Minulog je ljeta Katarina Luketić, književna kritičarka i urednica, objavila audio knjigu predavanja o Balkanu i njegovoj književnosti kroz koju objašnjava Balkan, njegove specifičnosti, vrijednosti i usude, pa i to kako je pridjev nastao od tog geografskog toponima "evoluirao" u pejorativnu oznaku, često i uvredu. "Balkanska predavanja: šest prijedloga za sljedeće desetljeće", knjiga je u kojoj Balkan i pridjev balkanski u dobro osmišljenim fragmentima, dajući argumente kroz neka od na ovim prostorima klasičnih književnih djela do recentnih uradaka suvremenih autora, demistificira i Balkan i balkanski. Služi se književnošću ne bi li Balkan barem djelomice objasnila i u povijesnom kontekstu, rasvijetlila nelaskave konotacije koje se uz taj prostor vežu.
Knjiga se može slušati na platformi book&zvook. Vozeći od Zagreba do Splita, makar zatočena u srpanjskoj gužvi na autocesti, slušajući "Balkanska predavanja" poželjela sam da Katarina Luketić govori i duplo dulje, vozila bih slušajući "Balkanska predavanja" i do Soluna. Pet sati tih predavanja interesantna je, dobro koncipirana, odlično sintetizirana, iako većim dijelom i poznata materija podijeljena u šest sekvenci.
Što riječi poput Balkana i balkanske književnosti znače danas, a što bi mogle značiti u budućnosti?
- Balkan je i dalje u Hrvatskoj psovka. On je najpogodnija metafora za sve barbarsko, primitivno, nasilno, nazadno, lijeno, prljavo, za sve od čega smo navodno umakli izašavši iz Jugoslavije, ali nas To i dalje sustiže, pa i sada kada smo ušli u Europsku uniju. Balkan je vječni bauk; on je babaroga s kojom se plaši odrasle ljude, i to s konkretnim ciljevima. Strah je dobro oružje, strah od drugoga i od toga da se drugi prepozna u sebi. Pogledajte samo što su sve od primanja u EU do danas izjavljivali o Balkanu ovdašnji uglednici, od Kolinde Grabar-Kitarović i Zorana Milanovića do Nenada Bakića, i bit će jasnije o čemu govorim.
O dugotrajnim fantazijama i stereotipovima o ovom prostoru i kulturi pisala sam u knjizi "Balkan: od geografije do fantazije" objavljenoj u prvom izdanju još 2013. godine. Mogli bismo i sada o tome satima razgovarati, a da ne dotaknemo sve aspekte te velike priče. Željela bih da se pomaknemo s tih pozicija i promotrimo ovaj kulturno-književni ambijent drugim očima, ostavimo mentalni glomazni otpad iza sebe i ponašamo se kao obični ljudi koji žive na običnom prostoru koji ima neka obična, i pozitivna i negativna, obilježja.
U politički dugo visoko polariziranoj regiji balkanska književnost službeno ne postoji.
- Ovdje postoje samo nacionalne književnosti: hrvatska, srpska, bošnjačka, crnogorska… koje su odvojena geta. Iz nacionalističke književne vizure pisci iz jedne bivše jugoslavenske republike ne čitaju one iz druge, dok se književni život odvija unutar državnih granica. Iz te vizure, mi se niti ne razumijemo, tj. razumijemo se, ali, je l', ne mora se to otvoreno reći. Takva slika ovdašnje književnosti je paranoična i dugoročno neodrživa. Osim što se svi međusobno čitaju i savršeno razumiju, velik broj suvremenih autora ispada iz tako definiranih nacionalnih književnosti po svom porijeklu, habitusu, jeziku, prostoru djelovanja, temama i značenjima o kojima piše. Mlakić, Jergović, Nikolaidis, Lana Bastašić, Josip Novaković koji je evo u Jutarnjem nedavno o tome objavio esej. Kulturna heterogenost je - uz zajedničko povijesno iskustvo i identitetsku bliskost - ono što karakterizira balkanski i postjugoslavenski prostor. I sve dok se ta heterogenost bude negirala ili kažnjavala, dotle ćemo živjeti u stanju permanentne nacionalne neuroze. Nacionalizam je paranoja, rekao je Kiš. I postoje ljudi koji žele da ta paranoja traje. Ne čitati Kiša u Zagrebu, ne čitati Krležu u Beogradu, dijeliti opus Ive Andrića na hrvatske, srpske i bošnjačke kriške, ne otkupiti "Filosofiju palanke" Radomira Konstantinovića za hrvatske knjižnice, propitivati nacionalnu podobnost pisca kao što je Semezdin Mehmedinović, to je van pameti. Vjerujem da se književnost uvijek treba čitati i istraživati kao transnacionalna književnost u kojoj će se istaknuti poetičke i druge bliskosti, utjecaji i razlike. Na taj način pristupam književnosti i u knjizi. Tu nastojim afirmirati ono najbolje od književnosti koja se danas i ovdje piše, a koja čini jedan te isti kulturni i književni krug i govori o iskustvima koja su nam važna. Iz tog kruga sam izmela države i državotvorne ideje, nacionalne mitove, kanone i akademske istine. Jer, književnost je prostor slobode, a ne prisile.
