Ako vam se dogodilo da su se bitan predak i potomak razmijenili, mimoišli na ovome svijetu, da je onaj prvi, možda vam majka ili otac, otišao moguće baš dok se ovaj drugi spremao doći na svijet, rastao u utrobi, razumjeti ćete zašto je Etgar Keret razdoblje od sedam godina svojega života koje su na ovom svijetu dijelili njegov sin i njegov otac nazvao “sedam dobrih godina”.
Točno tako zove se i u nas nedavno objavljena Keretova knjiga (Fraktura, prijevod Andrea Weiss Sadeh).
Makar je sin Lev, danas jedanaestogodišnji dječak, slučaj je htio, rođen za jednog od bombaških napada u Tel Avivu, a Keretov otac u sebi nosio iskustvo holokausta; kompliciranom životu unatoč, bilo je to, govorio mi je Keret za susreta u Zagrebu, prije godinu i pol dana, “sedam dobrih godina”.
Razgovarali smo ponovo, ovih dana, povod je bilo hrvatsko izdanje te, njemu vrlo osobne knjige koja, makar pisana na hebrejskom, u Izraelu nije objavljena.
Daleko od toga da su politički razlozi spriječili pisca, među desničarima i Likudovim glasačima nepopularna, a rado čitana u muslimanskim zemljama Bliskog istoka, da ovaj naslov objavi kod kuće.
“Moj sin ne želi da ovu knjigu čitaju njegovi prijatelji i njihovi roditelji. U njoj kao njegov otac pišem puno o odnosu s njim. Kad sam mu kazao da bih to objavio, odvratio je: ‘Ne vidim prednosti u tome da ljudi znaju više o tebi negoli u tome da ti znaš više o njima.’ Objaviti, ali samo izvan Izraela, bio je na koncu kompromis koji smo nas dvojica dogovorili. Nadam se da je i ovo dokaz da na Bliskom istoku ponekad možemo napraviti kompromis”, kaže Keret.
Iskustvo holokausta
Zanimljivo je da je “Sedam dobrih godina” prvo objavljeno - u Turskoj. “Turska je jedna od zemalja gdje su moje knjige najpopularnije. Jako sam ponosan na to. Sudjelovao sam na mnogim književnim susretima u Turskoj i tamošnja je publika među najboljom koju sam ikada sreo. Afganistan, Maleziju i Iran s mojom izraelskom putovnicom ne mogu posjetiti, ali tamo mogu i dospijevaju moje priče. Činjenica da kroz te tekstove mogu imati vrlo osobne dijaloge s ljudima s kojima inače ne bih mogao razgovarati, čini da se osjećam sretan što sam pisac.”
U knjizi na njemu svojstven humorističan način, govoreći o vlastitoj obitelji, progovara o izraelskoj svakidašnjici. Oboje njegovih roditelja preživjelo je holokaust, svako je iz tog vremena ponio bitno, formativno iskustvo. “Otac je bio nevjerojatan optimist. Jednom sam ga pitao kako netko tko je svjedočio takvom hororu može sačuvati tako pozitivne, optimistične stavove. Odgovorio je da je kroz ta grozna iskustva prošao jako rano u životu i da je sve što mu se dogodilo poslije toga bilo puno bolje: da su ljudi bili bolji i pošteniji, da je nasilja oko njega bilo manje itd …
‘Pretpostavljam’, kazao mi je, ‘da mi je život pokazao da stvari mogu postati bolje i ja i dalje čekam da postanu još i bolje i iskreno vjerujem da se to može dogoditi.’ Moja je majka u holokaustu izgubila roditelje. Većim dijelom djetinjstva nije imala roditeljsku brigu i autoritet pa je postala prilično divlja, nije imala nekoga tko bi joj kazao kad je vrijeme stati. Ta dječja neobuzdanost je ono što sam uvijek volio u njoj, taj njezin slobodni duh”, govori pisac.
Pitanje kompromisa
Rođen je u politički kakofoničnoj obitelji. Je li kod kuće naučio umijeće kompromisa, za koje se zalaže u pitanju izraelsko-palestinskog sukoba?
