NOVI ROMAN 'INFERNO'

Dan Brown još je beskrajno zabavan, možda čak i najzabavniji pisac današnjice

Na svom terenu zabavne književnosti Dan Brown je naprosto nedodirljivi mag, nedostižan i neuhvatljiv

Dantolozi i povjesničari umjetnosti po svoj su prilici vrisnuli od užasa kad su načuli kako Dan Brown svoj najnoviji triler namjerava smjestiti u Firenzu i da još k tome želi uplesti Dantea i “Božanstvenu komediju”.

I prije Dantea, Dan Brown za dio je književne javnosti predstavljao sinonim za sve najgore što nudi moderna superkomercijalna beletristika: musaku banalnosti, površnosti, klišeja: opasni mainstream plus propaganda najgorih kapitalističkih i/ili novoliberalnih vrijednosti, neku kontaminiranu književnu estradu koju je najbolje zaobilaziti u širokom luku.

I kao da nije dosta što je taj Dan Brown “jedan od najčitanijih pisaca svih vremena” - kako prilično neskromno stoji u bilješci o piscu na kraju novog romana Inferno /V.B.Z., 2013) - već se sada mora petljati u tako svete stvari visoke kulture kao što su renesansa i Dante.

Megauspješne karijere

Ovu vrstu kritike ne treba tek tako otpisati kao bezvezno dociranje jer način na koji je Dan Brown uvaljivao klišeje i bezdušno trošio na desetke spisateljskih trikova kojima je napumpavao čitatelja/icu adrenalinom, zaista i nije ni bio ukrašen nekim literarnim oprezom: jahte nisu bile samo luksuzne već su morale biti četrdesetmetarske, zanimanja mahom džemsbondovska, karijere vrhunske i megauspješne, lokaliteti planetarno turistički poželjni, a slično je i s ukusom, hotelima, vinima i sličnim: sve kao da je ispalo iz nekog plejbojevskog žurnala “samo za muškarce”, u što su se Dante i renesansa -čak i kad su dio romaneskne intrige - morali uklopiti kao dio neke luksuzne scenografije.

Slično je i s književnim likovima: primjerice, ženski likovi - oni su dabome vitki, dugonogi i plavokosi. Brown doduše, velikodušno dopušta da šezdesetogodišnjakinje budu sjedokose, ali svejedno moraju biti poželjne i seksepilne.

Klanjaju mu se

Ne treba biti osobito promućuran da bi se vidjelo da je ovaj slabo prikriveni seksizam samo jedan od stotinu klišeja kojima Brown vješto trguje, no seksizam je u ovom slučaj baš interesantan: jednom od dva važna književna lika u novom romanu “Inferno” ne pomaže ni kvocijent inteligencije od 208: ona ipak mora biti mlada, vitka, dugonoga i seksepilna (naravno i opasna) i tokom čitavog romana mora se manje više otvoreno nuditi glavnom liku Robertu Langdonu, koji joj na kraju romana sućutno priopćuje da je “ipak prestar za nju!”, s čim se ona načelno slaže, ali mu ipak predlaže da joj se javi ako se predomisli!

A on, glavni junak Robert Langdon, kakva je to tek vreća otrcaniih klišeja! Dan Brown ga je u startu zamislio kao neku kolektivnu utjehu najširoj muškoj publici, kao neku vrstu priručnog self-help lika - i-ti-možeš-postati-James-Bond-samo-ako-to-zaista-želiš. On je zapravo napuhani Svatković i kao takav nehotično karikaturalan: nosi neke užasne sakoe i mokasine, što smatra primjerenim modnim ukusom, ali je spreman i na promjene jer ni “talijanska odijela nisu loša”!

Svi mu se klanjanju kao svjetski poznatom i uspješnom znanstveniku, premda se bavi nekom sumnjivom znanošću (simbologija), a sadržaj njegovih predavanja jedva da je na srednjoškolskoj razini.

U usporedbi s Danom Brownom, Stieg Larsson stvarno se doima kao da je čitav život bio basist u nekom opskurnom skandinavskom punk bandu!

Ali, znači li sve to da novi roman Dana Browna “Inferno” trebate zavitlati u zid, baciti u more, spaliti u kadi ili se već na neki drugi maštoviti način obračunati s ovim višestruko sumnjivim a možda i štetnim literarnim proizvodom?

