EDO POPOVIĆ

Bolesti su pomogle da se otarasim suvišnog i shvatim da je jedino vrijedno života - život sam

Edo Popovic
 Darko Tomas/Cropix
"Kako sam brojio ružičaste robote" amalgam je iskustva bolesti, autobiografskih zapisa, fikcije, esejističkih minijatura

Edo Popović napisao je novu knjigu, nastala je velikim dijelom potaknuta još jednom epizodom bolesti, napisana kao oda životu, meditacija o životu ako ne s prirodom, a onda razmišljanja o prirodnim zakonima u nama.
Roman “Kako sam brojio ružičaste robote” naslovljen je prema parafrazi naslova jedne od pjesama američkog psihodeličnog benda The Flaming Lips, “Yoshimi Battles the Pink Robots”. “Nakon prve kemoterapije nisam baš bio siguran kako se trebam postaviti prema situaciji u kojoj sam se našao, tih dana prala me je tjeskoba, bio sam vrlo depresivan, a onda sam iz sobe našeg sina čuo tu pjesmu. To je bio okidač za izlazak iz tog stanja”, pripovijeda Popović.

Ovih dana u izdanju Naklade OceanMore objavljena Popovićeva knjiga je amalgam iskustva bolesti, recentnog i onih ranijih, autobiografskih zapisa i fikcije, esejističkih minijatura, reminiscencija kojima je zajednički nazivnik ovisnička ljubav prema životu.“Mislim da više neću pisati čistu fikciju, ako sam je ikad i pisao. Više ne vidim mnogo smisla u tome. Možda još završim krimić koji sam lani započeo, no nisam siguran u to. Vidjet ću.”, kaže.

Pohlepa za zrakom

U početku u knjizi opisuje kako tijelo njegova lika polagano kapitulira izvana, fizički, a psiha upada u košmar, noći, makar lipanjske kratke, postaju zastrašujuće duge dok čeka san boreći se sa simptomima malaksalnosti, nemoći i bolovima, bori se s nesanicom, spava u sjedećem položaju, jer se ne može ispružiti… Nedugo potom završava na respiratoru, na odjelu intenzivne njege. U pelenama, nemoćan ustati, hodati, jesti. U bolnici vidi koliko je život “masovna, ali teška pojava”. Sobu dijeli s nesretnikom koji je “pohlepan za zrakom”.

“Upomoć, gušim se, nemam zraka, zapomagao je na sav glas, čupao kanilu iz nosnica, skakao iz kreveta i nasrtao na otvoren prozor, nastojeći udahnuti sav zrak iz bolničkog parka, gušeći se još više u tome nastojanju. Standardni ljudski zajeb, rekao bih. Nezasitne i pohlepne na kraju ubiju nezasitnost i pohlepa. Štos je u tome da prije nego što uzmeš nešto, moraš nešto dati, takav je zakon prirode. U ovom slučaju, štoviše, trebaš dati mnogo više nego što ćeš uzeti; dakle, trebaš dugo izdisati, i onda kratko udahnuti. Tada će se stvar dovesti u ravnotežu, sve će biti tip-top, super i lijepo. Samo, kad to nije ljudski, kad to toliko nije ljudski da od bijesa pukne srce, zgrče se šake i suze poteku. Mislim, dati toliko mnogo, a uzeti tako malo. Mojemu nesretnom cimeru, kao i svakome drugom, bio je dovoljan samo kratki, mirni, mekani, jedva čujni udah, samo šačica zraka, samo pola litre zraka. Ali, ne, on je htio bačvu, cisternu, tanker, htio je sav zrak pod ozonskom kapom, i evo ga kako riče srčući, kako se krevelji, kako urla upomoć…”, pripovijeda u knjizi.