Koliko književna imaginacija može biti pouzdan tumač "stvarnog" svijeta i društva?
- Calvino na jednom mjestu kaže da postoje stvari koje može izreći samo književnost. Da, doista, mislim da su uvidi koje nam pruža književnost nezamjenjivi. Književnost nam može objasniti svijet na način na koji to ne može znanost, historiografija, ideologija. Književnost nas širi iznutra, potiče neki oblik spoznavanja sebe i svijeta, imaginaciju i užitak u jeziku i formi. Dugo se bavim književnošću, i još uvijek kada čitam dobar književni tekst ili nekog meni važnog autora osjećam uzbuđenje, užitak ili očaranost, kako kaže Rita Felski. No, ako je književnost tako moćna, kako je moguće da toliko ljudi ne čita i da im je književnost sinonim za dosadu? Odgovori se, mislim, kriju u uvriježenom pristupu književnosti, rigidnoj školskoj doktrini interpretiranja djela - tema, osnovna misao, stil, figure - i nepovezivanju književnosti sa svijetom. Današnjim srednjoškolcima se rijetko govori da je dobra književnost uvijek subverzivna, da ona govori i o njima i njihovom svijetu, o gubitnicima, lunaticima, neprilagođenima, o nepravdama i boljem svijetu.
Kako birate što ćete čitati iz aktualne književne produkcije u Hrvatskoj i u regiji?
- Jedna knjiga uvijek vodi drugoj, jedan književni svijet izaziva želju da upoznaš sljedeći. Kao kritičarka sam i pasionirana lovkinja na nove knjige, a postoje i neki čitatelji čiji ukus cijenim, pa se i tako orijentiram. Većina književnosti koja se piše i objavljuje nema posebnu vrijednost, i ovdje i drugdje. Nema u Norveškoj stotinu Knausgårda, niti sve kratkopričašice pišu kao Lucia Berlin. Svugdje postoje loši autori koji silno žele biti Pisci, svugdje se reklamira literarni bofl, svugdje javni prostor okupiraju i bezveznjaci. No, da bi nastalo vrhunsko djelo, potrebna je književna scena i buran književni život.
Imate iskustvo rada na radiju, no ipak - kako vam je bilo pisati tekst za koji ste znali da će ga čitatelji prvenstveno slušati?
- Pisati knjigu za slušanje je drukčije nego pisati samo za čitanje. Drukčija je kompozicija, sintaksa, ritam, naglasci, ekspresija. Potrebno je neke stvari ponoviti, neke reference izbjeći i voditi računa o slušateljevu fokusu. Od početka sam znala da pišem tekst za slušanje. Inače, povremeno predajem i držim radionice o književnosti, pa mi je jasno da je važno kako, a ne samo što govorite. U prilagodbi na drugi medij ovdje je ključnu ulogu imala Ljubica Letinić koja je bila tonska majstorica, urednica dramaturških dijelova i moj vodič u svijet zvuka. A tu su i brojni glumci i interpreti.