“Roditelji su oduvijek imali razmišljanja desne orijentacije, sestra mi je ultra-ortodoksna židovka, brat radikalni anticionista, ljevičar. Ja pripadam umjerenoj liberalnoj ljevici. Otac je uvijek govorio da je podržavati neku političku ideologiju vrlo nalik podržavanju nekog nogometnog kluba: to nije izbor koji možeš racionalno braniti. Govorio je i da je bitno upamtiti da, iako se možda ne slažemo po političkim stavovima, imamo na umu da nam je želja ista: učiniti svijet boljim mjestom te da su naša neslaganja samo oko toga koji je najbolji način da stignemo na to mjesto kojem svi težimo.”
Je li izraelsko-palestinski kompromis moguć? “Kompromis je nužan za obje strane i nesumnjivo je u interesu obje strane. Problem je da to traži neku dozu optimizma, puno vjere, koja liderima u regiji obično nedostaje.”
Koliko je sklon kompromisima kad je riječ o vlastitom životu?
“Ljudski odnosi s onima koji su nam najbliži nisu ništa drugo negoli kontinuirana serija kompromisa. Kad nekoga volimo, ne želimo ga prisiljavati da čini ono za što mi mislimo da je dobro, već tražimo kompromis s kojim obje strane mogu biti zadovoljne. Neki kompromis vide kao poraz ili nedostatak integriteta i slažem se da određene kompromise ne treba činiti; ali, općenito govoreći, kompromis je nadaleko jedini način na koji ljudi s različitim planovima i vjerovanjima mogu živjeti skupa u miru.”
Dotičući se holokausta, komentiramo zakon što ga je ovih dana donijela Poljska a koji sankcionira upotrebu izraza “poljski logor smrti” za koncentracijske logore koje su nacisti držali u okupiranoj Poljskoj. Poljska desna vlada drži da “poljski logor smrti” pogrešno sugerira da Poljska dijeli dio odgovornosti za holokaust. Keret kratko kaže: “Najbolji način na koji neka zemlja može pokazati svoj integritet jest da dopusti da se slobodno govori o njezinoj prošlosti i identitetu. Nitko ne može ostatku svijeta nametnuti neke stavove i poglede pomoću zakona i prijetnji. Jedini način da doista promijenite razmišljanja ljudi jest da im dadete slobodu govora.”
U knjizi, pišući o antisemitizmu, nekada i danas, među ostalim, na jednom mjestu, stoji:
“Ništa ne može bolje izbaciti na površinu Židova u vama od boravka u Istočnoj Europi.” Na tom mjestu, iako više usput, spominje i Zagreb. Kako se osjeća u Zagrebu? “Moja supruga govori da imam nadnaravnu moć pronaći svastiku u svakom gradu koji posjetim. Vidio sam ih nekoliko u Hrvatskoj, ali nisam tamo, kod vas, nikada iskusio, na svojoj koži, bilokakav oblik antisemitizma. Mislim da su Hrvati dosta nalik Izraelcima i meni je lako u Zagrebu osjećati se kao kod kuće”, govori.
Percepcija svijeta
Često dolazi u Europu. Kakvom mu se čini posljednjih godina? “Cijeli svijet se mijenja, postaje manje racionalnim i više emocionalnim. Mnoge ljude kao da manje zanima istina, a više subjektivna percepcija svijeta oko njih.”
Interesantno je da je njemačko izdanje Keretove knjige preveo Daniel Kehlmann. Pitam ga kako je do toga došlo, makar, znajući koliko i jedan i drugi, i u formalnom i u neformalnom razgovoru, naglašeno svijet gledaju kroz prizmu vlastita roditeljstva te često pričaju o svojim sinovima, gotovo da me i ne čudi Keretov odgovor:
“Oduvijek sam obožavao Daniela kao pisca. I njegov je sin iste dobi kao moj Lev. Daniel je također izgubio oca s kojim je bio blizak. Pomislio sam da bi on bio najbolji prevoditelj ove knjige. Pristao je pročitati knjigu, unaprijed mi je kazao da nikada nije preveo niti jednu knjigu. A kad ju je pročitao, rekao je da mu se čini kao savršen izbor za njegov prvi prijevod.”
Ponešto je bizaran, a i mnogoznačan podatak da su Keretove knjige među najčešće ukradenima po izraelskim knjižarama. Kako to komentira? “Mislim da su mnogi od mojih čitatelja siromašni studenti koji nemaju novca za kupovati knjige. Ne mislim pri tome da je krasti knjige ispravna stvar, ali kad netko uđe u rizik da ga uhvate i kazne samo zato da bi pročitao moju knjigu teško je to ne doživjeti kao kompliment.”