Nikako ne, naravno, zaboga, jer Dan Brown je i u novom romanu, kao i u prethodnima, još uvijek beskrajno zabavan, pa možda danas i najzabavniji živi pisac uopće, što je ozbiljan kompliment jer književna industrija pod firmom zabave svakodnevno proizvodi stotine kojekakvih hibrida, uglavnom literarne prvorođenčadi, a i većina superkomercijalnih autora uglavnom su dosadnjakovići pa uz Dana Browna postoji samo još pet-šest autora sposobnih zakuhati pravu žanrovsku akcijsku zabavu.

Vješto i intrigantno

Kad slučaj Dana Browna premjestimo onamo gdje mu je i mjesto: na teren zabavne i ili popularne/trivijalne/žanrovske književnosti, zbiva se čudesan obrat: ono što nam se činilo nakaradnim najednom, u rukama pravog majstora pretvara se u vrline.

Na svom terenu zabavne književnosti Dan Brown je naprosto nedodirljivi mag, nedostižan i neuhvatljiv drugima poput Usaina Bolta, jer na terenu zabavne književnosti sve je dopušteno ako ste zaista zabavljač, ako ste sposobni zabaviti čitatelja, što u književnosti nikada nije bilo jednostavno.

Sve što Dan Brown smišlja i piše naprosto se sklapa na neviđeno lak i čitljiv način, a Brown je tip pisca koji ne gubi vrijeme na uvode i digresije i neke efemerije: on ni iz čega pravi atmosferu, likove, zaplete, smisleno uvodi nove motive, fabulativne linije, pobočne likove, i kao da posjeduje neko šesto čulo za smišljanje akcijskih scena koje čitatelje i čitateljice neizostavno ostavlja bez daha.

To su te znamenite čari trivijalne književnosti: sve smo to već vidjeli i pročitali sto puta, no Danu Brownu to uspijeva još jednom - po sto prvi put - ispričati i upakirati tako vješto i intrigantno, da su čitatelji, neovisno o iskustvu i stupnju načitanosti - razoražani i traži samo još. Nema nikakve sumnje da se Brown udvara najnižim čitateljskim strastima, ali on to radi tako neusporedivo vješto i inteligentno, da je naprosto glupo na tome mu prigovarati.

Žanrovska kritika

Dan Brown ne samo da nije originalan pisac, već uporno prodaje rješenja, konstrukcije i trikove koje je već iskoristio u svojim prethodnim romanima.

Čudesna Brownova moć sastoji se u nekom tajnom savezu s čitateljima: on kao da im obećava da će sve ono što se vidi i prepoznaje kao otrcano i jeftino naposljetku opet ispasti nekako drukčije, novo i, što je najvažnije, uzbudljivo.

Zašto se ipak čitatelji tako spremno i masovno uvijek hvataju na isti mamac? Zato što na kraju ovaj pisac ne vara čitatelja: on uporno piše o najgorim strahotama, paranojama i ludilima, i od motiva koji nisu ni malo zabavni pravi uzbudljivu i dinamičnu literaturu, no svi mi već unaprijed znamo da će se na kraju sve to nekako srediti.

I to je srce uspjeha ovoga pisca: on samo naizgled piše politički triler, ali to je samo žanrovska krinka: njegovi su romani čista pustolovna književnost, potaknuta Spielbergovim serijalom “Otimači izgubljenog kovčega”. Kao nekad Steven Spielberg, i Dan Brown uspješno rekonstruira sam arhetip pustolovne književnosti: glavni junak pustolovnog romana mora biti bijelac; Anglosaksonac, okretan i pošten, izložen neviđenim pogibeljima rješava nemoguće ili nerješive zadatke.

Brown je egzotičnu divljinu iz klasičnih pustolovnih romana uspješno zamijenio divljom egzotikom tehnologije i znanosti i taj ga je sitni pomak učinio modernim i aktualnim.

Za čitateljske mase

No njegovi romani su ipak eskapistička zabava, što mu i omogućuje da u isti roman utrpa genetski inženjering, biološki terorizam, Dantea i renesansu i da od toga proizvede savršeno saliveni književni proizvod, kakav je to svakako novi roman “Inferno”.

Ovaj roman je nesumnjivo vrhunska književna zabava za najšire čitateljske mase. Ako su vam se Brownovi romani i do sada dopadali, nema nikakvog razloga da ne pročitate “Inferno”.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. studeni 2024 12:29