Jokha Alharthi sveučilišna je profesorica arapskog, rođena je i živi u Omanu, prva je spisateljica iz te zemlje čija je knjiga prevedena na engleski, i ne samo prevedena već ubrzo nakon toga i nagrađena međunarodnim Bookerom, jednom od u svijetu najprestižnijih književnih nagrada.
Za roman “Nebeska tijela” autorica Alharthi i prevoditeljica romana Marilyn Booth dobile su 50.000 funti, i ono što s nagradom Man Booker International uvijek ide i autorima je važnije od novca – knjiga je dobila brojne prevode, na nju je svrnuta pozornost urednika u izdavačkim kućama širom svijeta. “Nebeska tijela” od lani su prevedena na dvadesetak jezika, a u nas ih je, u prijevodu (s engleskog, ne s arapskog) Mirne Čubranić, objavila Hena com.
Roman čija se radnja događa u Omanu napisan je dok je Jokha Alharthi bila na doktoratu u Škotskoj. Do engleskog prijevoda koji joj je otvorio put ka Bookeru, a potom i prijevodima na druge jezike, autorica je došla ponešto i zahvaljujući prstu sudbine.
Traženje nakladnika
Dogodilo se da je njezin mentor na doktorskom studiju otišao u mirovinu, na upražnjeno mjesto došla je Marilyn Booth, stručnjakinja za suvremenu arapsku književnost. Jokha Alharthi je, nevezano uz rad na svojoj doktorskoj disertaciji, mentorici pokazala rukopis romana. Marilyn Booth se ono što je pročitala toliko svidjelo da je odmah, a da nisu imale izdavača, ponudila prevesti roman. Nakladnika, pokazalo se, nije bilo lako naći. Na koncu je knjigu 2018. objavila mala nezavisna škotska izdavačka kuća.
Jokha Alharthi kroz sudbinu triju sestara pripovijeda o tranziciji Omana iz tradicionalnog seoskog patrijarhalnog društva u kojem se islam miješao s lokalnim spiritualnim vjerovanjima i praksama, zemlje koja je među posljednjima u svijetu ukinula ropstvo, tek 1970., u urbanu državu koju je podigla nafta.
“Nebeska tijela” Jokha Alharthi je počela pisati nekoliko mjeseci nakon što je rodila kćer, obitelj se teško snalazila u Edinburghu, bili su primorani često mijenjati malene podstanarske stanove. U to se doba, prvih dana majčinstva, hrvala i sa stresom doktorata, makar je pisala disertaciju o arapskoj poeziji tekst je, jasno, trebalo napisati na visokoj akademskoj razini engleskog, što ranije nije radila. “Nebeska tijela” počela je pisati, kasnije će rekonstruirati, kako bi se, od sve te nelagode koja se nakupila, sklonila u materinji jezik.
Kaže da je to roman koji je nju “spasio”, pomogao joj da prebrodi te napete mjesece. Proučavanje arapskog i arapske književnosti daleko od kuće donijelo joj je i mogućnost da iz drugačije perspektive vidi vlastitu kulturu. Pamti da se jedne večeri vratila u stan, uspavala dojenče pa sjela uz kompjutor i spontano počela pisati na arapskom.
Jokha Alharthi je odrasla u građanskoj omanskoj obitelji u kojoj se dugo drži do jezika, unuka je pjesnika, nećakinja pjesnika. Pamti kako joj je djed kao djevojčici, kaže, stalno recitirao stihove, često pokušavajući kroz pjesničke slike i metafore dati poruke vezane uz svakodnevicu, životne situacije u kojima bi se našli, kroz poeziju ispričati joj svoj stav.
One večeri u Edinburghu kad je počela pisati “Nebeska tijela” osjećala je, kaže, golemu potrebu izraziti se, pisati u svojem materinjem jeziku. Pisati što god. Bilo što. Samo pisati, biti na terenu koji joj je poznat, koji prianja uz nju, moći posve artikulirati ono što joj je tad bilo bitno izraziti, a što u engleskom, koliko god ga dobro poznaje, nije mogla.
“Nebeska tijela” nisu njezin debitantski roman, prije njih objavila je tri zbirke pripovijedaka, te još jedan roman i već je neko vrijeme razmišljala o drugome, imala u glavi nejasan kroki likova, radnje… “Bila sam daleko od Omana, pomalo nostalgična. Inspiracija je došla od toga da sam bila udaljena od kuće, a došla je i iz nekih događaja iz omanske povijesti, socijalnih, kulturoloških, političkih koji su danas ponešto već zaboravljeni”, kaže autorica u razgovoru za Jutarnji list.
Sretna knjiga
Jokha Alharthi dodaje da joj je pisanje na materinskom jeziku u tom trenutku bilo kao povratak u maternicu, dalo joj osjećaj sigurnosti koji joj je tad, u stranom svijetu, trebao.
Knjiga je na arapskom objavljena 2010., autorica je danas naziva svojom “sretnom knjigom”. “Mislim da su knjige kao ljudi, neke imaju doista sretne živote, a ova je knjiga dobila jako puno pozornosti i kod čitatelja i kod publike.”
Jokha Alharthi danas živi u Muskatu, profesorica je na tamošnjem sveučilištu. Ima osam sestara i četvoro braće, a u doba kad je rođena nije bilo vrtića, te je njezin otac, državni službenik, krivotvorio datume na njezinim i dokumentima njezine braće, da bi djecu poslao u školu ranije.
Oman je, ističe autorica, u kratko vrijeme doživio goleme promjene. “Ljudi iz različitih područja”, kaže autorica u razgovoru, “imaju vrlo različitu percepciju Omana. U arapskoj kulturi, među Arapima, Oman doživljavaju kao manje bitno kulturno središte negoli je to Egipat ili Libanon. No, čitatelji u Indiji, primjerice, posebno na jugu, imaju snažan osjećaj povezanosti s Omanom, jer su duge veze između tih zemalja, a i puno Indijaca migrira u Oman radi posla.
Pa je za njih to bitno drugačija knjiga negoli što će, recimo, švedski čitatelj možda doživjeti ovaj roman. Kad razgovaram s čitateljima, najzanimljivija pitanja dobivam od onih kojima se moja knjiga svidjela kao priča, koji u njoj ne traže pokušaj da se ‘objasni’ Oman ili povijest regije”, govori Jokha Alharthi.
Booker joj je donio, kaže, mogućnost da je čitaju čak i u njoj geografski dalekoj Hrvatskoj, širom svijeta, ali i puno novih čitatelja u arapskim zemljama. “No, moj se život nakon Bookera zapravo nije puno promijenio. I dalje preko dana radim svoj posao na sveučilištu, a kad djeca navečer odu spavati sjedam pisati.”