Iskustvo bolesti nije novo u Popovićevom životu. Koliko ga je ona mijenjala, kakvog ga je zatekla na početku, čime, moguće, oplemenila? “Neću reći ništa novo kad kažem da je bolest samo naličje zdravlja. U proteklih petnaest godina dijagnosticirano mi je nekoliko ozbiljnih stanja, plus sve one naše male, privatne patologije. U svim tim slučajevima bolest sam prihvatio kao upozorenje te kao privremeno stanje kroz koje se najprije valja provući i onda, ako preživim, vidjeti što i kako dalje. Meni su bolesti pomogle da se otarasim mnogo suvišnog tereta, tipa zgrtanja materijalnih dobara, uspona na raznim ljestvicama itd., i da shvatim da je jedino vrijedno života – život sam. I da postanem, ako nije neskromno to reći, bolje biće.”

Treba li reći istinu


U knjizi su mnoge reference, razmišljanja o životu s prirodom i životu općenito, osluškivanju unutarnjeg glasa i propitkivanje smisla. U jednom trenutku kaže: “Ne znam mnogo, ne mogu nikoga ničemu podučiti. Ali znam živjeti svoj život. Bacon je tvrdio, Hume je objasnio, Descartes je mislio, Hobbes je smatrao, Machiavelli je zaključio… Služi li se itko ovdje svojom glavom?” Golemo je umijeće znati živjeti. Kako je i je li do njega došao i što mu je to umijeće u vlastitom životu donijelo?
“Živjeti svoj život znači gledati svojim očima, razmišljati svojom glavom i na temelju toga donositi odluke. Znači više se pouzdavati u vlastite procjene, a o procjenama drugih dobro razmisliti. Prepustiti razmišljanje i odluke drugima, vođama, nadređenima, kome god, možda je tako isplativije, jednostavnije, no nije baš neki život slijediti nekog vođu, biti privezan za tuđa kola i ići onamo kamo kola idu. Živjeti svoj život znači prije svega biti slobodan, ali u paketu sa slobodom idu i rizik i puna odgovornost za sve što činiš. Pa ako nešto zezneš, platiš za to. To je, rječnikom moje generacije, vrlo zajebana stvar. No, odgovornost je ovdje nepoznata stvar, pogledajte oko sebe. Ova zemlja je puna ljudi koji čine što god im padne na pamet, prave grandiozne pogreške, da kriminal ne spominjem, a ne osjećaju se nimalo odgovornima za to. Ovdje nitko ništa ne zna, nitko nije odgovoran ni za što. Ceh redovito plaćaju drugi, u potonjem slučaju građani koji plaćaju porez.”


O majčinoj bolesti u knjizi piše: “Ona je znala punu istinu o svojoj bolesti, ništa joj nismo zatajili ni mi ni liječnici, laž je strašnija od ikakve bolesti, no vlastitu nemoć i obeshrabrenost smo joj zatajili.” Treba li reći istinu, jesu li svi spremni čuti istinu i dovoljno otporni da ih ta istina ne ubije?
“Da, treba govoriti istinu, kako god ona bila neugodna. U konkretnom slučaju, nisam bio dovoljno hrabar da majci priznam vlastitu nemoć, a ona je stvarno mogla podnijeti i najlošije vijesti. No, vidim oko nas mnogo onih koji lažu, i mnogo onih koji radosno gutaju te laži, i ni jedni ni drugi ne bi mogli podnijeti istinu. Ona bi ih ubila u pojam. Zato je tako panično izbjegavaju, okreću glavu od nje, žmire, zatiskuju uši. Tko to? Pa na primjer kompletna aktualna vlast, svi oni koji je podržavaju u Saboru i koji glasaju za njih. Pravi sajam laži i licemjerja. Inače, posve je pogrešno vjerovanje da istina poništava laž, a da laž poništava istinu. Istina i laž postoje jedna pokraj druge, samo što netko vjeruje u jednu, netko u drugu, tako, čini mi se, funkcionira ovaj svijet.”

