Dogodilo mi se to bez upozorenja. U doba kad sam pohađao srednju školu učiteljica me pozvala da čitam naglas. Obuzeo me, niotkuda, iznenadni strah, savladao me. Kao da sam se cijeli pretvorio u strah. Ustao sam i istrčao iz učionice. Primijetio sam velike oči učenika i učiteljice koje su me pratile iz učionice... - ispričao je norveški pisac Jon Fosse u četvrtak za svečanog govora u Stockholmu u povodu Nobelove nagrade za književnost.
"Poslije sam svoje čudno ponašanje pokušao objasniti time da sam morao na toalet", nastavio je svoju priču Fosse. "Vidio sam na licima onih koji su slušali da mi ne vjeruju. I vjerojatno su mislili da sam poludio, da, da sam na putu da postanem lud. Pratio me taj strah od čitanja naglas. Kako je vrijeme prolazilo, smogao sam hrabrosti zamoliti učitelje da me čitanja naglas oslobode. Neki su mi povjerovali i nisu to više tražili od mene, neki su mislili da ih zavlačim. Iz tog iskustva naučio sam nešto važno o ljudima. Naučio sam mnoge stvari. Vrlo vjerojatno nešto što mi omogućuje da danas stojim ovdje i čitam naglas publici. Sada gotovo bez imalo straha."
Tajno mjesto u sebi
"Što sam naučio? Na neki način kao da mi je strah bio uzeo jezik i kao da sam ga morao vratiti. Da bih uspio, to nije moglo biti po tuđim, već po mojim uvjetima. Počeo sam pisati svoje tekstove, kratke pjesme, kratke priče. I otkrio sam da mi je to dalo osjećaj sigurnosti, suprotan od straha. Na neki način u sebi sam pronašao mjesto koje je samo moje i s tog sam mjesta mogao pisati ono što je samo moje. Sada, otprilike pedeset godina kasnije, još uvijek sjedim i pišem - i još uvijek pišem s ovog tajnog mjesta u sebi, mjesta o kojemu, iskreno, ne znam ništa više osim da postoji. Norveški pjesnik Olav H. Hauge napisao je pjesmu u kojoj čin pisanja uspoređuje s djetinjstvom, gradnjom u šumi koliba od lišća, puzanjem u njih, paljenjem svijeća, i osjećajem sigurnosti u mračnim jesenskim večerima. Mislim da je ovo dobra slika kako i ja doživljavam čin pisanja. Sada – kao i prije pedeset godina."
I u prozi i u poeziji, kazao je pisac, pokušava napisati ono što se "najčešće uobičajenim govornim jezikom ne može riječima reći".
"Pokušao sam izraziti ono neizrecivo, što je navedeno kao razlog da mi je dodijeljena Nobelova nagrada. Najvažnija stvar u životu ne može se reći, samo napisati, da izvrnemo poznatu izreku Jacquesa Derride."
Pisanje ga, dalje će Fosse, podsjeća na glazbu. Nekad se, u mladosti, bavio glazbom, potom prestao i posvetio se pisanju. Pišući je pokušavao prenijeti nešto od onoga što je doživio svirajući. "To je ono što sam radio tada - i što još uvijek radim", objašnjava.
Loše i dobre kritike
"Moje su prve knjige imale dosta loše kritike, ali sam odlučio kritike ne slušati, samo vjerovati sebi, držati se svog pisanja. Da to nisam učinio, prestao bih pisati nakon što je prije četrdeset godina izašao moj debitantski roman ‘Raudt, svart‘ (Crveno, crno). Kasnije sam dobivao uglavnom dobre kritike, a počeo sam dobivati i nagrade – i tad sam pomislio da je važno nastaviti istom logikom, nisam slušao loše kritike, ne treba dopustiti ni da uspjeh utječe na mene, već se čvrsto držati svog pisanja, držati ono što sam stvorio. Mislim da sam to uspio i stvarno vjerujem da ću tako nastaviti i nakon što dobijem Nobelovu nagradu."