Alphonse de Lamartine (1790. - 1869.) neobična je biljka. Rodio se 19 mjeseci nakon početka Francuske revolucije, a od mladih dana posve je moderan: majka mu je rano usadila respekt prema životinjskim životima i cijeli život meso mu se gadilo. Dapače, njegovi su vegetarijanski argumenti (u stihovima iz 1838. i 1849.) nanovo iskorišteni u 20. stoljeću. Također, pridonio je drugoj po redu, ali trajnoj zabrani ropstva u francuskim kolonijama 1848. godine, kao jedan od 27 utemeljitelja Francuskog društva za ukidanje ropstva. Ta "golema kolektivna monstruoznost", kako smatra Lamartine, ukinuta je 1794., da bi tu odluku Napoleon opovrgnuo 1802.
Nema sumnje da je Lamartineov kasni roman "Graziella" (1852.) dobrano autofikcijski motiviran, pogotovo ako znamo da je autora život od mlađahnog zgubidana dodirnutog depresijom preobrazio u ozbiljna pisca i utjecajnog političara. U romanu protagonist o Napoleonu, ali i o mladalačkom zanosu snažnom Republikom, opisujući svog domaćina, usput kaže: "Taj Rimljanin obožavao je revolucionarnu i filozofsku Francusku; prezirao cara i carstvo. Bonaparte je za njega, kao i za sve liberalne Talijane, bio Cezar slobode. Još posve mlad, dijelio sam iste osjećaje."
Lamartine rano djetinjstvo provodi sa sestrama i majkom u seoskoj idili Millyja, omiljeni župnik Dumont u njemu raspiruje vjerski žar, poslije čita Chateaubrianda, Vergilija i Horacija. Kao mladić više-manje živi kao dokoni zavodnik, a po stjecanju punoljetnosti otac ga postavlja na mjesto upravitelja općine. Godine 1811. i 1812. tumara po Italiji i upoznaje mladu Napuljku po kojoj će oblikovati slatku, nevinu Graziellu. Kasnije će, već u šezdesetima, u istoimenom romanu ispreplesti romantičnu književnost i sjećanje na vlastito sazrijevanje. Mladenačke dane potucanja po Italiji vješto je predočio u dirljivoj priči o želji za dubinskim upoznavanjem i izazivanjem života, ali i slučajnom, platonskom zaljubljivanju: lutajući s prijateljem, slučajno završe na napuljskoj ribarici jednoga starca kako bi naučili ploviti. Koji mjesec kasnije, tražeći zaklon od nagle oluje, čistom srećom uspiju pristati na otok gdje je starčeva rodna kuća, supruga, ali i unuka Graziella sa svojom braćom. Ovdje se upoznajemo s neiskvarenom i neobrazovanom djevojkom koja se, nakon smrti obaju roditelja, skrbi o mlađoj braći u djedovoj kući. Pouka priče jest donekle tragična: nemoguća je ljubav između kasti, barem tako smatra sirota Graziella. Ona vidi dubok jaz između svoga krajnjeg siromaštva i doplavljenog izdanka bogate francuske aristokracije. Naravno, roman objavljen prije 170 godina dijelom je i anakron, ali to je nevažno, čak i šarmantno. Jasno je da je Lamartine velik i talentiran pisac bogata, fluidna i aforistična stila, izvrsno dočaranog u prijevodu Mirne Šimat. Stege razdoblja romantizma u određenim su segmentima očigledne, no "Graziella" je istodobno svjedok jednostavnijeg, nevinijeg vremena i dirljiva posveta izgubljenim ljubavima - koje je u mladosti teško cijeniti dok još traju. Ukratko, taj snažan i kratak, ozbiljan roman kao da je stvoren za mediteranske ljetne vrućine. Sviđa mi se što autorova osobna priča daje pokriće pomalo nacifranom stilu "Grazielle": kao jedini nasljednik obiteljskog bogatstva, Lamartine je sestrama svejedno isplaćivao rentu. Iza nadahnutih pasusa o prirodnim ljepotama Napulja s početka 19. stoljeća i nježnih opisa neočekivane ljubavi za koju još nije bio spreman - stoji moralna osoba od formata.
Taj format ga je koštao: na kraju života mora sve rasprodati, praktički ostaje bez prebijene pare, piše da preživi, a ondašnji mu režim, kojemu Lamartine nije bio sklon, prepušta stan u pariškom 16. arondismanu, nedaleko od današnjeg Parka Lamartine. Njegova rodna općina danas se naziva Milly-Lamartine, ovom pjesniku u čast, što je kod Francuza zaista rijetkost.