VANDA BABIĆ

AUTORICA KNJIGE O HRVATSKOJ KULTURI I KNJIŽEVNOSTI BOKE 'Nikomu ne bi trebalo smetati što hrvatska baština Boke kotorske pripada i Crnoj Gori'

 Luka Gerlanc / HANZA MEDIA
U Crnoj je Gori, prema službenom popisu iz 2011., ostalo oko 6000 Hrvata. Knjiga Vande Babić za cilj ima pokrenuti i potaknuti dosadašnje pokušaje u procesu zaštite hrvatskih nematerijalnih dobara u toj zemlji

U Crnoj je Gori, prema službenom popisu iz 2011., ostalo oko 6000 Hrvata. “Mnogi će reći da je to mali broj. I jest. Ali, to ne znači da ne trebamo skrbiti o našim ljudima, tradiciji i baštini.

Posebno jer smo dobro organizirani, što se vidi kroz rad Hrvatskog nacionalnog vijeća Crne Gore. Boka kotorska je važna, hrvatska baština u njoj je prevelika i mislim da smo dužni brinuti se o njoj. Ne govorim o nekim nerazumnim težnjama ili političkim žudnjama, govorim o prostoru, baštini i čovjeku. Gradimo sebe uz drugoga i drukčijega, ali ne kradimo od sebe, ne sramimo se svoga... Ostaviti Boku i ne brinuti se o njoj isto je kao tražiti od majke da napusti dijete. U tom smislu govorim o Boki, Hrvatima Boke, Bokeljima, ali isto tako i o skladnom odnosu dviju država, Hrvatske i Crne Gore, i o Hrvatima Boke danas, koji unutar crnogorske države aktivno sudjeluju i u političkom životu”, emotivno govori dr. Vanda Babić, profesorica hrvatske književnosti na zadarskom Sveučilištu, rođenjem Kotorka, odrasla u Splitu, autorica ovih dana u Tivtu izašle knjige ogleda o hrvatskoj kulturi i književnosti Boke, o njezinu kulturalnom pamćenju. Na naslovnici je knjige “Kulturalno pamćenje” “Majka i dijete” Dimitrija Popovića, slika hrvatskog i crnogorskog umjetnika; a Babić piše o hrvatskoj književnosti i kulturi Boke u povijestima hrvatske književnosti i književnosti Crne Gore.

Kulturna baština

“Dva su reprezentativna primjera kulture, ali i književnosti Boke: Bokeljska mornarica koja datira iz 809. godine i glasoviti Peraški boj od 15. svibnja 1654. Te dvije, prije svega kulturalne komponente neodvojive su od osobnosti današnjeg Bokelja i utkane u njegovu srž kako u Boki tako i u prostorima gdje žive Bokelji.

Radi se i o kolektivnom identitetu koji se ne može otkazati iseljenjem, što pokazuju brojni Odredi Bokeljske mornarice u Hrvatskoj koji obredne rituale izvode svake godine u okviru svojih bratovština koje su u Hrvatskoj, u Zagrebu, Rijeci, Puli, Splitu i Dubrovniku osnovane početkom 20. stoljeća”, govori Babić, ističući da su danas Bokeljska mornarica i Peraški boj dio kulture Crne Gore, ali su “prije svega i neprijeporno i hrvatska kulturna baština.

Bokeljska je mornarica neodvojiva cjelina Tripundanskih svečanosti, kao što je sjećanje na Peraški boj dio jedne ceremonije štovanja Bogorodice u Perastu. Dio su i nematerijalne kulturne baštine i dobara u obje države. Ono što još nije zaštićeno treba žurno uključiti u hrvatsku nematerijalnu baštinu, primjerice Fašinadu, dobrotsku čipku, legende i priče, sve ono što je jasno inkorporirano u hrvatsku i crnogorsku interkulturalnomemorijsku matricu. Ne treba čekati zaštititi nešto što jest naše i što obogaćuje naš kulturni korpus, a isprepleće se s drugim i drugačijim. Što se hrvatske baštine Boke tiče, nikomu ne treba smetati što ona pripada hrvatskoj kulturnoj baštini i baštini Crne Gore. To je činjenica koju treba prihvatiti i koja ne umanjuje vrijednost hrvatske baštine i hrvatske tradicije Boke”.

Zdravi temelji

Zašto to do sada nije zaštićeno? “Moja knjiga za cilj ima pokrenuti i potaknuti dosadašnje pokušaje u procesu zaštite hrvatskih nematerijalnih dobara u Crnoj Gori. Popis je poduži, o tome skrbe Hrvatske bratovštine Bokeljska mornarica 809. u Zagrebu, Rijeci i drugdje kao i Hrvatsko nacionalno vijeće Crne Gore, krovna organizacija Hrvata Crne Gore. Zajedničkim radom i rezultatima, od kojih je samo jedan i ova knjiga, radi se na promicanju vlastite kulture, ali i na povezivanju, dijeljenju, množenju i stvaranju kulture dobra koja počiva na zdravim temeljima. Zdrav temelj je upravo to: zaštićena nematerijalna hrvatska baština u Boki kao baština dviju država koje o njoj skrbe. Kulturalno pamćenje jasno pokazuje mjesta spajanja i razdvajanja, preplitanja i mimoilaženja. Tako burne procese 19. stoljeća možemo promatrati kroz bokeljski izraz Dobra Ti sreća! koji je Ivanu Trnskome bio jednako domaći i u Boki i u Crnoj Gori, a danas je jednako živ u Hrvata Boke, ali i u cijeloj Crnoj Gori. Tekstovi o Boki u preporodnoj periodici zrcale jedinstvo bokokotorskog prostora s ostatkom Dalmacije u političkoj, kulturnoj, književnoj i umjetničkoj tradiciji, ali i odaju živu komunikaciju s prostorom Crne Gore koja je često bila vruća crta spajanja i razdvajanja kada je o ovom stoljeću riječ.”

