Za novinara Jutarnjeg lista Vida Barića reportaža je više književni nego novinarski žanr, vrijedan dugoročnije pažnje od one koje joj daje dnevni novinski ritam, pa je sabrao svojih 16 najboljih izvještaja ove vrste, nastalih u razdoblju od 2017. do danas, te ih objavio u knjizi "Vrabac protiv dabrova i ostale novinske priče". Predstavljanje knjige održava se večeras s početkom u 18.30 sati u caffe baru Vespa u Ilici, a uz autora o knjizi govore i urednik Andrija Škare te likovni kritičar, komparatist književnosti te autor predgovora knjige Feđa Gavrilović.
- Reportaže su dokument vremena, govore istinu o vremenu, baš kao i, recimo, fotografija, kojima se uvijek vraćamo kako bismo se upoznali s razdobljima iza nas. Ali, istina je da je ona danas okljaštrena, svedena na nekakvu endemsku vrstu u novinama - gotovo eksces! - a njezini se žanrovski dosezi i izražajna sredstva sve slabije iskorištavaju. Prije su punokrvni reporteri, oni koje radije ubrajam u novinske pisce negoli u novinare, imali veći doseg, utjecaj i vidljivost, puno ih se više čitalo, a danas je riječ o jednoj opskurnoj, subkulturnoj gomilici koja tu nešto piskara dok svi klikću po clickbaitu ili istraživačkim tekstovima koji ruše ministre - govori Barić i dodaje da je baš zato odlučio sabrati svoje uratke, "kako bi se jednog dana znalo da u eri clickbaita i brze informacije ipak nije baš sve bilo tako brzo".
Iz njegovih se riječi može zaključiti da smatra da je reportaža danas prilično podcijenjena, čak i izbačena iz medijskog prostora. Zašto, po njemu, za nju nema dovoljno mjesta? - Nije stvar u prostoru, megapikseli su besplatni. Stvar je u vremenu, i sredstvima, jer za odlazak na put kako bi napisao reportažu trebaš auto, novac, kolegu fotoreportera. Mnoge si redakcije danas, nažalost, takav 'luksuz' ne mogu priuštiti. Ili im to nije prioritet. Pridodamo li tome i društvene mreže te činjenicu da za pisanje teksta danas niti ne treba ustati iz redakcije, pa i činjenicu da se redakcijama ne isplati slati reportera na teren po long-read tekst kada isti taj čovjek u redakciji može ubaciti deset slučajnih članaka tog dana i tako 'zaraditi' stotine tisuća klikova, čini se da ovo danas ipak nije doba reportaže. Osim za nekolicinu sretnika iz opskurne gomilice koji, uz sve druge dnevne zadatke u novinarstvu, nekako pronađu vrijeme i za reportažu - kaže Vid, jedan od sretnika.
Sabrani tekstovi razne su tematike; od priče po kojoj je cijela zbirka dobila ime, a u kojoj se čovjek prezimena Vrabac bori s dabrovima koji mu sabotiraju uzgoj ribe, preko potrage za Sotonom u Močvari, pa do aktualnih tekstova vezanih uz pandemiju i potres. - Vjerujem da su posebno važne one reportaže iz 'Vrapca', koje tematiziraju razne situacije oko potresa i koronavirusa, a kojima započinje knjiga. Mislim da je riječ o jedinstvenom, živom i neposrednom svjedočanstvu nevolja koje su nas zatekle, i u kojima još živimo, i sretan sam što je knjiga objavljena u ovaj čas, dok to sve još traje. U reportaži kojom otvaram knjigu, 'Tuga napuštenog grada', opisujem sablasno prazan Donji grad, trideset dana nakon potresa i usred tvrdog lockdowna. Stanari s kojima sam tada razgovarao uvjeravali su me da nikakve obnove neće biti, osim samostalnih projekata. Danas vidimo da je to tako i tu se 'Vrabac' pokazuje kao relevantan dokument vremena. I ne samo tu, nadam se - kaže autor knjige.
Bariću je, inače, ovo druga knjiga. Već je objavio zbirku satiričnih priča "Fiumanski, opet lažeš", koja je, kao i "Vrabac", objavljena u izdanju Shura publikacija. Nazire li se i treće izdanje? - Iduća knjiga se uvijek nazire, samo je problem što treba sjesti i napisati je - zaključuje Vid.