Izjavljivao joj je ljubav i na kineskome, a ona je njemu tepala ‘Severčino’

Više znamo o ljubavima Zelde i Francisa Scotta Fitzgeralda, Sylvije Plath i Teda Hughesa, Ernesta Hemingwaya i brojnih žena, itd., nego o ljubavima hrvatskih pisaca. Jesu li uopće voljeli, i koga; jesu li se međubno ljubili? Ovu situaciju mijenja opsegom tanka ali vrijedna knjiga koja dolazi iz Siska kako bi Zagrebu i svima nama vratila jednu dragocjenu urbanu legendu. Radi se o "Knjizi o Sunčani i Severu", nakladnika Aura, dakle o spisateljici Škrinjarić i pjesniku Josipu kao paru u ljubavi, a potpisuju je na koricama Lidija Dujić i romanopisac Ludwig Bauer.

Dokumenti ljubavi

Je li ovoj knjizi trebao potpis samo dvoje autora, ako u njoj "sam predmet", dakle Sunčana, ima čak tri objavljena teksta, a drugi, to jest Sever, također jedan? K tome, njihovu autorstvu treba pribrojiti i sačuvane razglednice što su ih Sunčana i Josip poslali jedno drugome 70-ih prošlog stoljeća.

No, sve su to sitničavi detalji, jer ova "Knjiga" o njima dvoma jednostavno slavi ljubav na prvome mjestu, i to njihovu ljubav, zahvaljujući " Sanji Pilić i Vlasti Sever-Vaniš", njihovoj "susretljivosti i materijalima". Dakle, kćeri Sunčane Škrinjarić i sestri Josipa Severa. Važan je to detalj koji baš svi čitaoci ne moraju znati, važan ne samo zbog sačuvane književne ostavštine već i zato što je Sanja Pilić još kao curičak iz Škole za primijenjenu umjetnost fotografirala svoju mamu, uglednu spisateljicu (Ulica predaka), percipiranu kao lektirnog pisca za osmoljetku, i njenog dečka, antologijskog pjesnika Josipa Severa, koji je od zbirke "Diktator" 1969. postao nezaobilazno mjesto svake i svih "bivših" i "čisto" domaćih antologija.

Kakvo je to čudo stupalo sa i za Sunčanom i Josipom, kakvo se nalazilo u foto-aparatu djevojčice Sanje? Ovdje objavljene fotke zrače ljubav između njih dvoje, ali i između svakoga od njih, i oboje zajedno, prema promatraču, prema bezvremenom svijetu mrtvih stvari. Ili je to, ipak, ljubav prema djetetu koje ih je fotografiralo u trenutku ljudske sreće. Baš zbog ovdje "donijetih" materijala, fotki na prvom mjestu, zatim i razglednica, njihov se sretan slučaj ljubavi doima skroz novim, praktički nepoznatim, čak i za one koji su ih poznavali za života.

Susret u kavani Corso

Kako je Škrinjarić nadživjela Severa, ona je u tekstu "Severilije" pisala o njihovoj vezi još 1995. Preštampao ga je Branko Maleš 2004. kada je objavio Severovu posthumnu zbirku "Svježa dama Damask trese" (Lunapark, Zagreb). Tkogod će ovdje i sada, u "Knjizi o Sunčani i Severu" ponovo pročitati: "Upoznala sam ga u kavani "Corso", onoj staroj, prostranoj, prije Richterovih adaptacija. Tamo je sjedio iz dana u dan sa Stojanom Vučićevićem, Sašom Meršinjakom i drugima." Nakon što joj je čitao pjesme iz "Diktatora", Škrinjarić je u svom čudesnom memoarskom tekstu zaključila: "Tako je počelo naše prijateljstvo, naša ljubav, što li? I poslije više od dva desetljeća ne mogu to odrediti. Bio mi je više od brata, manje od ljubavnika. (...) Dakako, bio je pijanac, ali i utjelovljenje kneza Miškina."

