Kada jedna novinarka ode u diplomatsku službu u neku zemlju i nakon toga napiše knjigu, mnogi bi očekivali da će tema biti politička i gospodarska situacija u toj zemlji, stanje ljudskih prava, novinarske slobode i sve više ili manje u tom ozbiljnom tonu. No Sunčica Dolušić je svoj dvogodišnji boravak u Indoneziji, koju je istražila "uzduž i poprijeko", iskoristila kako bi nam u svom prvijencu od knjige prikladno nazvane "Mata Hari i spiriti Indonezije" na duhovit i inspirativan način ispričala priču o toj fascinantnoj zemlji i kulturi u kojoj se jedan zapadnjak vrlo lako može osjetiti kao "Alisa u zemlji čudesa". I naša sugovornica je bila znatiželjna poput "Alise" te je svoje diplomatsko službovanje u hrvatskom veleposlanstvu u glavnom Indonezijskom gradu Jakarti iskoristila za istraživanje kulture, običaja i vjerovanja u toj mnogoljudnoj zemlji pri čemu je poput djevojčice iz spomenute bajke upadala iz pustolovine u pustolovinu. I sve je to hrabro i anegdotalno opisala u knjizi.
Na njezinom predstavljanju u Hrvatskoj kući "Materina priča" u Zagrebu što je bio efektan spoj hrvatske kulturne baštine i kulturoloških "čudesa" iz Indonezije, publicistkinja Nera Karolina Barbarić dijagnosticirala je knjigu jednom rečenicom: "Pisana je novinarski informativno, točno i precizno, ali s dušom i srcem književnika". Pa krenimo redom.
Nizozemska plesačica umjetničkog imena Mata Hari strijeljana je kao dvostruka špijunka u Prvom svjetskom ratu. Kako se ona pojavila u naslovu vaše knjige?
Nizozemska plesačica i špijunka Margaretha živjela je neko vrijeme u Indoneziji. Baveći se plesom nadjenula si je umjetničko ime Mata Hari. Ono u prijevodu znači - oko dana ili sunce. Mene su u Indoneziji tako prozvali zbog mog imena – Sunčica, koje im je bilo teško za izgovaranje. U knjizi se bavim drevnim duhovnim tradicijama te čarobne zemlje.
Što vas se osobno najviše dojmilo u Indoneziji? Koji običaji ili vjerovanja?
Mogla bih izdvojiti, primjerice, područje Tana Toraja na otoku Sulawesi gdje njeguju nama neobične običaje poput parade pokojnika. Gotovo svakoga kolovoza pokojnici se izvlače iz svojih počivališta, presvlače se, uređuju i "druže" s obitelji i prijateljima. Postave se u omiljene poze, ponudi im se kava i cigarete. Rođaci dohrle iz raznih dijelova zemlje i trude se napraviti što bolji "selfi" uz pokojnika. Zanimljivo je da kad osoba umre oni za nju govore da je bolesna. Ispraćaj članova obitelji na drugi svijet za Torajane je najvažnija stvar u životu. To su velike fešte zbog kojih treba strpljivo štedjeti novac. A pokojnik strpljivo čeka ukop – godinama. Selo Baduy na otoku Javi mjesto je pak gdje žitelji žive bez selfija i ne žele čak imati ni WI-FI u okrugu. Oni odabiru živjeti poput svojih predaka. Smatraju se posebnima, potomcima jednog od sedam bogova na zemlji. Zadatak im je, kažu, da održavaju harmoniju na zemlji.
Od svih otoka Indonezije na kojem biste, da možete birati, ostali živjeti i zašto?
Mjesto gdje palme uz more njišu grane to je mjesto za me... Nakon što sam probala život u višemilijunskoj Jakarti radije bih, za promjenu, odabrala takvo mjesto kojih ima dosta diljem Indonezije. Možda ne kao dugoročno rješenje, no svakako ponovni posjet bi me veselio.
Borili ste se s gušterima, nudili su vam da uložite u mladog bivola, doživjeli ste potres od 7 po Richteru, ali i morsku oluju na Otoku tigra; nazočili ste vjenčanjima i sprovodima tamošnjih naroda i plemena, pažljivo čuvali vrijedne stvari od majmuna.....što još jednog zapadnjaka može snaći u toj mnogoljudnoj zemlji u kojoj je islam većinska religija, ali na koju ima utjecaj i kršćanstvo, budizam, hinduizam i gdje se govori gotovo 700 jezika?
Puno lijepih stvari. Uranjanje u takvo bogatstvo kultura i običaja može doista oplemeniti čovjeka. Kada živite u zemlji koja ima nevjerojatnih 265 milijuna stanovnika shvatite da je upravo očuvanje tradicije važno. Osim različitih jezika, određene regije diče se i posebnim narodnim nošnjama, određenim specijalitetima i vjerovanjima. Većina plemena, iako su mnogi službeno preobraćeni na islam ili kršćanstvo, još uvijek vjeruju u duhove prirode i njima su voda ili primjerice vatra, živa bića s kojima redovito komuniciraju. Duhove treba umilostiviti redovitim darovima. Na Baliju tako dobri duhovi više vole svježu, mirisnu hranu, dok zločesti preferiraju – ustajalu.
