Ayaan Hirsi Ali: 'Islamu je hitno potrebna reforma. Ona se događa, ali trebat će vremena'

Kontroverzna i okružena neistomišljenicima, podjednako osporavana od islamističkih radikala i zapadnih liberalnih analitičara, Ayaan Hirsi Ali žena je biografije koju je lakše vidjeti kao filmski scenarij negoli kao stvarni život.

Nekad je podržavala fetvu protiv Salmana Rushdieja, danas je u njegovoj koži, minulo je više od desetljeća kako živi na tajnim adresama, čuvajući se odmazde za svoja kritička, često polemična, istupanja na temu islama. Prešla je put od praktične muslimanke do nevjernice, danas se, pak, govoreći o potrebi reformacije unutar islama, pretvorila, kažu, u - heretkinju. "U islamu ste ili vjernik ili nevjernik, nema kognitivnog prostora za agnostike, a lako vas označe heretikom", komentira.

Rođena u tradicionalnoj muslimanskoj obitelji u Somaliji, prošla je horor genitalnog obrezivanja, kao djevojčica pohađala je saudijsku medresu, a bježeći, kao djevojka već, od u Keniji dogovorena braka, dobila je azil u Nizozemskoj. Stigla je 1992. traumatizirana i bez osnovnih znanja o zapadnom svijetu, ali i znanstvenim istinama o svijetu općenito. Desetak godina kasnije u istoj toj zemlji, tad već s magisterijem, humanistički solidno obrazovana i vrlo artikulirana, postala je parlamentarnom zastupnicom liberala.

Osobno iskustvo

U studenom 2004. za nju je čuo cijeli svijet, tada je radikalni islamist ubio nizozemskog redatelja Thea van Gogha koji je završavao film "Podčinjavanje", dokumentarac što kritički progovara o statusu žena u islamu. Scenarij za "Podčinjavanje" napisala je Ayaan Hirshi Ali. Redatelja su ubili, protiv nje proglasili fetvu koja i danas traje. Poručili su joj: "Ayaan Hirsi Ali, na islamu ćeš polomiti zube!"

Nakon ubojstva van Gogha A. H. Ali je dobila azil u Americi, gdje živi i danas. Njezine knjige u kojima redovito piše bazirajući se na amalgamu osobnog iskustva i akademskih spoznaja, govoreći o vlastitoj transformaciji od polupismene vjernice do često citirane, makar i osporavane, analitičarke, dugogodišnje zaposlenice američkog think tanka The American Enterprise Institute, bestselleri su. Posljednja, "Heretkinja", upravo je u izdanju Naklade Ljevak i prijevodu Deana Trdaka objavljena i u nas.

U telefonskom intervjuu za Jutarnji list, koji smo vodili pod budnom paskom njezine agentice koja ne dopušta niti jedno pitanje vezano uz autoričinu sigurnost i svakodnevni život, A. H. Ali objašnjava zašto je islamu hitno nužna reforma i zašto, za razliku od mnogih, vjeruje da je ona moguća.

"Od Arapskog proljeća naovamo tri su glavna faktora koja pomažu katalizirati potencijal za reformaciju islama. Prvo, islamski je ekstremizam postao prijetnja i samim autokratima. Svi oni osjećaju prijetnju od ISIS-a i ekstremizma kojima je cilj povratak u 7. st. Dakle, čak i oni sami imaju razloga dopustiti promjene. Drugo, promjene se događaju među ljudima. Sve je više muslimana koji preispituju vlastitu vjeru. Treće, globalizacija, osobito imigracija, pomaže transformaciju. Bitan faktor je i internet. Internet za muslimansku reformaciju može biti ono što je tiskarski stroj bio za protestantsku. Nadalje, to su zemlje u kojima mladi čine većinu stanovništva. A kad imate takvu demografsku sliku onda se stvari mogu mijenjati i brže nego što se realno čini mogućim. Kad zbrojite sve te faktore, apsolutno vidim potencijal da se islam mijenja iznutra", zadovoljno kaže.

Vremenski okvir

Može li anticipirati neki vremenski okvir te transformacije? "To je jako teško predvidjeti. Pogledajte što se dogodilo s Arapskim proljećem. Pali su diktatori, ali što je nastupilo poslije njih? Građanski rat i kaos. Što slijedi? U nekim zemljama možda bude ustanovljen i šerijatski zakon. I onda će moguće desetljećima trajati da se narod ne stjera do dna, da to više ne može podnijeti i da ustane protiv ugnjetavanja i takvog islama. Može to potrajati dvije, tri generacije prije nego što muslimanske zemlje dođu do trenutka reformacije."

Poštovanje

Ne slaže se s tezom da su osnovni razlog procvata islamskog ekstremizma u predgrađima gradova Zapada socijalna depriviranost i postmoderno otuđenje muslimanskih useljenika. "Promocija islama tamo je gorljiva. Na Zapadu to izdašno financiraju zemlje poput Saudijske Arabije, Kuvajta, UAE, Katara. Islam nije miroljubiva religija. Pri tome ne mislim da su muslimani prirodno zbog toga skloni nasilju. No, poziv na nasilje i njegovo opravdanje stoji u tekstovima islama. Islamističko nasilje nema korijen u društvenim, ekonomskim ili političkim okolnostima, nego u temeljnim tekstovima samog islama. No, neki zapadni liberali misle da se odmazde protiv muslimana treba bojati više nego samog islamističkog nasilja i zato šute ili ih, pak, mori osjećaj kolonijalne krivnje i zapadnjačkog imperijalizma."

Govoreći o reformaciji islama, ona se ne bavi različitim vrstama islama, nego različitim vrstama muslimana. "Prvi su oni koji se zalažu za islam koji gotovo da se ne razlikuje od izvornog islama 7. st.; to su medinski muslimani koji misle da je nasilno nametanje šerijata njihova vjerska obaveza. Njih je samo tri posto, ali to je, uzmemo li da je muslimana 1,6 milijardi, 48 milijuna. Drugi su mekanski muslimani, ljudi koji vide da njihova religija, bez da se reformira, ne ide sa 21. stoljećem, razapeti između svijeta vjere i svijeta praktičnog svakidašnjeg života oko njih. Imam duboko poštovanje za te ljude. Ti ljudi su ona skupina koja će, ako pođe za trećom skupinom muslimana, reformirati islam. Treći su muslimanski disidenti, sve brojniji. Oni žele pomiriti religiju s ključnim imperativima modernosti poput tolerancije različitosti, jednakosti spolova, slobode savjesti, brige za život prije smrti, a ne za život poslije smrti. Jer, od sredine 17. st. Zapad je imao niz intelektualnih, ekonomskih i društvenih promjena, dok je zlatno doba islamske znanosti i filozofije koje je prethodilo europskom prosvjetiteljstvu tisuću godina iza nas. Islam koristi produkte tehnologije Zapada, ali se protivi vrijednostima koje su taj tehnološki napredak omogućile, zato dugo i nema znanstvenih i tehnoloških inovacija u muslimanskom svijetu."

Arapsko je proljeće propuštena prilika koja je umjesto napretka, ili jačanja nade u političke promjene, donijela razočaranje i kaos u dotad diktaturama kontroliranoj, ali ipak manje krvavoj regiji. Zašto Arapsko proljeće nije uspjelo? "Bio je to spontani odgovor na godine opresije. Ključno je znati da su ti ljudi bili ujedinjeni jednom stvari - mrzili su diktatore. No, oni nisu bili organizirani, niti imaju znanje što je to demokracija. Bilo je jako lako da se diktatura vrati."