Antologija suvremene makedonske poezije

"Da vidim Ohrid, da vidim Strugu"

Borislav Pavlovski

 /Vanesa Pandžić/cropix
Poslije više od četrdeset godina u nas je objavljena nova antologija suvremene makedonske poezije "Pronađena riječ" izbornika i prevoditelja Borislava Pavlovskog.

Među četrdeset pjesnika koje je profesor Borislav Pavlovski uvrstio u "Pronađenu riječ - Antologiju suvremene makedonske poezije" (Biblioteka Poezije Plus, HDP), jedan od najmlađih, Istok Ulčar (rođen 1996.) posvetio je pjesmu "Otkinuti dijelak oblaka" prethodnicima ili klasicima makedonskog stiha.

Prizvao je izrijekom Slavka Janevskog i Acu Šopova, pa posredno Blažu Koneskog pomoću "vezilje". Naime, u istoimenoj pjesmi Koneski je zatražio od "nje" da mu otkrije "kako da se rodi makedonska pjesan", i to pjesan iz dvije niti, prve: crvene - ona je "probuđena jeziva tuga" - i druge, crne - što je "čežnja svjetlom satrvena".

Makedonska poezija i tradicija rađale su se iz nacionalnog raspeća. Pa ipak, Ulčar je na prvom mjestu istaknuo pjesnikinju Danicu Ručigaj. Možda nije "na nivou" klasika, ali njezino se ime veže za "jezivu tugu": rođena u Skoplju ‘34., objavila je zbirku stihova ("Srebrne noćne igre", ‘60.) i poginula u potresu ‘63.

Zatečen "njenom izravnošću i rodnom osviješćenošću", Pavlovski pronalazi razloge za njezino uvrštavanje, u znak "štovanja i suosjećanja s njezinim prekinutim maštanjem". Ključ izbora iznašao je, dakle, u pjesnicima i pjesničkim razlozima. Od Janevskog, prvog u nizu, do mladih, svijest o odnosu tradicije i individualnog talenta skoro "eliotovski" postaje prepoznatljivim dijelom makedonske poetike.

Nezaobilazni toponimi

Pjesnik Janevski (1920. - 2000.) u "Sentimentalnom pismu" priziva "oca" makedonskog stiha Konstantina Miladinova (1830. - 1862.), citira: "Da vidim Ohrid, da vidim Strugu". Pismo je uputio u daleku 1862., kada Miladinov tamnuje u "zatvoru carigradskom". Pavlovski je objasnio: "Uz Dimitrija i Konstantina Miladinova povezuju se i zagonetne okolnosti njihovih smrti početkom 1862. u nekoj ‘prokletoj avliji‘, kao i neoznačena grobna mjesta u carskom Stambolu". Na čežnju uznika pjesnik gorko odgovara: "Ni Ohrid nećeš vidjeti ni Strugu/ni bilo što drugo". U "Solunskoj braći" Janevski je, pak, opisao južnoslavenske začinjavce: "Nevidjelica. Do Ćirila i Metoda".

image

antologija suvremene makedonske poezije "Pronađena riječ"

/Promo

U mlađoj pjesničkoj generaciji pjesmu Konstantinovu bratu Dimitriju uputio je dramatičar Jordan Plevneš (r. 1953.). Ovako je napisao Konstantin Miladinov: "Tamo po srce v kaval da sviram, s‘nce da zajdivit, ja da umiram" (kaval: vrsta frule). Zato se čini da je Koneski u "stendhalovske" boje zaodjenuo iskon, upravo braću Miladinov. Struga i Ohridsko jezero postaju nezaobilazni toponimi u književnosti i umjetnosti, pjesničko bratinstvo i "bezimeno" jezero lajtmotivi ostavljeni na brizi nasljednika, takorekuć utvrde identiteta.

Vjerojatno Aldo Kliman (r. 1950. u Bitoli), hrvatsko-makedonski pjesnik, nije slučajno "zaduhnuo" kaval u pjesmi "Odlazak". Zamolio je "stare drugare" da ga odnesu "tamo dolje, u Makedoniju": "Želim da mi srce u njoj kuca,/duša moja u njoj da pleše/uz kaval, gajde, zurle i bubnjeve./ Tamo mi je mjesto", tamo je "naša crna gruda". Imenovani instrumenti "tamo dolje" važni su kao ovdašnje tamburice.

Kliman je jedan od dvojice uvrštenih koji su objavili knjige na makedonskom i na hrvatskom; drugi je Radovan Pavlovski. Veze dviju književnosti uspostavljene su davno. U Zagrebu je 1861. izašao zbornik "Bugarske narodne pjesme" braće Miladinov. Sadržavao je "oko 660 većinom makedonskih i tek djelomice bugarskih pjesama". Taj pothvat pomogli su "izdašna potpora i interes" biskupa Josipa Jurja Strossmayera.

Rad na zborniku doprinio je tome što je Konstantin Miladinov prekinuo "individualnu stvaralačku šutnju". U Moskvi, tijekom studija objavljuje pjesmu "T‘ga za jug", "stariju" od istoimenog crnog vina. Drugi "zajednički" književni događaj jest knjiga Koče Racina od 23 pjesme, pod naslovom "Bijela svanuća" ("Beli mugri"), otisnuta ilegalno 1939. u samoborskoj tiskari Dragutina Špulera, "u prisutnosti autora".

