ESEJIST KOJI JE PROPISIVAO PISCIMA ŠTO I KAKO TREBA PISATI Od optužbi na račun Krleže do snova o nezavisnoj Hrvatskoj

Bogdan Radica (1904 – 1994) pripadao je esejistima koji bi propisivali piscima što i kako treba pisati.

U tom pogledu, uostalom, nije bio “nevin” ni sam Miroslav Krleža, koji je Rilkeu, primjerice, spočitavao kako treba živjeti. Pa prigovarao zato što gostuje po velikaškim dvorovima. Ali opet, “Fric” je volio i prevodio njegove elegije.

U knjizi “Živjeti - doživjeti” (prir. Božidar Petrač, DHK) zanimljiv mi je dio posvećen upravo Krleži, od “Otvorenog pisma M. K.” do teksta “Krleža: Post mortem” (87 – 167). U mnogočemu ovi se tekstovi poklapaju.

U osnovi, Bogdan Radica je tražio od Krleže da podigne svoj glas i javno progovori za hrvatsku stvar. Vrlo konkretno: zašto se bard nije založio za stradale pisce i javne ličnosti poslije Hrvatskog proljeća? Kako može Milovan Đilas u Corriere della Serra pisati o stradanju Hrvatske, a jedan Krleža šuti. I tome slično.

Takav stav bio je Krleži poznat. Slično su ga napadali komunisti, zato što nije krenuo “po šumama i gorama”. I jedni i drugi prozivaju pisca zato što nije onakav kakvim ga vide. Nikome od njih nije dovoljno Krležino djelo. Po nekoj promidžbenoj, pa propagandnoj logici, bio bi veći pisac da je bio “bolji Hrvat”, odnosno komunist.

Slične zamjerke Radica niže kao publicist. Njegovi tekstovi i jesu prije kulturno-politička publicistika nego esejistika. Uostalom, pisca izravno optužuje: “Da li je Krleža ikada pomislio da je i on kriv za gubljenje moje domovine, tog najstrašnijeg rušenja ljudskih prava, moje i tisuća i tisuća Hrvata, rasijanih diljem svijeta?”. Predbacuje mu to što nije spasio Milu Budaka, “isto tako značajnog hrvatskog književnika”, koji je njemu, Krleži spasio život u NDH.

Odavde Radica dolazi do žalosnog zaključka: “Kriterij, koji je ipak vladao u NDH, da treba sačuvati književnika, nije vladao u komunističkoj satrapiji, nego su čak i stari Kerubin Šegvić i Niko Bartulović bili likvidirani na strašan način, nedostojan čovjeka prema čovjeku.” Zaboravio je Radica da je “krasna” NDH “očistila” deset od 12.000 Zagrepčana židovskog podrijetla. I mnoge druge.

Na više mjesta Radica navodi da mu je Augustinčić rekao: “Nama Krleža nije trebao. Mi smo trebali Nazora upravo zato što nije bio ni marksist ni komunist, nego nacionalistički bard.” To znači: ni njegovi ga nisu htjeli. “Spao” je na Radicu, koji svjedoči: “Meni je bilo kao da me grom udario, kada me je Krleža zamolio da kod Kardelja interveniram, da bi ga se konačno priznalo i prihvatilo.”

Nakon 1945. i posjeta FNRJ Radica je otišao u doživotnu emigraciju, u SAD. Bio je te sreće pa doživio samostalnost Hrvatske, koju je proročki predviđao u svojim tekstovima. Uspio je kod Enesa Čengića pročitati Krležinu opasku: “Radica nije bio uvijek protiv mene. Nekad je i drugačije pisao.” I posjetio je sanjanu, nezavisnu domovinu.

Bez obzira na moje “ideološke” primjedbe, knjiga Bogdana Radice je zanimljiva, kao pogled na socijalističku Hrvatsku izvana. No, prema uvodnom tekstu u njoj, a to je “Autoportret Bogdana Radice”, za pravo intervju koji je s njim vodio Karl Mirth 1965. za Nikolićevu Hrvatsku reviju, čini se da je Radica još neotkriven publicist i da bi trebalo objaviti neke od njegovih tekstova iz američkih novina i časopisa.

Tekst “Tragična lekcija Jugoslavije svijetu” Radica je objavio listopada 1946. u Reader’s Digestu, a seriju članaka na istu temu u The New Republicu. Riječ je o nekoliko stotina, “možda i tisuću članaka”.