U knjizi ste napisali da vas je jedno pleme dočekalo kao kraljicu. Možete li nam otkriti gdje tako dočekuju strance?
Satima sam putovala u malenome čamcu na Borneo ne bih li posjetila pleme Dajak i prisustvovala iscjeliteljskoj seansi. Pod tim se zajedničkim imenom zapravo krije mnoštvo plemena. U selu Sekolaq Joleq bila sam prva strankinja koja je posjetila pleme Dajak Tunjung. Mislila sam kako će na seansi biti više ljudi, no imala sam VIP tretman. Cijelo selo odjenulo se u najbolje nošnje. Izvodili su predivne plesove od čega bih izdvojila i poseban ples na tanjuru. U jednom trenu šapnuli su mi da ću i ja izaći na podij. Unezgodila sam se što bih ja sada trebala izvesti pred njima, no međutim ples s posebnim tradicionalnim pjesmama bio je namijenjen iscjeljivanju.
Na predstavljanju knjige rekli ste kako ste se osjećali kao plavokosi Guliver među Liliputancima…
Autohtoni narodi uglavnom su nižeg rasta. Kao kršna Hrvatica svijetle kose doista sam se mogla vidjeti iz aviona na gotovo svim mjestima koje sam posjećivala.
U knjizi ste opisivali hranu i gurmanske specijalitete Indonezije i Azije. Od egzotičnih jela za nas, probali ste meso zmija, krokodila; grickali ste hrskave insekte, niste odbili ni skakavce i škorpione… Postoji li uopće "gurmanski specijalitet" na koji se vaše nepce ipak nije odvažilo?
Kad to ovako nabrajate ispadam poput neke ženske inačice Indiana Jonesa (smijeh). Nisam htjela kušati šišmiša koji su tamo veličine "letećih pasa", ali niti majmuna, jer tko još jede "tetku iz desetog koljena"? Moram napomenuti da ova egzotična hrana nije nešto što je svakodnevno na jelovniku stanovnika. Čipsevi od insekata kao i skakavci i škorpioni zapravo su karakteristični za Tajland, ali zato "zmijoljubaca" ima i u Jakarti. Od jela mi je bio omiljen "sate ayam", pileći ražnjić u umaku od kikirikija. Uživala sam isprobavajući egzotično voće poput čupavog rambutana ili salaka koji nalikuje zmijskoj koži. Smrdljivi durian (popularno voće u Indoneziji) nije me osvojio.
Koje je božanstvo o kojemu ste slušali u Indoneziji pridobilo vaše simpatije?
Slonoliki Ganeša iz hinduističkog panteona bio mi je na pameti kada sam pisala knjigu. Vjeruje se da je on zaštitnik pisaca i da uklanja prepreke.
I Zapad ima svoje "bogove" poput novca i uspjeha te imperativa slave pod svaku cijenu. Jesu li se te zapadnjačke "vrijednosti" probile i u daleku Indoneziju, barem u glavni grad Jakartu gdje ste živjeli dvije godine?
Svijet je globalno selo. Naravno da pod utjecajem društvenih mreža i tamošnjim mladima postaju privlačne neke zapadnjačke stvari. Ipak, čini mi se da je tradicija još umnogome prisutna.
Hrvati se često žale na gužve u prometu, posebice u metropoli koja potvrđuje onu navijačku krilaticu "malo nas je, al nas ima"… Kakva je prometna situacija u Indoneziji, posebice u glavnom gradu Jakarti koja ima 11 milijuna stanovnika? Imaju li barem oni podzemnu?
Postoji podzemna. Lokalno stanovništvo ipak najviše voli "mali motorin" jer kroz Jakartu se najlakše vozit s njim. Ja sam sve što sam mogla obavljala "cipelcugom" ili bih se vozila u taksiju, koji je bio na svakom koraku i nije bio skup. Osim toga bio je odlično mjesto za naučiti par riječi za sporazumijevanje. Već s minimalnim znanjem navigavala sam vozače po gradu poput GPS Đurđe, jer ni oni često nisu znali doći do nekih adresa.
Što još savjetujete onima koji namjeravaju putovati u Indoneziju, osim naravno, čitanja vaše knjige?
Putujte otvorena srca, jer tada će vas svi dočekivati jednakom mjerom. Nemojte jesti na štandovima uz cestu u velikim gradovima unatoč primamljivim mirisima ili cijenama. Naoružajte se nekom varijatnom rječnika jer ne govore svi engleski. Ne putujte između siječnja i ožujka, osim ako ne volite pjevati na kiši, jer je to razdoblje velikih kiša.
Planirate li nas u budućnosti razveseliti nekom novom knjigom ili ćete se specijalizirati kao vodič po Indoneziji?
Otvorena sam za sve opcije (smijeh). Vrijedno učim španjolski jezik posljednjih godina i zaljubljenik sam u peruansku tradiciju, osobito prirodne metode isjeljivanja koje sam tamo i izučavala. Rado bih nekako ovjekovječila i tu svoju ljubav. Živi bili pa vidjeli. S prijateljicom Sabine razmišljam da uskoro osmislimo retreat (povlačenje) u prirodi koji bi uključivao i neke, meni drage moćne stvari kao što su šamanska putovanja – meditacije uz bubanj i kakao ceremonija.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....