Strah ubija

Piše o Nevenu, učitelju akida, koji “govori da je bolest privremeno stanje, podsjetnik na to odakle dolazimo i kamo idemo. Kemoterapija, dodao je, može te izliječiti ili ubiti, ovisno o tome kako gledaš na nju. Samo se nemoj uplašiti. Strah je ubio oboljele od mnogo lakših bolesti nego što je ova tvoja.” Kako se naučiti nositi sa strahom, je li za preživjeti bitno pobijediti strah?
“Pojednostavljeno rečeno, strah valja prihvatiti, promatrati ga, razumjeti ga, vidjeti odakle dolazi, i tako ćemo ga se riješiti. Plašimo se samo stvari koje ne poznajemo i ne razumijemo. Bilo da je riječ o bolesti, o drugim i drugačijim ljudima, o čemu god. Da, važno je, ne bih koristio izraz pobijediti, već znati se nositi sa strahom, nadići ga. Pojedinci koji se znaju nositi sa strahom tvore zrelo i sretno društvo. U takvom društvu različitost nije izvor nelagode i straha koji vrlo često preraste u mržnju, već prije svega izvor znatiželje da se to 'različito', 'drugo' upozna, razumije i na kraju prihvati. Svejedno je li riječ o ljudima druge nacionalnosti, vjere, spolne orijentacije, rase, političkih uvjerenja...”

image
Edo Popović Kako sam brojio ružičaste robote
Oceanmore

Dojam je da se na više mjesta u romanu referira na Rutgera Bregmana, makar ga poimence ne spominje. Što misli o tezi da su ljudi inherentno dobri koju taj autor opširno razvija u knjizi “Ljudski rod”?
“Zapravo se referiram na rad jednog drugog Nizozemca, zoologa i etologa Fransa de Waala koji u knjizi 'Prirodno dobri' objavljenoj 1996., a prevedenoj na hrvatski prije dvadeset godina, dokazuje da je dobrota urođena primatima pa dakle i homo sapiensu. Inače, uvjerenje da su ljudi prirodno dobri nije novijeg datuma, prisutno je u nekim starim učenjima i filozofijama, a tu tezu dokazuju i radovi mnogih antropologa koji se bave egalitarnim društvima. 'Ljudski rod' Rutgera Bregmana pročitao sam prije nekoliko mjeseci. Sjajna knjiga koja otvara oči. Bregman vrlo uvjerljivo objašnjava zašto su prirodno dobri ipak u stanju počiniti strašne zločine, a zanimljivo je njegovo mišljenje da je odsustvo ikakvog srama ključ uspjeha mnogih koji su dospjeli na vodeće pozicije u društvu. I da, vjerujem da je dobrota urođena ljudima. Golema većina mojih dosadašnjih iskustava s ljudima potvrđuje to”, kaže Popović.

Vraćam se ponovo na knjigu. Citiram dio: “Kad poželim otputovati u nepoznato, ne čeznem za Ussuri tajgom, zabitim dolinama Hindukuša, porječjem Kolime, niti za ičim sličnim. Samo odem u šumu iza kuće. 'Nepoznato' nije mjera za daljinu. Mjesecima mogu lutati šumom koja okružuje moju kuću, a da nikad ne prođem istim putem.” Zašto onda lutanja Velebitom, Alpama… vuče li ga to i danas ili mu je dovoljna livada i šuma oko Stranice Gornje, njegova seoskog imanja?
“Zato što mi je u Velebitu i u Alpama dobro. Zato me Velebit i druge visoke planine i dalje privlače. Volim, recimo, biti iznad dvije tisuće metara nad morem, čini mi se da ondje bolje i lakše dišem. I premda mi za hodanje Velebitom više nisu potrebne karte, Velebit mi je i dalje nepoznat. Nepoznat u smislu da Veliki Zavižan, na koji sam se popeo ni sam ne znam koliko puta, nikad nije bio isti vrh, niti je staza koja vodi do njega uvijek bila ista. Svaki put nešto bude drukčije, zvukovi, vjetar, mirisi, oblaci iznad planine, ili planina bude u oblaku, nekad kiši, nekad se sprema kiša... Kako je ono rekao Heraklit da u jednu te istu rijeku ne možeš ući dva puta, tako se niti na jedan te isti vrh ne možeš popeti dva puta. Moje dvorište na selu na koje sam jutros izišao, nije ono isto na kojem sam sinoć stajao i slušao sove. To ne znači da ne bih volio zaći u Ussuri tajgu, ili u doline Hindukuša. No najprije ću ove godine otići do Velebita, ali i do Julijskih Alpi ili Dolomita, ako koronavirus to dopusti.”

