U zagrebačkoj knjižari Fraktura u četvrtak je predstavljen novi, jedanaesti roman Miljenka Jergovića naslovljen „Vjetrogonja Babukić i njegovo doba“.
Jergović je do sad objavio, podsjetio je u uvodu Seid Serdarević, glavni urednik i suvlasnik Frakture, 47 knjiga koje su prevedene na 22 jezika.
Roman je predstavljen u online susretu, bez publike u knjižari, ali su predstavljanje pratili čitatelji iz raznih zemalja.
Junak novog Jergovićeva romana trideset godina putuje avionima širom svijeta. Babukić je u svijet krenuo početkom posljednjega ovdašnjeg rata, bježeći od Zagreba, posla u JNA i trudne ljubavnice preko ljubljanskog Brnika dalje, daleko. Već na prvom letu prema Frankfurtu stekao je talent da usvoji novi jezik čim ga čuje i da mu svi – od carinika i stjuardesa do slučajnih suputnika – neizmjerno vjeruju.
Babukić obilazi svijet nebrojeno puta, ali nikada ne odlazi dalje od aviona i aerodroma, sluša nevjerojatne priče ljudi svih rasa i vjera koje susreće – od dagestanske vještice, preko švedskog antropologa Olssona, sve do Dinka Mikuličića, sina najpoznatijega Udbina ubojice, s kojim će na beogradskom aerodromu dočekati kraj svijeta.
U Babukiću je puno humora, komentirao je Serdarević, uspoređujući taj lik sa Švejkom, pa upitao Jergovića, koliko je Babukić Švejk. “Tu se miješa moje pisanje s mojim čitanjem, a to su različite stvari. Ja se Hašeku divim, ne mogu u isto vrijeme govoriti o nečemu čemu se divim i govoriti o sebi, jer sebi se nisam počeo diviti. Za razliku do Hašeka koji je bio strašno duhovit čovjek, imao je sposobnost nasmijavanja drugih ljudi i pretvaranja svijeta i svega u smijeh, ja tu sposobnost nemam. Nisam u stanju nikoga namjerno nasmijati. Meni se to može samo nehotice dogoditi i sve moje eventualne duhovitosti čak i u Babukiću su one duhovitosti gdje ljudima neće biti baš jako humoristično, ali će barem, vjerujem, biti vedro.”
Čitajući Babukića čini se da gledamo pred sobom čovjeka koji odlično zna slušati tuđe priče. Ljudi koji pričaju te priče su vrlo uvjerljivi, komentirao je Serdarević pitajući autora koliko mu je bitno imati sporedne likove koji svojim pričama nose radnju, naprave ju zanimljivom, spomenuvši da je takvih i “Dvorima od oraha” i u “Rodu”.
Jergović na to odgovara: “Babukić je glavni lik. On ništa ne pamti, on zaboravlja, ima neke jako dobre razloge zbog kojih je svoj prethodni život uspio zaboraviti. I ono što mu ljudi ispričaju odmah zaboravlja. Njegova uloga u priči je da priča bude njemu ispričana, da on bude aktivan sudionik u njoj i da, na neki način, u priči erotski uživa. U svakoj priči koja će njemu biti ispričana u tom izboru od deset poglavlja iz Babukićeva pikarskog života, koji je puno širi, jer ovo su samo odabrane Babukićeve priče, u svakoj je toj priči on našao neki svoj užitak.”
U tim je pričama puno erotskog, ponekad i pornografskog, primjećuje Serdarević. “Nema tu ničega erotskog. Tu ljubavi nema. Babukić je lišen empatije. Tu ima pornografije jer je Babukić lik irelelevantih spolno rodnih odrednica, moglo bi se reći da je biseksualac, ali to bi možda bilo preusko, on je sveseksualac, njemu je svejedno, ili mu nije ništa svejedno, neka je vrsta manijaka. To je zbog nekih stvari u priči jako važno. Ovo nije nipošto pornografska literatura. Nije pornografski roman. Nitko neće seksualno uživati u čitanju ovog romana.”, kazao je autor.
Jedna od priča koju sluša Babukić događa se u ovo, sadašnje vrijeme, na berlinskom aerodromu, gdje Babukić susreće Karmen koja kroz priču o svojem ocu pripovijeda povijest prostitucije u poslijeratnom Sarajevu.
Jergović je rekao da je to “priča u kojoj je jedan toponim autentičan, a sve drugo je izmišljeno. Onaj tko to bude čitao vidjet će da je to moralo biti tako jer se veliki dio toga u ovoj oskudnoj i siromašnoj stvarnosti ne može ni dogoditi.”