Pisma, razglednice

Posebna su vrijednost ove nevelike knjige faksimili pisama i razglednica koje su zaljubljeni slali jedno drugom. Severova pisma Sunčani čitaju se kao pjesme, on joj izjavljuje ljubav i na ruskom i na kineskom, svome Suncu javlja da je trijezan, ili pak poput nestašnog djeteta priznaje kako se ne drži obećanja da neće piti, potpisuje se kao Knez (Miškin) itd.

Sunčana pak sa svojih putovanja svom “Severčini” ili “Severlutku” javlja kako joj nedostaje, i da sjedi u slatkoj birtijici koja bi njemu bila baš po volji.

Severovu i njenu vezu najbolje je opisao romanopisac Bauer u zadnjem tekstu ove "Knjige o Sunčani i Severu": "On (Sever) jednim je skokom postao poseban, genijalni pjesnik, čovjek koji jedino u pjesništvu pouzdano zna što hoće. U vrijeme kada je trajala njihova veza, a za ljubav mi se čini da nikada nije prestala, Sever više nije čitao gotovo ništa osim stripova i novinskih naslova".

Smije li se izreći išta uzvišenije o ljubavi onih koji su bili među nama, i koji su sjenke kojima ćemo postati, prije ili kasnije, i sami?

Bauerov je tekst od posebne književno-povijesne vrijednosti. Ovdje namjernik doznaje da je Juraj Bedenicki, čije smo prijevode Bulgakova čitali, bio sisački profesor "zavičajcima" Baueru i Severu. Pisac, zatim, svjedoči o njihovu zajedničkom, studentskom "izletu u Rusiju" početkom 60-ih, o tome kako je Sever ondje upoznao "zaumnog" Kručonyha, i kako se iz Moskve vratio "sa samosviješću pjesnika". Prvi put Bauer je stavio na papir nešto o čemu je malo tko čuo od samoga Severa, nešto o čemu se samo šaptalo: "Roditelje su mu ubili ustaše".

Davni dogovor

Istovremeno, Bauer je zabilježio važna zapamćenja o pripremi preokretnog "Diktatora", upisao Trnsko velikim slovima na zemljovid književnog Zagreba, ali isto tako prokazao, i oduzeo mi, zagonetnog "Ljutovida" iz "Pjeva za feniksa" kao - sebe samoga, kao zbiljskog - Ljudevita. Pa ipak, čini se da Bauer ne bi ni zapisao ovaj dragocjeni tekst o mrtvom prijatelju da nije bilo "bauerologinje" Lidije Dujić - sve počinje od nje. Ona je 70-ih, kada se događala zbiljska "Knjiga o Sunčani i Severu", "krenula u školu". Zapisala je u đački blokić dvoje pisaca koje je tada poznavala: Viteza i Škrinjarićku.

Poslije je omiljenu spisateljicu upoznala i o njoj napisala scenarij za dokumentarac. "Nakon jedne promocije Lujinog romana u knjižnici na Krvavom mostu, upoznali smo Sunčanu s prijateljem i nakladnikom Bogdanom Arnautovićem iz Siska. 'Dugo razmišljam o tome da napišem nešto o Severu', rekla je. 'Zvalo bi se baš - Knjiga o Severu'. 'Rado ćemo to objaviti', odgovorio je Bogdan. 'Knjigu o Severu' nismo dočekali. Odlučili smo zato napraviti 'Knjigu o Sunčani i Severu.'"

Djelom i osjećajima

Za istinu, skupi književni instituti ne mogu učiniti za književnost ovoliko koliko su napravili spomenuti. Ovdje je davni dogovor, ljudska riječ stvorila dogovorenu knjigu. Ako su Irena Vrkljan i Zvonko Golob bili prvi par krugovaškog i potom razlogovskog književnog vremena, na njih se sada s punim pravom nadovezuju Sunčana Škrinjarić i Josip Sever, kako djelom, tako i osjećajima. Kao rijedak javni primjer velike ljubavi u književnosti na malom jeziku, dokazujući kako ljubav nije privilegij velikih i bogatih. (Tračeve o drugima ispuštam.)

Ako osjećaji još nisu potpali pod recesiju, kao moneta za potkusurivanje.