BLAGO IZ ISTRE Slovenci bijesno traže povrat svojih slika, dok Hrvati - šute

Neprocjenjivo vrijedne umjetnine iz Istre, među kojima su djela najčuvenijih venecijanskih majstora Veneziana, Tiepola, Vivarinija i Carpaccia, nakon što su još 1940. odnesene u Italiju, dobile su svoj novi dom. U Trstu, u muzeju Sartorio. I dok slovenski mediji grme da se “Italija kiti tuđim perjem” i da su otvorene stare rane, u Hrvatskoj - šutnja.

Pogotovo oko sudbine umjetničkih predmeta iz zborne crkve u Rijeci, koje su s talijanske strane spomenute u katalogu izložbe u Trstu održane prije osam godina, na kojoj su prvi put predstavljene umjetnine iz Istre. Ni tada, ni sada riječke umjetnine nisu izložene, a u katalogu iz 2005. godine piše da su umjetnine do 2003. čuvane u depoima palače Venezia u Rimu, kada su podvrgnute restauraciji.

Slika iz Novigrada

Među dvadeset jednom umjetninom koje sada Talijani izlažu u Trstu, a koje su odnesene iz crkava i palača iz Novigrada, Pirana, Portoroža i Kopra je i “Bogorodica s djetetom”. Slika se pripisuje Bellinijevom sljedbeniku, a prošla je put od Novigrada i Kopra do Italije.

A sve je počelo prije sedamdeset i četiri godine, kada su djela odnesena iz Istre, prema tadašnjem zakonu Kraljevine Italije kojoj je pripadao istarski terotorij. Talijani su željeli umjetnine pohraniti na sigurno, u Italiju, kako ne bi došlo do njihova uništavanja u ratnom vihoru. Nakon Drugog svjetskog rata Jugoslavija je pokušavala s Italijom riješiti pitanje tih umjetnina u više navrata.

- Krajem osamdesetih formirano je i povjerenstvo, koje se međutim sastalo samo jedanput - kaže nam akademik Tonko Maroević koji je bio član tog povjerenstva. Nakon raspada Jugoslavije, pitanje istarskih umjetnina prvi su postavili, tko drugi nego Slovenci, jer je i najviše umjetnina koje su Talijani odnijeli s područja Slovenije.

Mediji upozorili

Slovenski mediji su nakon otvorenja novog postava istarskih umjetnina u muzeju u Trstu krajem prosinca prošle godine ponovno upozorili na pitanje povrata umjetnina. Što se tiče Hrvatske, kada je riječ o novigradskoj slici, spora nema, bar za sada i bar kad je riječ o dvadest jednoj umjetnini iz tršćanskog muzeja. Novigradska slika “Bogorodica s djetetom” iz oko 1490. godine pripadala je nekad kolekciji Filippini iz Novigrada i oporučno je ostavljena prvom muzeju povijesti i umjetnosti koji je trebao biti ustanovljen u Istri. U čekanju da se takav muzej otvori, slika je bila pohranjena u gradskoj katedrali posvećenoj Svetom Palegiju, a 1923. dospjela je u koparski Muzej gdje je bila izložena sve do 1940. kada je s još oko stotinu umjetnina s područja Istre i nekih s Kvarnera odnesena u Italiju. Sliku su povjesničari umjetnosti atribuirali više puta, prema nekima to je djelo Giovannija Bellinija, a prema drugima, nekog njegovog sljedbenika. Slavni američki povjesničar umjetnosti Bernard Berenson pripisao je sliku 1932. godine Benedettu Carapacciu. Danas, talijanski stručnjaci, sliku smatraju djelom Bellinijeva sljedbenika.

Ostali umjetnički predmeti za koje se zna da ih je Italija u isto vrijeme povukla s ratom zahvaćenog područja iznimno su vrijedni relikvijar svete Ursule i pokaznica Barbare Frankopanske iz 1489. koji su se nalazili u crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Rijeci. Kao i ostale umjetnine, i ove su prvo prenesene početkom Drugog svjetskog rata u Villu Manin u Passariano, potom su pohranjene na različitim mjestima u Friuiliju, da bi 1972. bile smještene u Rimu u depoima Palače Venezia. Za razliku od novigradske slike, koja je oporučno ostavljena Muzeju u Kopru, s riječkim predmetima nije takav slučaj, predao ih je župnik riječke crkve službeniku talijanskog ministarstva zaduženom za transport umjetnina u Villu Manin o čemu svjedoči i dokument s datumom 3. travnja 1941.

Sve umjetnine pohranjene u rimskoj palači pune 62 godine nisu bile dostupne javnosti, a za njihove otkrivanje zaslužan je nekadašnji podtajnik u talijanskom Ministarstvu kulture, kontorverzni povjesničar umjetnosti Vittorio Sgarbi. On ih je izvukao iz sanduka u kojem su bile zatvorene, za svaki slučaj, kako je izjavio, da ih ne bi zatražila Jugoslavija, a potom Slovenija i Hrvatska. Nakon otvaranja sanduka, umjetnine su restaurirali talijanski stručnjaci, a premijerno su pokazane 2005. na izložbi “Histria - Restaurirane umjetnine od Paola Veneziana do Tiepola”, u Muzeju Revoltella u Trstu. A onda je izložba izazvala pravu buru reakcija u Sloveniji.

Diplomacija na djelu

Riječ je naime o samo nekim umjetninama, od njih stotinu, za koje Slovenci polažu pravo da budu vraćene iz Italije. Pozivaju se na Pariški mirovni sporazum (1947.), Londonski memorandum (1954.) i osimske sporazume, ali se do danas nije po tome pitanju ništa napravilo. Spor sada rješava slovensko-talijanska diplomacija. Ali, za Slovence nema spora gdje umjetnine trebaju završiti. U Sloveniji, naravno. Zasigurno će se trebati odrediti i Hrvatska, pogotovo kada je riječ o riječkom umjetničkom blagu.