Bora Ćosić u Berlin je otputovao polovinom studenog 2019. Tri mjeseca zatim nastupila je korona, obustavljena je većina privatnih putovanja, vrijeme je proticalo uglavnom u čekanju da virus posustane, ali je virusovo vrijeme, očito, poteklo mnogo sporije od vremena naših života. Prvih dana srpnja 2020. poštom mi, na kućnu adresu, stiže paketić s knjigom, poslan iz Rijeke. Knjiga je upravo objavljena u Beogradu, kod Flavija Rigonata, u njegovoj kući Lom, koja posljednjih godina objavljuje Ćosićeve knjige. Naslov: “Dnevnik 2013 - 2020”. Posljednji nadnevak je 15. maj 2020, i u cijelosti glasi: “nema ko, našao sam u nekoj staroj belešci, nemam volje da to dalje razjašnjavam, nema ko, ovde i uopšte!”
Tom sioranovskom, rezigniranom gestom završava svijet koji, međutim, nipošto nije rezigniran. Uostalom, o kakvoj bi to rezignaciji moglo biti riječi u dnevniku, koji do svog čitatelja, pretvoren u knjigu, stiže mjesec i pol dana po upisanoj posljednjoj rečenici, i šest mjeseci pošto je autor otputovao u Berlin, tako da čitatelj, htio ne htio, posljednju dionicu dnevnika čita kao pismo čovjeka s kojim se prethodnih mjeseci, ili već koju godinicu, po Zagrebu gotovo svakodnevno družio.
Ćosić je, to znam kao njegov čitatelj, Krležin pisac. Ili je Krleža Ćosićev. Uglavnom, obojica svijet opisuju cjelinom svoga jezičnog iskustva. Po tome, na žalost, danas je jedinstven: načelno piše srpskom ekavicom, uz vrlo jaku primjesu karakterističnih kroatizama, današnjih, živih, ali i onih djetinjih, reklo bi se agramizama, iz djetinjstva u Zvonimirovoj. Pritom, neke riječi on će ispisati u ijekavici, ili će najednom, iz nekog razloga koji će pažljivom čitatelju biti bjelodan, sasvim skrenuti u čistu hrvatsku ijekavicu, da bi se ubrzo vratio ekavici, onoj i onakvoj kakvu ponajvećma duguje Milošu Crnjanskom, srpskim realistima, Miki Mišu i Politikinom zabavniku, tetkama i ujacima, odrastanju na Zelenom vencu… Kao malo kome, danas, Bori Ćosiću biografija se, privatna i intelektualna, zrcali u jeziku. Tu je sasma Krležin.
On je avangardist. Ali: “Kakav sam ja to avangardist, kada mi ne bi ni za živu glavu palo na pamet da se maskiram, da se prerušavam, da nosim transparente, da glumim u dečjem pozorištu, da se družim sa crnim panterama, da se trpam u gungulu demonstranata, da fotografišem pekare u četiri ujutro, da jašim konja, da se ludiram na biciklu i u jedrilici, da se veselo kreveljim u kameru, da idem unatraške, a sve to, uz svoje filmove, činila je celog veka Agnes Varda, koja ovih dana umače svetu.”
On je, međutim, sasvim nekarakteristično za avangardiste, dokumentarist, realist, rasni pripovjedač, romanopisac velikog zahvata, koji je u stanju ispratiti Krležu po pustim krajevima, kojima se ovaj kretao, ne nalazeći si premca ni sugovornika u kulturi koju je stvorio. Bora Ćosić neke je lijepe godine svoga života provodio družeći se s očevima beogradskog nadrealizma i radeći na filmu. Za razliku od Krleže, nikad nije bio usamljenik, ali je trajno ostao izopćenik, pojava s ruba, s građanske i s revolucijske margine.
Iz Beograda se iščupao 1991. Za Rovinj vezan vodenim korijenom lokvanja, nekog specijalnog, morskog. Odabranim zavičajem, već je tridesetak godina Berlinčanin. Savršeni Europljanin, emigrant. Ali u tom je njegovom čupanju, koliko god bilo konačno i nepovratno, ovo zanimljivo: i sada, ne samo u svojim davnim knjigama, Bora Ćosić najbeogradskiji je beogradski pisac. A istovremeno: “Posle osamdeset godina, u istom zagrebačkom kraju (oko Kamaufove), isti zvuk: neko pili drva.” On je pisac gradova, knjiga, filmova, željezničkih stanica: “Jedan zaboravljeni dadaizam šumadijskog seljaka koji na beogradskoj željezničkoj stanici pita ‘kad polazi danski kraljevski voz’, misleći naravno na dnevni voz za Kraljevo.”
U njegovom dnevniku nema privatnih okolnosti, sitnog realizma i neplaćenih komunalija. Tako, recimo, ne znamo gdje se u kojem trenutku Ćosić nalazi, a uglavnom stalno nekamo putuje. Katkad ne znamo ni što mu se to, zapravo, događa, jer on ne vodi računa o tome hoće li svaka baba shvatiti o čemu on to, nego mu je važna samo moć teksta kojem će sam uvijek biti idealni čitatelj. A koješta ga zanima, na koješta reagira: “Šta znače ovi buljuci električnih romobila, koji preplavljuju velike evropske gradove, ako ne da svojim veselim trotinetstvom, potresli su jednu učmalu populaciju, upućujući je natrag, u zemlju, iz koje smo svi, u detinjstvo. Kao što pomama sa tetoviranjem vraća u nevino vreme urođeničko. Svet očito ide unazad.” Ovih nekoliko romobilizirajućih riječi vrijede Krleže.