“Kulturalno pamćenje” rezultat je dvadesetogodišnjeg bavljenja Bokom, proizašla iz autoričinih znanstvenih afiniteta, ali i njezine cjeloživotne mnogostruke veze s Bokom, iz poezije, priča, dobrotvornih akcija u kojima je sudjelovala.

Pet godina poslije

“Pamtim prvu antologiju književnosti Boke naziva ‘Stara književnost Boke’ koja je izišla 1993. i koju mi je kolegica donijela na dar iz Zagreba. Zadar je tada bio pod granatama, Boka ubijena hordama onih koji su je gazili žureći na Dubrovnik, a Hrvati Boke prolazili su svoj malo znani križ. Između poruka koje su stizale gotovo ‘golubom pismonošom’, jer su sve veze bile prekinute, i ratne svakodnevice ta je antologija bila svjetlo u mraku. Dah moje žive Boke. Pet godina kasnije priredila sam antologiju ’Hrvatska književnost Boke do preporoda’ u ediciji Školska knjižnica Erasmus naklade. Ta mi je knjižica moj nadraži uradak iako spada u priređivački, a ne izvorno znanstveni rad. O njoj su pisali mnogi, pisma kardinala Kuharića koji je volio tu knjižicu i danas su mi potpora i uspomena. Određenjem te i takve književne baštine Boke željela sam pokazati ono što je danas možda već jasno, a to je da u Boki postoji velika, važna i malo poznata hrvatska književnost i kultura, baština koja je dio hrvatske nematerijalne baštine i da kao takva nikome ne bi smjela i ne treba smetati. 1998. pokrenuli smo akciju Hrvatski gradovi za Hrvate Boke, i od Pule do Dubrovnika govorili o hrvatskoj baštini i Hrvatima Boke. Tada oni u Crnoj Gori nisu imali gotovo nikakva prava, a i onda sam govorila da je njihovo osnovno pravo učiti u školi svoj hrvatski jezik, što je nedugo iza toga i uvedeno, a danas je sasvim normalno.”

Godine 1998. ponovno počinje s radom bokeljska podružnica HKD-a Napredak. “Mislim da se još i danas mnogi bokeljski Hrvati sjećaju kada su u travnju 1998., u Tivtu prvi put nakon 50 godina otpjevali hrvatsku himnu i plakali. Da, svi su plakali, baš kao i ja gledajući snimku. Ima nešto posebno i drugačije u spoznajama onih koji su autohtoni Hrvati, a ne pripadaju današnjim hrvatskim političkim granicama. To nešto i ja osjećam iako ne živim na tim prostorima. To nešto najbolje se vidi u nesebičnom radu HKD-a Napredak za koji bi većina rekla da se bavi hrvatskom baštinom Hrvata u BiH.

Moj rad, naslovljen ‘Od Olova do Škrpjela’, želi reći da je kulturalno pamćenje nešto što svatko od nas nosi sa sobom i određuje nas. Upravo se to može iščitati u knjizi razgovora Franje Topića, predsjednika HKD-a Napredak, čiji sam član i dopredsjednica zadarske podružnice. Njegova stajališta i poglede dijelim kada govorimo o bilo kojem autohtonom hrvatskom području, bilo da je riječ o srednjoj Bosni, Hercegovini, Srijemu ili Boki. S tim da u okvirima izrečenoga uvijek započinjem i završavam s Bokom.”

Žena, ljubav i rat

Bokelji su nastupali na 66. Dubrovačkim ljetnim igrama, 2015., u okviru Noćnih serenata s Bokeljskim akordom. “Ideja nije bila moja, nego Mani Gotovac, i danas sam joj zahvalna na tomu. Željela je uključiti Boku i Bokelje u program Igara, oživiti stare bokeljske priče, palace i vratiti ih u našu svijest. Pokrovitelji su bili Hrvatsko nacionalno vijeće Crne Gore, HKD Napredak i Hrvatska građanska inicijativa. Oživili smo jednu staru hrvatsku legendu, bila sam scenaristica i naratorica.

Kroz tu sam priču pokušala prikazati sudbinu Boke, kroz tri slike: žena, ljubav i rat izvući ono čega smo se gotovo odrekli. Ljubav, koja je glavna okosnica ove priče i samog događaja, ne dopušta nam, ma u kojim i kakvim okolnostima bili, ostaviti i zaboraviti na Zaljev u kojemu se kriju i blaga i ljepota i mogućnosti da suradnjom s Crnom Gorom izmjenjujemo, brinemo se, cirkuliramo oko hrvatske baštine u Boki, ali i baštine Crne Gore, koja nam je bliska u svom mediteranskom krugu.”

Vanda Babić, nakon znanstvenih zabilješki o Boki, trenutno radi na romanu, radnja kojeg se, također, odvija u Boki. Detalje nerado otkriva, tek kaže da “ponovno piše o jednom aspektu života Hrvata Boke”.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. studeni 2024 11:20