Roman o kojemu bruji čitav svijet: Avion Air Francea upada u epsku oluju, a nešto kasnije pojavljuje se isti avion s istim putnicima, ovako se, među ostalim, opisivao nagrađivani milijunski bestseler "Anomalija" francuskog pisca Hervéa Le Telliera koji je u Hrvatskoj izdao nakladnik Fraktura.
Radnja teče ovako: avion je mirno sletio u zračnu luku John F. Kennedy u ožujku, ali, na opće iznenađenje, u lipnju će se na zaslonima radara pojaviti još jedan isti avion s istim putnicima, koji će sletjeti na američki vojni aerodrom.
Guardian ga je nazvao "zadivljujućim spekulativnim trilerom", a Leïla Slimani napisala je: "Zakopčajte pojaseve dok vas Hervé le Tellier vodi na nezaboravnu vožnju. Ovu knjigu nećete htjeti odložiti do zadnje stranice!" The New York Times: "Francuski i svjetski književni fenomen ‘Anomalija‘ uhvatio je trenutak kada je pandemija zaustavila svijet i postojanje skrenulo prema virtualnome. Triler preveden na više od četrdeset jezika, čija je tiraža u lipnju 2022. godine iznosila više od milijun prodanih primjeraka, djelo je francuskog pisca i člana književne skupine Oulipo Hervéa Le Telliera.
Uoči gostovanja na Festivalu svjetske književnosti francuski autor, koji je za roman "Anomalie" (Gallimard) 2020. godine nagrađen prestižnim Goncourtom, govorio je za Jutarnji.
Kako ste došli na ideju za knjigu?
- Počelo je s kratkom pričom: netko je otvorio vrata, netko je već bio tamo i taj netko sam bio ja. Ideja je bila istodobno suviše banalna i moćna da bi se uklopila u samo jednu situaciju. Zanimalo me kako čovjek reagira kada je suočen sa sobom. Odlučio sam napisati pravi roman s nizom reakcija koje će svaki put odigrati drugi lik. Od smrtonosnih konfrontacija do suradnje, preko mržnje, ravnodušnosti, pomirenja, bratstva... Zanimalo me i koji je lik najpogodniji za utjelovljenje neke od tih reakcija, onaj ‘ubojice‘ ili ‘prijatelja. To je definiralo moje likove. Odabrao sam muškarce koji su malo stariji od žena, kako bi žene predstavljale suvremenost, aktivniji način ponašanja od muškaraca.
U romanu istražujete i mnoge teorije metaflizike i filozofije?
- Nisam želio moralnu priču ni bajku. Zazirem od fantastičnog i nadnaravnog. Nisam želio stvarati nove svjetove poput Tolkiena, nego sam se želio usidriti u suvremenosti. Postoje tri moguća racionalna objašnjenja za to duplanje. Jedno je ‘fotokopija‘. Drugo, crna rupa: duplanje aviona tijekom vremenske osobitosti. Treće se temelji na analizi vjerojatnosti evolucije hipertehničkih civilizacija koje su sposobne simulirati druge civilizacije, iz znatiželje. To je pretpostavka da je sve što postoji, što doživljavamo i osjećamo, iluzorno. ‘Stvarno‘ je za nas, no nije biološko; nemamo tjelesnu membranu, samo vjerujemo da je imamo. Poput likova smo u ogromnoj, izrazito efikasnoj videoigri. Potpuno autonomni likovi, koji su osposobljeni za akciju te stvaraju svoj vlastiti kaos. Determinizam ne postoji. Ubod virtualne ose stvara odgodu od nekoliko minuta da se stvari koje su se trebale dogoditi za dvije godine - ne dogode... Na razini nekoliko milijardi pojedinaca, razina kaosa je frapantna! I ništa nije predvidljivo. Moguće je da smo u simulaciji. Zanima me i kako bi svijet reagirao na pretpostavku da možda nismo stvarni.
Kako biste reagirali da se pojavi vaš dvojnik?
- Često su mi postavljali to pitanje. Uvijek pomalo dvojim pri odgovaranju. Ne bih mogao surađivati, on bi imao iste ideje kao i ja, koja bi bila svrha? Ne bih ga ubio, u to sam siguran. Da imam dupli život, dijelio bih ga.
Biste li vaš roman voljeli vidjeti na malom ekranu, mogao bi biti materijal za film?
- Da. Ja sam (gotovo) poput svih drugih, gledam serije. Sviđale su mi se ‘The Wire‘, ‘Breaking Bad‘ i druge. No, izbjegavao sam graditi roman poput serije, iako to svima spontano padne na pamet. S druge strane, svako poglavlje posvećeno jednom pojedinačnom liku s početka knjige suprotno je onome što bi serija ponudila. U njoj bi se svi našli u prvoj epizodi. Također je istina da kolektivna slika mahom pojednostavljuje scene ekspozicije jer već dulje od stoljeća filmska slika modificira naš odnos prema pisanju, posebno rad na ‘deskripciji‘. Taj način izražavanja uvjerio me je da su čitatelji spremni prihvatiti mnoštvo likova te da se njima možemo poigrati.
U knjizi ste otvorili mnoga pitanja...
- U ‘Anomaliji‘ je iskustvo konfrontacije kolektivno. U jednom od posljednjih poglavlja, u televizijskoj debati, grupa filozofa promišlja o tome što znači biti u simulaciji. Onda iskrsne pitanje poricanja i globalnog zatopljenja. Ljudska bića funkcioniraju na serotoninu, ne dopaminu, i traže trenutni užitak. To odbijanje suočavanja s onim što će nas šokirati, stalna fabrikacija kognitivne pristranosti i ponašanja kojima se želi spriječiti trauma pridonose tome da stvari ostanu kakve jesu. Sve po starom.
Javnost neće prihvatiti ono što simulacija predlaže, a to je suočavanje sa svojom osobnom virtualnosti, i nastavit će živjeti kao prije. Suprotno bi bilo nepodnošljivo. Recimo, globalno zatopljenje. Moralo bi nam nametnuti promjene ponašanja koje nismo sposobni usvojiti. Znamo da ćemo umrijeti, no što to mijenja u našem životu? Do samoga kraja čovjek se projicira u sutrašnji dan.
Kako ste postali pisac?
- Oduvijek pišem, otkad sam bio vrlo mlad. Nisam mislio da ću ikada postati pisac; činilo mi se da mogu raditi samo nešto ‘sa strane‘, čime ne bih mogao zaraditi za život. Dakle, prije svega sam čitao, prije nego što sam se primio tipkovnice.
Ja sam dio zadnje generacije koja je odrasla bez televizije, a imao sam dovoljno sreće da od devete godine živim iznad knjižare. U knjizi ‘Sve sretne obitelji‘, obiteljskoj priči objavljenoj prije tri godine, pišem kako sam živio iznad knjižare, gdje su mi dali da sjedim i mirno čitam. Počeo sam pisati vrlo rano, s petnaestak godina.
Na mene su utjecali Vian, Queneau, Prévert i Gary. Već sam volio kratke forme, apsurdne priče poput onih zaboravljenog autora Jacquesa Sternberga, kojem sam odao počast u ‘Contes liquides‘.