Ćosićev kanon, ustvari kanon njegove estetske, čitateljske, gledateljske i slušateljske svakodnevice, ali i memorije, krajnje je striktan, te za današnje kritičarske i pseudokritičarske šmizlice, zagrebačke koliko i beogradske, zapravo je skandalozan. U životu, kao i u umjetnosti, biva tu Brace Dimitrijevića, Josipa Vanište, Marine Abramović, Medijale i njezinih otpadnika, Danijela Dragojevića, Irene Vrkljan, Tarkovskog, Michaela Hanekea, Šostakoviča, Konstantinovića, ali onda Marka Pogačara i Tatjane Gromače.
O Gromači piše s onom vrstom čitateljskog obzira i poštovanja kakvo ona nikad nije doživjela - a niti neće - od vlastite generacije, ili od one nadrkane i šupljoglave zarezovske profesorčadi i žgepčadi koja bi da naokolo nešto kanonizira i određuje. Ćosićev “Dnevnik 2013 - 2020” svome čitatelju pruža neku vrstu zaklona i sigurnosti u mišljenju i življenju, kakve u nas nije bivalo od Krležinih vremena, i od vremena Krležine međuratne esejistike, s tom, opet, razlikom što se pod Krležinu strehu sklanjala ordija nedovršenih, uprosječenih i nikakvih, i što se pod Krležinom strehom i dan danas lijepo živi i parazitira po kojekakvim leksikografskim zavodima i na inim krležinskim, krležološkim i krležomanijačkim sinekurama, dok je pod Ćosićevom strehom uglavnom pusto i prozračno, i to na obje strane, beogradskoj i zagrebačkoj.
On nije čovjek plitkih uvida. Premda vedar, ljubitelj sitnoga, skrivenog, loše prikrivenog, poklonik psihoanalize i mondenih vremena doktora Freuda - čime se, dijelom, služio i u romanu “Doktor Krleža”, jednom od najvažnijih, a svakako i najnepročitanijem hrvatskom romanu našega doba - čak i sklon efektnim trivijalnostima, naravno prije nego što postanu dosadne i pretvore se u opća mjesta, Ćosić o čemu god da misli, govori i piše, čini to nastojeći da pod svaku cijenu dođe do posljednjih istina i zaključaka.
Pa se onda tako, čitajući “Selidbu”, a možda i “Rod”, bavi mojim antiroditeljstvom i bezdjetnošću, a onda i mojom konstatacijom, koja, istina, može biti fikcija koliko i gola istina, da majku nikad nisam volio. A kad čita “Dvore od oraha” bavi se formom, frojdističkim putem priče unatrag. U oba je pristupa, fikcionalnom i nonfikcionalnom, romanesknom i privatnopsihologijskom, neobično tačan i precizan. On knjige čita, a ljude promatra na način kakav se u današnje vrijeme u našem svijetu gotovo i izgubio. Ali zar upravo to nije razlog što je tako malo danas velikih umjetničkih naracija, a sve je puno konfeta i pirotehnike?
“Ružnoća revolvera za mene je neupitna. Dok visi na nekom zidu, kao što su negde okačene kuhinjske potrepštine, može to biti predmet ovog ili onog ‘dizajna’, ali pridodata ljudskoj ruci pretvara ovu u ekstremitet kripla, znak invalidnosti čovekove šake. Samo ona pritajena zver u ljudskoj spodobi može u ovom videti dobrodošlu anatomsku ekstenziju homo sapiensa, Mc Luhanove vrste. Revolver među čovjekovim prstima ovima ništa ne dodaje, nego im oduzima. Ne znam šta je bilo u glavi onog izuzetnog sineaste, da ove dokaze ljudske zločestoće kolekcionira po svojim zidovima.” Ćosić ne kaže, ali sineast je Živojin Pavlović, koji je bio i sakupljač pištolja i revolvera, ispred kojih se rado fotografirao, pa i za onaj nekoć slavni intervju u zagrebačkom Startu, prije četrdesetak godina.
Premda ga spomene uzgred, ne uskrativši priznanje njegovoj filmskoj veličini, Ćosić tobož nehotice sahrani Pavlovića, a s njime i cijeli jedan raspištoljeni muški svijet i tevelajtovski muški princip, deklarirajući krajnje nedvosmisleno svoje nepripadanje njima. I ne daje on pritom ni pet para za političku korektnost, nego govori o ekstremitetu kripla, o invalidnosti čovjekove šake s revolverom u ruci. Važan je ovo detalj i u ovoj knjizi, i u Ćosićevoj poetici, i važna tačka razlikovanja u odnosu na Krležu. Ovaj je, naime, bio vojni kadet, neostvareni ratnik, militant koji je mrzio rat, a u najstrašnijim danima svoga života, u Zagrebu 1942. i 1943, bio je sam svoj vojni analitičar dok se bavio stanjem na istočnom i afričkom frontu.
Ćosić je, pak, antivojnik, protivnik sporta i sportskih uspjeha (Ovako Ćosić o neimenovanoj Sandri Perković: “Hoće li neko objasniti ovoj zaluđenoj, drometarskoj našoj devojci, da peto po redu odličje što ga je polučila, dobila je samo zarad daleko bačenog komadića pleha na onu livadu. To bi moralo biti jasno i, takođe zaluđenim, vođama njene nacije, da ona sprava u njenim rukama diskobolke i dalje ostaje taj komadić željeza i ništa drugo.”), i dok tako nastupa on je, Ćosić, reakcionar sa stanovišta svake nacionalne revolucije. Njegova je revolucija estetska i etička, što onda nužno znači i posve individualna, gubitnička. Zato je on avangardist do kraja, a ne pjesnik na predsjedničkom brodu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....