Biti sada i ovdje, u ovom trenutku prisutan, ne razmišljati o prošlosti, ne zbrajati joj uspjehe i poraze, ne bojati se budućnosti, ne misliti o njoj, i to je jedna od tema o kojoj piše. “Vječno živi onaj koji živi u sadašnjosti – odzvanja kroz vrijeme, od Veda, preko sutri i učitelja zena, do Wittgensteina, i još poslije njega.” Uspijeva li Popoviću biti stalno sada i ovdje, u sadašnjosti? “Vrlo rijetko. U tom stanju smo bili kao djeca, do svoje osme, devete godine, ne znam točno, a onda sve više postajemo odraslim ljudskim bićima, a sve manje bićima prirode poput mačaka, vjeverica, lisica... Tada smo već posve uvučeni u stroj za mljevenje poznat kao obrazovanje i odgoj, treniraju nas da postanemo pojedinci, Ego, iznimno biće nadređeno svim drugim živim bićima, pa i svojim srodnicima, ovisno o tome koliko smo visoko dospjeli na društvenoj ljestvici. Sada i ovdje, to jest u stanju duboke prisutnosti, budem kad obavljam neke poslove. Recimo, kad pišem, kad kosim travu, kad skupljam biljke, ili u najboljim trenucima na balkonu u Utrinama ili na nekom šumskom proplanku kad ništa ne činim, samo sjedim. Znate onaj vic kad netko upita Muju: Šta je, Mujo, sjediš i razmišljaš? A on odgovori: Jok, samo sjedim. To je suština meditacije kojoj podučavaju majstori zena. Japanski izraz za 'samo sjediti' je shikantaza. Naš dobri Mujo je zapravo čovjek zena.”

Kodo

Sjećam se kako me streslo kad sam prije sad će godinu dana čula da Edo daje na usvojenje Kodu, mješanca njemačkog ovčara i prepeličara, energično pseto koje je privrženo živjelo s njim i suprugom. Za jednog susreta u Stranici Gornjoj, na Edinom seoskom imanju, Kodo, tad štenac, k’o klupko se satima vrtio u razuzdanoj igri s našom Lajkom. Dvojila sam bi li ga trebalo privremeno udomiti kod nas. Kodo je, nasreću, otišao u dobru kuću, uzelo ga je dvoje zagrebačkih umirovljenika s Volovčice. “Sjedio sam na ganku, kad je Kodo pošao s njima u auto, to nisam mogao gledati, a znao sam da ga moram pustiti …“ Par dana kasnije više se ni o sebi nije mogao starati, Popović je završio u bolnici, na respiratoru, o njemu su tri-četiri mjeseca brinuli drugi. Kodini udomitelji često mu, kaže, šalju fotografije, pas ima dobar život. Mačke je uzela prva susjeda, a četiri su zadržali, one su i danas s njima, u novozagrebačkom stanu.

image
Edo Popović s psom Kodom
Foto: Ronald Gorsic/CROPIX
Ronald Gorsic/Cropix

Pitam što ga raduje čitati. Što je zadnjih godinu-dvije pročitao a da ga se osobito dojmilo?
“Ima tu dosta stvari. Osim spomenute Bregmanove knjige, tu je 'Putovanje u Indiju' Gonçala M. Tavaresa, trilogija Jensa Bjørneboea 'Povijest bestijalnosti', 'Knjiga zagrljaja' Eduarda Galeana, a jesenas sam nabavio četiri knjige komentara starih zen tekstova, za koje se poput svih sličnih knjiga ne može reći da ste ih pročitali, već ih stalno čitate i uvijek im se vraćate. Spomenut ću ovdje samo najstariji tekst, 'Shinjinmei' majstora Kanchija Sōsana iz šestog stoljeća, a sve ih komentira Taisen Deshimaru, jedan od najvećih učitelja zena dvadesetog stoljeća. To je literatura koja dobro vrti mozak i osjećaje.”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. lipanj 2022 15:08