Postoje knjige zrelih, da ne velim starih pisaca kao što je “533 dana” Ceesa Nootebooma (r. 1933) što, s jedne strane, odbrojavaju dane ali donose, s druge, onu zericu mudrosti i rozina što ih sabire jedno dugo i predano postojanje u književnosti i čitaonici.
Pored nizozemskog klasika, Fraktura je istovremeno objavila “brojanicu” talijanskog kandidata za Nobelovu nagradu Claudija Magrisa (r. 1939). Za te zapisi od 2-3 strane, pod naslovom “Časovito” (prev. Ljiljana Avirović), sastavljene između 1999. i 2016., amblematičan je tekst “Lutalica i manekenka”.
Pripovijeda o Juliji Romanovoj (23) koja je sa svojim terijerom šetala po Mendeljejevoj postaji moskovskog metroa. Na njoj je još ranije izgradio stanište pas lutalica Maljčik. Kada je primijetio uljeza, zalajao je, pa je “gospodična munjevito iz svoje torbice izvadila kuhinjski nož, predmet koji baš i nije uobičajen među ruževima za usne, olovkama za šminkanje i eyelinerima, i ubola ga do smrti”.
Moskovljani su Maljčiku podigli brončani spomenik na tom mjestu. “Malo je vjerojatno da će Juliji Romanovoj, jednoga dana kad kucne i njezin čas, netko podignuti spomenik”, poantira Magris.
Kamo god putovao, npr. do Berlina, Istanbula ili Stockholma, Magris se vraća rodnom Krasu i posebice Grebenu, kako su “Tršćani nazivali usku rivu ili obalu zvanu Barcola koja se proteže uz cestu i more, gdje se mnogi rado kupaju u širokome moru, otvorenom, koje ti pomaže da zaboraviš da si zapravo na kraju maloga Jadrana, koji priziva oceanska prostranstva”. Ovi kratki eseji mogu se čitati na ovoj ili onoj stanici, na mahove, donoseći čitatelju ljepotu i živa pitanja, bez obzira jesu li to reakcije na novinske tekstove ili anegdote s putovanja.
Nooteboom nije putovao manje od Magrisa. Već na početku “533 dana” spomenuo je posjet pustinji Atacami u Čileu. Tamo je “pokupio” ideju da posadi kaktus u svom vrtu, na jednom španjolskom otoku. On, naime, dio godine živi na Menorci, a drugi dio u malom gradu na sjeveru Njemačke, na klackalici. Takorekuć u parku prirode, daleko od doma.
I ovoga pisca za pero “povlače” novinske vijesti, pa stoga komentira smrt Davida Bowieja - knjigu je pisao od 1. VIII. 2014. do 15. I. 2016. Zaključio je: “Vrijeme kao da nije utjecalo na Bowieja, netko tko je pred ostalima neprekidno netko drugi ne može ostarjeti kao on sam, tako da gotovo ne znamo tko je jučer zapravo umro.”
Nooteboom je više od Magrisa analizirao spomene s putovanja. Uostalom, na njima se, opet prisjećao čitanke. Isto mu se dogodilo i kada je posjetio ciriško groblje i Canettijev grob. Povod za zapis dao mu je njegov poštar, koji mu je donio piščevu knjigu.
Canettijev grob nalazi se do Joyceova: “Bio sam ondje dvaput, prvi put je imao, baš kao i Brodski u Veneciji, katolički križ, koji je poslije zamijenjen pločom bez križa, a da time nije postao židovskim grobom.” Oba groba krase kamenčići: “Kao što sam vidio kod Celana i Josepha Rotha u Parizu.” Da li je Nooteboom obuzet grobovima prethodnika ili proširuje temu o piscima, koju je otvorio Elias Canetti u knjigama o Beču, portretirajući Mahlera, ženu mu Almu, pa prijatelje umjetnike: Klimta, Kokošku, Schnitzlera, Werfela i druge.
“Jedini ukras Canettijeva groba bio je njegov potpis, u kojemu je bilo nečeg bijesnog i nepopustljivog, kraj bijesnog pisma upućenog preglupom protivniku, ponajviše je na to nalik”, zapisao je Cees Nooteboom. No, na drugom mjestu ove knjige bilježi: “Literarna politika (takvo što postoji: hegemonije, utjecaji, trijumvirati, ostavštine) i smrt. Elias Canetti (“Moje ime sve mi je manje ugodno. Prorok Ilija potukao je Anđela Smrti”) o Thomasu Bernhardu. On ga zahtijeva za sebe, no boji se da će ga morati ustupiti Beckettu”.
Nobelovac Canetti mislio je da se Bernhard “u posljednje vrijeme nalazi pod utjecajem nekoga tko me zasjenjuje, naime pod Beckettovim”. Pa ipak, svejedno je smatrao austrijskog klasika učenikom, više nego Iris Murdoch. Nooteboom je tome dodao ili objasnio, ali u uglatoj zagradi: “Njegova bivša ljubavnica”. Kao da je to napisao baš u stilu Canettija.
Iz knjige svakog od dvojice europskih klasika mogao sam izdvojiti i neke druge dijelove, da bih zaključio jedno te isto: njihove knjige postavljaju standarde umijeća i dobro držeća pitanja. A mudre su koliko može biti pisac koji je izučio izreći vrijedna razmišljanja; Magris više okrenut vijestima, Nooteboom književnom životu.
Fragmenti njihove fakcije, ili kratkih eseja, sadržavaju ono što načitaniji prepoznaju kao njihove poetike. Spajajući “davne dane” s “dnevnikom” ispisuju jedan književni bastard koji izaziva i uči. Pa, nije Nooteboom slučajno pridodao svojoj fragmentarnoj cjelini fotografije. Pojela ih je kakvoća reprodukcije.
Moram, na kraju naglasiti da su oba pisca osjetljiva na aktualne političke probleme. Vidljivo je to već iz primjera Maljčika, kojega je Magris našao u Financial Timesu. I Nooteboom je koristio novine, El Pais, da bi prokomentirao odnose u Europskoj Uniji.
Prepričao je jedan članak: “Timothy Garton Ash je jasan i kaže ono što već znamo, ali ne čujemo često: za neprekidnu nesposobnost da doista nešto učinimo u vezi s krizom nije krivo samo slabo grčko i nekonzistentno njemačko vodstvo, nego i internacionalne i europske institucije. Dvojicu za to smatra odgovornim: Andreottija i Mitteranda, dvojicu, kako ih on zove, starih lisaca, koji su neposredno nakon pada Zida prisilili Kohla da osmisli vremenski plan za zajedničku valutu”.
Nizozemski pisac očito se slaže s tim mišljenjem, ali to isto kaže drugačije: “Znali su da ne mogu spriječiti njemačko ujedinjenje, pa su kao cijenu za to tražili zajedničku valutu.” Bilo kako bilo, pisce treba barem poslušati u vremenu zdravog razuma ali bez pameti.