašnjoj Jugoslaviji. Pričali su mi kako su Hrvati u vlaku mami oslobodili pola kupea da se ispruži, makar je vlak bio krcat. Ovdje sam se oduvijek osjećala jako dobrodošla.”
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....