Tlapnja o bezuvjetnoj ljubavi nanosi mnogo boli. Mnogi ju ne prežive. U idealnom slučaju bezuvjetnu ljubav trebao bi pružiti bog, ali u našoj kršćanskoj tradiciji ni toga nema: taj Bog okrutni je patrijarh koji nas kažnjava i za misao nemilu mu, nekmoli djela. Da bi se bezuvjetno voljelo, uvjet je savršenstvo. Dakle, ako nas ni Bog ne voli kad mu nismo po volji, kako će krhko i grešno ljudsko biće? Nikako. Zato je ta tlapnja opasna: nesvjesno je pokupimo, pounutrimo, gradimo život na očekivanjima od drugih, drugi grade život na očekivanjima od nas – i naposljetku sve se uruši u razočaranjima i čemeru. Nitko nije kriv: dali smo što smo mogli, nisu nam rekli da ljubav koja se podrazumijeva traži dodatne napore i odricanja od sebe.
A riječ je ovdje o roditeljskoj ljubavi, majčinskoj i kćerinskoj ljubavi – navodno uvijek bezuvjetnoj, savršenoj, neupitnoj. Osim kad nije. A kad jest? U ljubavničkoj ljubavi ćemo se prilagoditi, ili nećemo pa je neće biti, što bi rekla Cvetajeva: "Srodstvo po krvi grubo je i trajno, srodstvo po izboru tanušno je." Srodstvo po krvi navodno obvezuje – što je još jedna tlapnja jer srodstvo po izboru može biti otpornije samim time što je fleksibilnije na životne mijene. Zato što kad je riječ o srodstvu po krvi šutiš što se gore osjećaš, a u srodstvu po izboru krikneš ili odeš.
Oduzeta nagrada
To je tema bezvremenskog, kanonskog romana Magde Szabó (1917.–2007.), mađarske spisateljice koja je, makar i postumno, upisana u vrh europske književnosti. Doduše, nije to bilo bez opstrukcija: dodijeljena joj je 1949. najvažnija mađarska književna nagrada Baumgarten, da bi joj odmah bila oduzeta, ona dobila otkaz i zabranjeno joj je objavljivanje. Nije se dala smesti, pisala je a kad je ponovno počela objavljivati kritika je bila opčinjena postmodernizmom pa je njezin "staromodni" stil prezirala. Kako to biva, vrijeme je potaracalo pomodnosti, a Szabó je ostala na tronu književnosti koja se obraća stvarnim ljudima i njihovim unutarnjim previranjima.
U mađarskoj provinciji umro je Vince, ostavio je udovicu Etelku i kći Izu. Bio je uvažavan građanin, sudac kojeg su kaznili desničarskih 1920-ih jer je donio pravednu presudu za sirotinju, u skladu sa svojim ljevičarskim uvjerenjima. Živjeli su krajnje skromno dok ga nisu rehabilitirali 1946. i isplatili mu zaostatke dovoljne da kupi kućicu za svoju malu obitelj. Iza im se kasno rodila, čuvali su je kao zjenicu oka. Završila je medicinu, nakon rastave od kolege Antala, preselila se u Peštu, pacijenti je obožavaju, kolege cijene, kupila je stan, a roditelje uzorno obilazila jednom na mjesec i obilno ih darivala stvarima. Nakon 49 godina braka, Etelka, koja je bila posve posvećena mužu, izgubljena je – osim boli gubitka, nema o kome brinuti, što je bila svrha njezina života. Kad su pokopale Vincea, Iza je odlučila da će majka živjeti s njom, a kuću će prodati. Majka je o tome stvorila brojne iluzije, od toga kako će joj opremiti stan starim namještajem, do toga što će joj kuhati. No, u Budimpešti ništa se od toga nije dogodilo: Iza većinu stvari nije preselila, ima kućnu pomoćnicu koja kuha, radi po cijele dane, starica je prepuštena sama sebi. Nije se prilagodila velegradu, a i kako će kad joj je 75. Pokušavaju one uspostaviti neki odnos, ali svaki propadne: Iza je materijalistica, Etelka idealistica, naviknuta na skroman život u kojem se sve popravlja, krpa jer "voljela je plemenito pohabane stvari koje odaju pošteno siromaštvo". Kći zasipa majku novcem i ne vidi da joj treba nježnost i stari život. Starica ne shvaća da Iza živi novim životom: karijera i novac su bitni. Doduše, ima vezu s piscem Domokosom, ali ni njegovo uplitanje u odnos dviju žena nije bilo uspješno.
Zemlja, vatra, voda, zrak
Kuću je kupio Antal, nježan i pun ljubavi prema starici usprkos tome što joj je bivši zet. Ona je naumila napraviti spomenik mužu jer je na to obvezuju ne samo osjećaji nego i novac na štednoj knjižici. Kad je spomenik gotov, vraća se u mjestašce i bol je razdire. Antal je želi uzeti k sebi shvativši da će je Iza "otjerati u grob, kao što je umalo ubila i mene". Priča se razrješuje tamo gdje je i počela. Jedina koja to ne shvati do kraja je Iza. Voljele su se uvjetno: obostrane geste nisu bile prepoznate kao ljubav.
U izvorniku naslov romana je Pilátus, što postane jasno tek na kraju: Iza pere ruke od svega, voljela je majku, sve joj je pružila – u smislu: sve joj je kupila: "Umrla si, sirota dušo, a za tebe sam pokušala sve za što je čovjek uopće sposoban, ali ti nisi znala što bi s time. Ja sam nedužna." Učiniti sve prema pravilima nije ljubav! No, ni Etelka ništa nije kriva: voljela je kćer, onu djevojčicu iz provincije. Autorica ne zauzima stranu, samo ih obje ispisuje, bolno, bez dijaloga, ulazeći u njih obzirno, ne voajeristički. I tu se slomite, barem sam se ja: one se vole ali se ne razumiju i ne prihvaćaju. Doduše, Iza je emocionalni invalid, zato ju je Antal ostavio, toliko je savršena da uništi sve oko sebe. Kad je bila mala, nisu joj smjeli pjevati baladu o mrtvoj djevi…
Znakovito je Szabó imenovala poglavlja, prema drevnim osnovnim elementima: zemlja, vatra, voda, zrak. U "Zemlji" starica se suočava sa smrću i blatnim grobom; u "Vatri" boluje i žaluje, sabire svoj život i sve u njemu – ljude i stvari, doživljaje i male radosti; u "Vodi" se rasplinjuje u modernom stanu na peštanskom bulevaru, utapa se u samoći; u "Zraku" vraća se korijenima, udiše uspomene i izdiše zadnji dah.
Plemenito je davati, ali primati je jednakovrijedno, čak i kad nije savršeno.
Magda Szabó
Izina balada
prev. Lea Kovácz
V. B. Z.
Zagreb, 2023.