Drama o političkim promjenama kroz živote jakih žena

Da na ovim prostorima vrijeme kao da ubrzano teče, svako malo zavrti se nova mijena, pravila uvode i bahate se novi pobjednici, kažnjavaju se svježi gubitnici i usputne, kolateralne žrtve, nije to tako rijetko vidjeti češljajući obiteljske historiografije mnogih ovdašnjih familija i u stvarnom životu, a ne samo u literaturi.

“Tri zime” kroz obiteljsku priču nudi pogled u političke i društvene promjene, uglavnom turbulencije 20.st. “Četiri generacije žena u ovoj kući i niti jedno muško”, već odmaknule 2011. konstatira muž jedne od žena u čijoj se obitelji muškarci ne rađaju, a oni pak što ih te snažne žene biraju većinom su bitno slabiji, manje upečatljiviji od njih.

Adaptacija na hrvatski

U drami Tene Štivičić, što ju je nedavno objavila Hena.com, u obiteljskoj priči o međusobnom nepovjerenju i solidarnom podržavanju te uvijek novim previranjima, pratimo i ponešto povijesne kulise iz 1918., 1945., 1990. i 2011. Riječ je o prijevodu, zapravo adaptaciji, tekst je izvorno napisan na engleskom, po narudžbi engleskog kazališta, izvođen u londonskom National Theatreu, 2015. u Americi nagrađen Susan Smith Blackburn nagradom, važnim priznanjem duge tradicije što se dodjeljuje dramatičarkama za djelo pisano na engleskom jeziku. Sama ga je autorica potom prenijela u hrvatski, jezik na kojem bi se ti zamišljeni ljudi i minuli događaji, s obzirom na prostorni i vremenski kontekst, u realnosti i odigrali.

Hrvatskom izdanju dodana je i na engleskom neobjavljena scena, “Četvrta zima”, koja se zbiva za Pijane novembarske noći, 1918., kad je u Zagrebu organizirana čajanka u počast srpskim časnicima, koji su tih dana pristigli u Hrvatsku na poziv privremene vlade Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba. Na njoj su bili i političari iz kruga Vijeća SHS te nekoliko bivših austrijskih časnika, koji su nakon rasformiranja Austro-Ugarske pristupili vojsci Vijeća, među kojima i potpukovnik Slavko Kvaternik. Krleža, koji se ondje zatekao slučajno, glasno protestira kad Kvaternik uzima riječ u namjeri da nazdravi srpskim kolegama. Čini mu se nepriličnim da baš Kvaternik nazdravlja oficirima Srbije u kojoj je još jučer vješao ljude. Baš u toj se noći i u obitelji iz drame raspliće odnos koja će potom za generacije što dolaze ostati tajnom. “Mislim da je drama u ovom obliku kompletna. Četvrta se scena sad neće izvoditi u HNK, možda jednom, u nekoj kasnijoj izvedbi. Ali, kako mi je ta, četvrta scena, draga i kako ona otkriva neke detalje koji u drami nisu rasvijetljeni, stavila sam je u hrvatsko izdanje. Smještena je u poznatu Pijanu novembarsku noć, a to je datum koji britanskoj publici apsolutno ništa ne znači. Pa tako, umjesto da doda drami jednu razinu, što bi bio slučaj kod nas, taj je politički kontekst, tamošnjoj publici potpuno nepoznat, samo dodatno opterećuje. Da sam je uvrstila u englesku verziju, trebala bih provesti dosta vremena pojašnjavajući što taj datum znači, i to bi ispalo prilično ekspozicijski, deskriptivno”, objašnjava Štivičić.

‘Kriva’ imena

U drami što ocrtava kako se mijenjaju vremena, predratne, “buržoaske” ideje, sad političkih gubitnika, zamjenjuje partizanska vlast, roditelji novorođenčadi ipak daju “neutralna” imena, jer se nikad ne zna koji će nomen nekim budućim vlastima parati uši. Otac s “krivim” imenom naivno pita partnericu: “A šta kažeš na ‘Maša’? S ruskim imenom ne možemo pogriješiti.”

Ima tu i ljubavi koja nadilazi ideologiju i spaja naoko nespojive, one što u biografiji imaju “od krivog imena do krive strane” i pobjednike. Majka, za koju kćeri kažu da je bila “ekonomična s nježnošću”, umire 1990., netom prije još jednog rata, a preobrazba i konformizam sad već generacije unuka govori da je i suvremena, poratna Hrvatska, zemlja u kojoj iz doma svakih nekoliko desetljeća jači tjeraju slabije, gdje snaga i sila diktiraju, među ostalim, i što je vlasničko pravo.