Jezične niti

Tematizira "socijalnu problematiku angažiranom, ali i naglašeno lirskom intonacijom": "Otkako Lenka ostavi/košula tenka lanena/nedovezena na razboj/i na nalomi otiđe/tutun da redi v monopol" (nalomi: nanule; tutun: duhan). Ovom kultnom zbirkom Racin je "obznanio modernu u makedonskoj poeziji". Pavlovski je obrazložio cjelovitu razdiobu suvremene poezije nastale na njezinu tragu, ističući da razdoblje poetičkog pluralizma traje od 1952. do danas. Pjesnik jest vezilja jezičnih niti, čuvar tradicije poput Lenke. A jezik je tkanje. Pjesnik ne treba biti "najznačajniji makedonski lingvist", kao što je bio Koneski, da bi iskao poetsku ljepotu u višeznačnosti.

Koneski je, pišući pjesmu "Anđeo Svete Sofije", raskrilio vrata svetišta u Ohridu, ali isto tako onog u Carigradu: "Ti koji si toliko vremena proveo/pod žbukom, na zidu mračnom,/ponovno si slobodan u prostoru/zračnom". U pjesmi "Dijete zaspalo pored jezera" kaže: "Ti spavaš maleno/a jezero se zamislilo". U jezeru se vidio svaki kamičak. Ono je "kao majka", "nad dušom tvojom bdije". Jezero je čarobno, magično i antropomorfno poput freske. Uglavnom je bezimeno, pojavljuje se kao metafora "za van". Šopov mu naređuje, u pjesmi "Galebu koji kruži nad mojom glavom": "Zaroni u sve dubine"; njegove su vode neprozirne, crne.

Klasik Mateja Matevski doživio je jezero "visokim", i "neobuzdanom vodom", "čaškom na brijegu", "oboljelo" je i "gorko", "sklupčano u planini pod makijom magle": "Čovjeku nalik kome nema lijeka". Pred kraj života vratio se na isto mjesto kako bi napisao novu pjesmu istog naslova - "Jezero": "Nakon godina i snova mnogo/ponovno se vratih/na jezero", "zalutalo u skute bregova". Zaželio je da ga mrtvog polože uz jezero, "pored ove gorčine".

Kao da "jezive tuge" izviru iz jezera; primijetit će drugi pjesnik: "Jezero raste". Konačno, Svetlana Hristova Jocić (1937. - 2012.) imenovala je jezero u pjesmi "Ohridsko jezero pleše oro: teškoto". Ona pjeva: "Još jednom, teško oro, molim jezero./Taman naučih korak... Hop!/I: hop, još jednom!"

Kako su klasici pisali posvetnice pionirima književnosti i nacionalnoga identiteta, suvremenici ih pišu njima. Krug se pretvara u prstenasti lanac. Bitka za narodno oslobođenje i bitka za jezik vode se usporedno. Gordana Mihailova Bošnakoska (r. 1940.) ispisala je posvetu Blažu Koneskom, Risto Đ. Jačev (1942. - 2019.) Aci Šopovu, na kojega se pozvao i Vladimir Martinovski (r. 1974.). Treba dodati da je antologičar Pavlovski pronašao naslov antologiji u Šopovoj "Molitvi za jednu običnu ali još nepronađenu riječ", samo što ga je "preokrenuo", uračunavši međuvrijeme.

Jednosmjerno čitanje

U ovom kratkom, jednosmjernom čitanju ispada da su najmlađi jednako "jezerski" pjesnici kao i klasici. Oni su slatkovodni mornari koji na tradicionalna jedra napinju drevna jedra pomoću novih čvorova. Trebalo bi ih čitati kako zbog "gorčine", tako i zbog ritma. Njihovu "obalu" Pavlovski je raščistio i olakšao pristup čitatelju.

Posebna je dragocjenost njegove antologije predgovor. I to mimo precizne, stručne slike. U poglavlju pod naslovom "O nekoliko susreta - za mene nezaboravnih" niže zapamćenja što nam približavaju uvrštene pjesnike: "Na samom početku večere taj veliki pjesnik i lingvist (Koneski) upitao je može li izabrati vino kojim ćemo nazdraviti. Kako ne bi mogao? Izabrao je Cara Samuila. Crno vino. Jako i punog bukea. Ispijali smo ga s užitkom kao da smo to oduvijek činili zajedno. Nas troje: pjesnički laureat (Struških večeri poezije ‘81.), prelijepa i tako pametna Zoja Šanova i ja koji sam bio presretan jer sam sreo Čovjeka." Dajući ljudsko lice pjesnicima, Pavlovski ga daje cijeloj antologiji, jer "planine imaju smisla dok se netko penje po njima" (Ante Popovski).

Na kraju, makedonske pjesnike upoznao sam u antologiji "Novija jugoslavenska poezija" (Naprijed, ‘66., II). Izbor za "četiri kolijevke" jugoslavenske književnosti načinili su: Vladimir Popović (srpska poezija), Šime Vučetić (hrvatska), Fran Petre (slovenska) i Dimitar Mitrev (makedonska). Stihovima na izvorniku bio je priložen makedonski rječnik, uz svaku pjesmu. Drugim riječima, spomenuti klasici preživjeli su vrijeme, 60-ak godina. I samo još neki od nas ondašnjih čitalaca, koji smo na razrednim izletima pjevali "Biljana platno beleše", iz zbornika braće Miladinov. Bila je to i bit će naša pjesma.

Treba dodati da nova antologija Pavlovskog neće potamniti jednu ‘staru‘, onu koju su sastavili Petar Kepeski i Branislav Glumac već davne 1979. pod naslovom ‘Antologija suvremene makedonske poezije‘ – ilustrirao Ordan Petlevski. Bila je gotovo priručnik proteklih desetljeća, ostaje nezaobilazna referenca poezije slavenskog juga: na njenu suvremenost dodaje se ova, nova. q

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
07. studeni 2024 08:36